Kad nas iznenade vremenske nepogode ili dugotrajna kiša, onda naš narod ponekad u polušali zna reći: “Slabo se molimo Bogu!” Ovo mi često padne na pamet kad se (svakoga dana i u svakom pogledu) iznova osvjedočim o nesreći ove zemlje koja nikako ne jenjava, nego se uporno proteže u budućnost koju ćemo u ovom nesretnom, neriješenom i nedorečenom okruženju dočekati i mi, ali i naša djeca. Jesmo li i za to i takvo okruženje krivi što se “slabo molimo Bogu”? Je li u mnogim dijelovima naše zemlje teško, to nikom pametnom ne treba dokazivati. Ipak, ima li nade za nas?! Na ovo pitanje je teško dati jednoznačan odgovor. No, može se reći da je malo nevinih kuhara u našoj političkoj kuhinji. Tako i birače koji čine javno mnijenje koje između ostaloga odlučuje na izborima. No, pitanje je tko najviše utječe na javno mnijenje, ako ne novinari?! Na ovo se nadovezuje pitanje tko odgaja i tko školuje novinare u Bosni i Hercegovini?
Za viteški.ba piše Željko Kocaj
Ako želite urušiti neku državu, urušite joj školstvo. Proces urušavanja države možda neće biti brz, ali će rezultati sigurno doći. Uz ostale profesije, često se pitam je li loše školstvo ili su drugi razlozi utjecali na poplavu neprofesionalnog novinarstva i navijačkih novinara koje u najmanju ruku ne možemo nazvati poštenim, drugim riječima profesionalnim. Ovdje posebno mislim na one novinare koji se bave domaćim političkim temama. Tema je za širu raspravu, pa ću samo ukratko iznijeti svoj stav.
Bosna i Hercegovina je, osobito u političkom smislu, najblaže rečeno zanimljiva država. Da biste se informirali i mogli donijeti svoj stav o političkim događanjima u našoj državi, ne samo da morate poznavati tešku povijest naše zemlje nego se morate informirati s nekoliko strana, jer mediji su vrlo podijeljeni. Ponajviše na internetskim portalima, ali i u medijima koji bi trebali pošteno služiti javnosti, tzv. javnim emiterima. Nema u toj podjeli puno ideologije da bismo govorili o lijevima i desnima, nego je linija podjele uvijek nacionalna, koliko god to neki mediji uspješnije skrivali ili drugi otvoreno i bez srama zastupali. Ne izuzimam ni one koji javno protežiraju tzv. građanske stavove, a sve to se na koncu svodi na podržavanje većinskog nacionalizma uz različite varijante.
Malo je poštenih i profesionalnih novinara, pa čak i intelektualaca (i onih koji se tako osjećaju) od kojih novinari često traže izjavu o nekom problemu. Demokracija je ponudila izbor, a izbor traži odgovornost. Nažalost, puno je navijača, navijačkih strasti i pobuda, puno je agresivnog nametanja svog mišljenja i svojih stavova, a to bi demokrati trebali izbjegavati. Zato je o demokraciji u Bosni i Hercegovini teško govoriti punoga srca. Zato je o novinarstvu kod nas teško govoriti kao o poštenom i informativnom, osim kad se piše u crnoj kronici ili naprosto informiranju o nekim lokalnim aktivnostima. Navijačko novinarstvo ne može biti profesionalno niti pošteno. Na čast navijačima.
Naravno da bi ovaj moj stav mogao povrijediti poštene i profesionalne novinare i njima se odmah ispričavam, jer ima ih ali su, na žalost, u velikoj manjini. Onim drugima se nemam za što ispričavati nego ih naprotiv osuđujem jer su krivi za stvaranje takova javnom mnijenja koje često određuje i pravac političkoga djelovanja nekih političara i političkih stranaka, pa na koncu i birača.
Znam da novinari uvijek zauzimaju obrambeno-napadački stav kad im se kaže da su oni za nešto odgovorni, što u njihovom slučaju znači krivi. Naravno, oni će reći da samo informiraju javnost. Zapravo je upravo u tome problem, jer jednostrano informiranje javnosti ne može biti profesionalno. Ne može biti profesionalno afirmativno informiranje o stavovima onih koji su vam pri srcu, a kad se radi o informiranju o stavovima onih koji vam nisu pri srcu onda imate potrebu da dodate ono „ali“ ili da dodatno u negativnom tonu komentirate informaciju. To nije profesionalno novinarstvo nego političko navijanje. Ponekad se radi i o tome da su ti i takvi novinari uvjereni u ono što govore, ali ih to ne opravdava.
