Sjećam se jedne priče Branka Ćopića koju sam davno čitao. Bio je sat vjeronauka i paroh je učeniku postavio neka pitanja o Bogu. Očekivao je odgovor da je Bog triličan. U kršćanstvu Bog ima tri lica: Otac, Sin i Duh sveti. Učenik nije imao pojma, a čuo je šaptanje kolega i bubnuo da je Bog priličan. Naravno, dobio je priličnu jedinicu.
Na tu priču podsjetio me današnji Dan nezavisnosti BiH koji također ima tri lica: jedni ga iskreno slave, drugi mlako, treći nikako. Samo što mi u ovom slučaju nije do humora.
Trideset godina je prošlo, a političke elite u našoj državi i nakon krvavog rata ne uspijevaju naći politički okvir koji bi nas mogao uvesti u krug politički stabilnih, civiliziranih zemalja u kojima ljudi svoju budućnost i perspektive planiraju neopterećeni ratom i ratnom retorikom. Žalosno, ali istinito. Svjedoci smo i ovih nekoliko dana kako narod zbog rata u Ukrajini reagira emocijama i strahom. Zato nam je u tri dana nestalno brašna na policama i naravno da je cijena brašna već bezobrazno skupa. Lenjin je rekao da čovjeka strah paralizira, da čovjek koji reagira u strahu ne razmišlja na način da analizira, zaključuje i planira. Strah ga tjera na neracionalne, panične postupke, a tad je narodom najlakše manipulirati.
Nema nevinih u našem političkom rašomonu, ali ako to treba gradirati onda politička odgovornost te vrste mora počivati na zakonitosti brojki jer su oni koji su brojniji uvijek odgovorniji. No koliko god smatrao odgovornim ove ili one među nama, ne smije se zaboraviti lutanje, pogrešno činjenje ili začudno nečinjenje inozemnog faktora koji bi trebao djelovati na stabilnosti BiH. U našoj priči jak je utjecaj četvrtog lica, tzv. međunarodne zajednice koja snosi veliku odgovornost za naša politička lutanja. Trebao se dogoditi rat u Ukrajini da se tzv. Zapad snažnije okrene rješavanju unutarnjopolitičkih problema neuspjelog dogovaranja naše političke elite. Sad su se i oni zabrinuli. Sad kad su shvatili da smo i pored svoje nevažnosti i nejakosti ipak važna valuta za potkusurivanje. Dođe mi da ih otjeram u „rodni kraj“, pa evo biram riječi u navodnicima. Nisu nimalo nevini u svim našim i ratnim i posebno poslijeratnim događanjima i uzaludnim traženjima odgovarajuće političke formule prihvatljive svima podjednako. A krajnje je vrijeme da se nešto pametno dogodi, kako ne bi bilo prekasno.
Znam da ovaj tekst nije prigodna čestitka, nego dijelim s vama razmišljanje o aktualnom političkom trenutku i kod nas i u svijetu. Ipak, kao što si međusobno na društvenim mrežama javno čestitamo vjerske praznike riječima „onima koji slave“, tako i ja danas čestitam Dan nezavisnosti BiH svima koji slave.
Za viteški.ba piše Željko Kocaj
OGLAS
Najnovije
Najčitanije
Oglasi
