Pozitivni pomak u podijeljenom društvu barem je slaganje oko značaja pojedinih ličnosti iz prošlosti.
Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Čini se, lijepe vijesti stižu iz Sarajeva. Spomenik kralju Tvrtku I. Kotromaniću postavljen je preko puta zgrade Predsjedništva BiH na godišnjicu povelje Kulina bana Dubrovčanima.
Gradonačelnik Banje Luke je najavio da će „ispraviti nepravdu koju je Sarajevo učinilo“ te u svome gradu postaviti spomenike i Tvrtku i banu Kulinu. Dok u reakcijama građana Sarajeva čitamo da je to bio veliki kralj svih Bosanaca, banjolučki gradonačelnik Stanivuković piše da je bio kralj „Srba Bosne, Primorja i Zapadnih strana“, izbacujući „zarez“ između riječi „Srba“ i „Bosne“, time dajući drugačiji smisao tituli. Valjda je dovoljno da ti je baba Srpkinja pa da si to i ti, a na kraju krajeva svi smo mi Srbi, samo različitih vjera.
Hrvati su već podizali spomenike kraljevima, i Tomislavu i Tvrtku. A možda ih još bude povodom 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Bilo bi lijepo da značaj kralja Tvrtka, premda se koristi u političke svrhe, ne mora biti kamen spoticanja, već nešto što bi, uz obilježavanja Nove Godine i 1. maja/svibnja, mogle biti rijetke poveznice među svim narodima ove države.
Okolnosti nastanka Kulinove povelje
Obljetnica izdavanja povelje bana Kulina kojom potvrđuje povlastice Dubrovčanima, prigoda je za podsjećanje na vrijeme i društveni konteksta u kojem je nastala.
Gradovi koji su se od 11. do 13. stoljeća uspjeli nametnuti gospodarski, napose u trgovini Sredozemlja, izgrađujući trgovačku mrežu, proširili su sporazumima o trgovini i o poreznim povlasticama politički i ekonomski utjecaj izvan gradskih zidina. U 11. i 12. st. Dubrovnik je uglavnom komuna pod vlašću Bizanta, premda povremeno i pod Mlecima, Normanima, ali u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom. Postaje republika u doba kada bosanski ban postaje kraljem. Institucija bana bila je baština iz razdoblja hrvatske dinastije Trpimirovića a nosili su je predstavnici vlasti u Dalmaciji, Slavoniji, Mačvi, Usori, Bosni.
Sporazum Bosne i Dubrovnika u vidu povelje bana Kulina jedan je u nizu dokumenata nastalih radi uspostave slobodne trgovine istočnojadranskih s drugim gradovima i komunama na Jadranu, ali i s kopnenim zaleđem, kao što su npr:
1148. Dubrovnik – Molfetto
1169. Split – Pisa
1169. Dubrovnik – Pisa
1186. Dubrovnik – Hum
1188. Dubrovnik – Ravena
1188. Zadar – Pisa
1189. Dubrovnik – Bosna
1192. Split – Piran
1199. Dubrovnik – Ancona
1234. Dubrovnik – Zeta
1241. Split – Hum
1274. Split – Napulj
Sasvim je razumljiva komunikacijska upućenost Splita i Dubrovnika na svoje višestoljetno prirodno zaleđe. Rudna bogatstva i integracijski procesi koje su donijeli trgovina i promet, povremeno ugrožavani dinastičkim sukobima na budimskom dvoru i mletačkim zauzimanjem priobalja pomogli su napredak i političko jačanje Bosne.
Integracija društva
Ukinuvši Bosansko Kraljevstvo, Osmanlije su u potpuno izmijenjenim okolnostima, dominantno u 16. stoljeću, promijenile stanovništvo i njegov konfesionalni sastav, na način kakav na ovom području nije postojao od rimskih vojnih pohoda na pojedina pobunjena plemena. Nakon višestoljetnog suživota nejednakih u tri glavne zajednice Bosanskog pašaluka, društvene okolnosti tijekom 20. stoljeća većinom nisu pogodovale integraciji bosansko-hercegovačkog, kakvu posjeduje npr. albansko društvo. Neće joj pomoći niti romantičarski pogled na srednji vijek i svijet različit od našeg, ako predstavlja izgovor za ekskluzivitet na političku moć jedne u odnosu na druge nacionalne zajednice u BiH.