Mise zornice nastale su vjerojatno već u 5. stoljeću nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici.
Simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena.
Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima kako ne bi izgubili vječni život. Misa zornica podsjeća i na drevna kršćanska vremena u kojima se, osobito u galskoj i bizantskoj liturgiji, došašće smatralo asketskom pripravom, što je sačuvano i danas.
No najnovija liturgijska obnova daje tijeku dana došašća veliko značenje. Obilježava ga „pobožno i radosno iščekivanje“, što je vidljivo i iz nedjeljnih liturgijskih čitanja.
U došašću ne treba previdjeti budnost i molitvu, ali ni zaboraviti radost. Jer došašće je ponajprije radosno vrijeme, a činjenica da se tijekom liturgijskog slavlja izostavlja slava samo je pokazatelj želje da ona snažnije odjekne u svome izvorištu, to jest na misi polnoćki.
U različitim traženjima i lutanjima nakon Drugog vatikanskog sabora lijepa tradicija slavljenja misa zornica neko je vrijeme bila izgubljena. Nakon njihova, u početku, sramežljiva vraćanja zornice su postajale sve veći „hit“. U prijašnjim vremenima bile su uvriježene, slijedeći germansku tradiciju, no danas su prisutne u većini župa.
