Martina je živjela i umrla u 3. stoljeću u Rimu. Sigurnih povijesnih podataka iz njezinoga života nemamo, a štovanje te svetice seže u 7. stoljeće.
Legenda je upamtila da je Martina umrla mučenički svjedočeći za vjeru. Martina je navodno bila kći jednog rimskoga konzula. Neka legenda drži da je njezin otac tri puta obnašao službu rimskog prefekta. Jedna druga legenda drži da je njezina mati bila đakonisa. Đakonise su u ranokršćanskim zajednicama bile djevojke ili žene posvećene dobrotvornom radu. Njegovale su bolesnike, ali su i pripremale žensku čeljad u vrijeme katekumenata.
U 4. stoljeću su još postojale zajednice đakonisa kojima su crkveni sabori određivali pravila. U VI. stoljeću je služba đakonisa dokinuta zbog zloporaba. U Evangeličkoj crkvi postoje i danas đakonise, koje su prošle posebnu naobrazbu za karitativni rad i vjeronauk. Od XIX. stoljeća evangeličke đakonise su udružene u zajednice koje djeluju u 200 kuća, a imaju oko 60 000 članica. Nakon smrti svojih roditelja Martina je rasprodala svoju baštinu i sve podijelila siromašnima, a onda je i sama stupila u redove đakonisa. Priča se da je bila iznimno lijepa djevojka. Kad je car Aleksandar Sever zaprosio njezinu ruku, odbila ga je iz ljubavi prema Isusu.
Razljućeni car je odlučio kazniti djevojku. Dao ju je zatvoriti. A onda je trebala biti podvrgnuta okrutnim mukama koje je mogla izbjeći da se odrekla Krista. Trebala je žrtvovati u hramu poganskoga boga Apolona. To je onda odbila. Pred kipom idola Martina se prekrižila i tako ispovjedila svoju vjeru. Kip idola se u taj čas raspao, a hram se urušio. Zato je Martina podvrgnuta cijelom nizu najrazličitijih muka.
Uz nebesku pomoć preživjela je sva mučenja. Bičevali su je, kidali su je željeznim kukama, da bi je na koncu bacili pred zvijeri u amfiteatru gdje se dogodilo čudo. Lav koji ju je trebao rastrgati, legao joj je pred noge. Martinini mučitelji su je onda bacili na lomaču, potpalili vatru, ali se u taj čas diglo neviđeno nevrijeme s velikim pljuskom koji je ugasio vatru. Na koncu joj je krvnik odrubio glavu.
Druga pak legenda kaže da je Martina bila odvedena u hram božice Dijane i da je tamo trebala prinijeti žrtvu. Na njezinu molitvu udario je grom u Dijanin hram tako snažno da se raspao. Neki povjesničari smatraju da Martinino mučeništvo nije moglo biti za vrijeme Aleksandra Severa, budući da je toga cara povijest zapamtila kao cara koji je bilo sklon kršćanima.
Da je Martina povijesna osoba, svjedoči štovanje te svetice već u 7. stoljeću. Tada je u Rimu u njezinu čast podignuta crkva. Radi se o crkvi Sv. Luke i Sv. Martine. U vrijeme pape Urbana VIII. su 1634. pronađeni njezini posmrtni ostaci u jednom glinenom sarkofagu, te je tada ponovno podignuta i u njezinu čast posvećena crkva.
Kako piše sveci.net, Martina je jedna od zaštitnica grada Rima, ali je i majki koje doje dijete. U njemačkim zemljama seljaci i vinogradari vjeruju da će im dobro roditi pšenica i vinogradi ako na spomendan Sv. Martine sja sunce. I blago sunce 30. siječnja obećava dobru žetvu.
