Ima ljudi koji tiho i nenametljivo postanu dio našega sjećanja, naše osobne povijesti. Josipa Bralo odavno je zauzela takvo mjesto u povijesti naših življenja i povijesti likovne povijesti Viteza.
Za viteški.ba piše Željko Kocaj
Vitez nema dugu i bogatu likovnu tradiciju. Pri tome, ono što je tužno, moglo bi se reći da je ta tradicija vrlo često nesretno prekidana. Tako se možemo sjetiti rano preminulih Vlade Marjanovića, Zdravka Lazića, Dalibora Ramljaka te na koncu i Josipe Bralo. Svojom nenametljivošću, svojim tihim postojanjem Josipa je plijenila ljude oko sebe. Radovala se kao dijete što je pokrenut projekt likovne kolonije u njenom gradu Vitezu i srčano se zauzela da pomogne koliko može da taj projekt uspije.
Akademska slikarica i grafičarka iz Viteza, Josipa Bralo, rođena je 9. listopada 1980. godine. Srednju školu, gimnaziju, završila je u Vitezu 1999. godine, kad se upisala na Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Diplomirala je 2004. godine na odsjeku grafike, u klasi profesora Mire Petrića. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama. Radila je godinu dana kao profesorica estetike u Srednjoj mješovitoj školi u Vitezu. Bila je članica Udruženja likovnih umjetnika BiH od 2006.godine, HKD Napredak u Sarajevu i Udruženja likovnih stvaratelja Lašvanske doline. Objavila je seminarski rad «Bitno i nebitno» u časopisu za umjetnost i kulturu «Akademija» koji izdaje Akademija likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i esej o umjetnosti u „Glasilu“ koje izdaje HKD Napredak iz Travnika. Povremeno je pisala za «Panoramu», viteški časopis za kulturu i društvena pitanja. Dobitnica je nagrade za grafiku na 2. biennalu umjetnosti minijature BiH u Tuzli 2003. godine. Radila je kao profesorica likovne umjetnosti u KŠC «Petar Barbarić» u Travniku. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Omiljena zbog svoje dobre naravi, bila je prijateljica koju smo morali voljeti, kao drago, nenametljivo i pristojno dijete uvijek spremno pomoći i učiniti nešto za svoje bližnje, može se reći sve do svoje prerane smrti. Na svoj nenametljiv, ali uporan način živjela je i djelovala među nama kao osoba koja je sa svojom širokom dušom imala razumijevanja za ljude oko sebe, ali i jednako strasno se bavila svojom umjetnošću i čini mi se još strastvenije uživala u svojim ponekad neobičnim grafikama.
Ona se odnosila prema svojoj okolini s poštovanjem koje je sve manje karakteristika mladih ljudi. I to njezino fino ophođenje, njezini fini maniri nam svima nedostaju.
