Kao što je za teologe općeprihvaćena ivanovska tvrdnja da je u početku bila Riječ (usp. Iv 1,1), tako je i za jezičare usuglašena izjava da je u početku bio glagol. Ipak, raspravljati o tome što je starije imenica ili glagol jednako je dokazivanju primata kokoške naspram jajeta.
Velika je bila, i još je uvijek, rasprava o tome otkuda dolaze hrvatske riječi Vazam i Uskrs i koja je od njih starija.
„Rašireni“ Uskrs i „arhaični“ Vazam
U hrvatskome jeziku uz imenicu Vazam stoji još samo pridjev vazmeni/a/o, (vuzmenica ili vuzmica i Vuzmek su kasnije lokalne izvedenice) dok imenica Uskrs, osim što ima pridjev uskrsni/a/o, ima i svršeni glagol uskrsnuti, ali i trajni uskrišavati.
U studijima starih jezika, kao što su akadski, asirski, hebrejski, aramejski, grčki i latinski, riječi s više izvedenica redovito su bile prihvaćenije i rasprostranjenije za razliku od onih bez izvedenica koje su se držale kao jezične okamine ili lokalizmi.
U našem slučaju imenica Uskrs doživjela je svoj jezični razvoj i teritorijalnu ekspanziju, dok je riječ Vazam ostala nerazvijena, a pri tome i lokalizirana na uski hrvatski prostor. Ipak, riječi Vazam i Uskrs su istoznačnice pa su kao takve nerazdvojive pri svojoj etimološkoj determinaciji.
Najsigurnija metoda u svakom znanstvenom istraživanju jest merizmatska elaboracija materijala od jednostavnoga prema složenijemu, tj. razradba građe od primitivne prema razvijenoj.
U hrvatskome jeziku riječ Vazam komotno se može smatrati arhaizmom jer danas njezinu uporabu nalazimo isključivo u terminološkoj teološkoj literaturi, kada se želi izreći vazmeno vrijeme koje ne uključuje samo Uskrs, kao i vazmeno otajstvo koje prožima Vazmeno trodnevlje. Nekoć se imenica Vazam mogla čuti u svakidašnjem govoru, posebice po hrvatskim otocima, a u Turopolju, Prigorju i Zagorju raširila se njezina iskrivljenica Vuzem. Ipak, termin koji je preplavio hrvatsko govorno područje jest onaj razvijeniji i prodorniji a to je Uskrs. Vazam je kao nerazvijeniji i omeđeniji naziv ostao ograničen na manji prostor i kao takav bio lišen veće jezične nadogradnje. Upravo stoga započet ćemo ovu kratku etimološku elaboraciju od nerazvijenoga termina Vazam prema onom razvijenomu i općeprihvaćenome Uskrs.
Teološko, a ne nutricionističko značenje
Najraširenije tumačenje riječi Vazam podređeno je morfološkoj izvedenici glagola vzeti ili uzeti. Slovenski jezikoslovac Franc Miklošič ovaj je glagol suprotstavio imenici mesopust ili post od mesa i tako utro put općeprihvaćenoj teoriji da je Vazam postverbal od vzemati ili uzimati meso poslije korizmenoga posta. Ovo „Kolumbovo jaje“ lingvistički bi i moglo biti prihvatljivo da teološki nije paradoksalno. Ponovno uzimanje mesa nikako ne može biti platforma na kojoj se temelji naziv najveće kršćanske svetkovine. Vazam ne može imati nutricionističko, nego teološko značenje. Osim toga, smisao Vazma ne može biti glutantan, nego pobožnički. Stoga je teško prihvatljiva teza da su stari Hrvati misterij čovjekova spasenja koji se dogodio u uskrsnoj noći, a koji uključuje oproštenje grijeha, pomirenje s Bogom i nadu u vječni život sveli na tako naturalistički, nemaran, neozbiljan pa i protukršćanski nazivnik vzeti, tj. opet se dobro najesti poslije dugoga posta.
Teorija da je Vazam iskrivljenica latinske riječi azyma ili „beskvasni kruh“ išla bi u prilog židovskoj predaji blagdana Beskvasnih kruhova, ali ne i kršćansko-slavenskoj tradiciji. Perzijski korijen vus ili vas vezan je uz kult paljenja krijesova pa bi prema tome prije odgovarao etimologiji hrvatske riječi „vatra“, nego li imenici Vazam. Usto zapaljeni krijesovi, koji su u perzijskoj tradiciji označavali početak sadnje ili početak ljeta, više bi odgovarali pobožnostima Ivandana, a ne Uskrsa. Stoga, Sakaćeva pretpostavka (vidi Otkuda Hrvatima „Ban“, str. 37) da je vazma perzijska riječ koja znači „kraj zime“ opisno je protumačena, a doslovce znači „plameni“ ili „krijesovi“ koji su se palili tijekom obreda proslave nove zemljoradničke sezone, što opet s teološkim terminom Vazam nema puno veze.
Ne uklapa se u krvotok hrvatske baštine
U starohrvatskim ili slavensko-ilirskim prijevodima (usp. Budimski Novi zavjet iz 1831. ili Bakšićev prijevod evanđelja) imenica Vazam redovito je sinonim za židovsku Pashu. Stoga je etimolog Petar Skok (Etimologijski rječnik, str. 570) bio na dobrome tragu kada je predložio da se termin Vazam vezuje uz židovski termin Pashu. Bonaventura Duda je na toj istoj osovini (Krist i naši svagdani, str. 25) kada sugerira da bi značenje termina Vazam trebalo tražiti u latiniziranom hebrejskome terminu Pesaḥ, odnosno Pashe koji bi asocirao na grčki glagol pathein, što znači „trpjeti“. Već ovom Dudinom sugestijom od Vazma se htjelo otkloniti, nazovimo to, naturalističko značenje po kojemu bi Vazam upućivo na vrijeme ponovnog posezanja za mesom. U glagolu pathein želi se pobuditi sjećanje na Isusovu muku i smrt koja je svoj vrhunac dosegla u uskrsnuću tijela.Treba dobro znati da hrvatski kršćanski korpus nikako nije mogao u svome uskrsnome terminu Vazam imati bilo kakvu konotaciju s jelom. Opetovani ratni sukobi kao i permanentne pretenzije susjednih naroda na hrvatska područja stoljećima su siromašili hrvatske krajeve. Pismena i usmena predaja hrvatskoga katoličkoga naraštaja svjedoči o čestoj neimaštini pa i gladi. Tako, u rasprostranjenim siromašnim sredinama meso se jelo vrlo rijetko, skoro nikako. Stoga, mesopost nije samo karakterizirao korizmeno vrijeme nego sva četiri godišnja doba. Prema tome, tretirati hrvatski termin Vazam ne kao rezultat pobožne želje za spasenjem nego za hranom, ni povijesno ni etnološki ne uklapa se u krvotok hrvatske baštine.
Korijen nije iz hebrejskog nego latinskog/grčkog
Ako bi se, prema Skoku i Dudi, etimologija riječi Vazam tražila u hebrejskoj riječi Pesaḥ, onda bi hebrejski korijen, na koji bi se trebao osloniti hrvatski termin, bio PSḤ. Hebrejski korijen PSḤ i etimološki i zvučno malo veze ima s hrvatskom riječi Vazam, pa i ponuđeni prelazak p>v i ozvučivanje s>z, tj. PSḤ u VZH ne bi puno pomogao.
Međutim, kao što znamo da hrvatska riječ korizma potječe od latinske riječi quadragēsĭma, što znači četrdesetodnevlje, tako i etimologiju riječi Vazam ili Uskrs ne treba tražiti u hebrejskoj, nego u latinskoj ili grčkoj terminologiji. Grčka riječ za hebrejski termin פֶּסַח (pesaḥ) jest διάβασις (diábasis). Ta grčka tvorenica sklopljena je od preformativa dia, što znači preko i imenice basis, u značenju hod, put. Stoga bi grčka složenica diabasis u doslovnome prijevodu značila „put preko“ ili „prijelaz“ pa bi prema tomu posvema odgovarala hebrejskoj riječi Pesaḥ.
U istraživanju povijesti i kronologije složenica, poznato je da se prefiksi tijekom vremena često izgube. Tako npr. složenica ecclesia (ek + kaleo ili iz + zovem = pozivam) u talijanskome jeziku prihvaćena je kao chiesa, gdje se preformativ ek jednostavno izgubio, a nastavak clesia se preoblikovao u pojam chiesa.
Slično se dogodilo i u slaveniziranom oblikovanju grčke riječi diabasis. Preformativ dia je jednostavno otpao, dok je nastavak basis ostao. U staroslavenskome jeziku grčki zatvornik b počesto je znao prijeći u v (npr. Bizant u Vizant ili Babilon u Vavilon) pa je tako osnova basis jednostavno prešla u vasis. Grčku osnovu vasis crkvenoslavenski jezik vjerojatno je prilagodio u sintagmu Vasis Hristos (usp. pozdrav Hristos voskrese) što je s vremeom spregnuto u Vashris (kao što je Isus Krist prešao u Isukrst), tj. u Vaskrs, odnosno Uskrs.
Tipična hrvatska riječ Vazam zadržala se na staroj grčkoj osnovici vasis i tu je ostala sve do danas. U hrvatskoj glagoljici grčki završetci is i es bili su počesto zamjenjivani nazalima n i m (npr. Joanes u Ivan) pa je vasis jednostavno prešao u Vasam, odn. Vazam i kao takav se ustalio među Hrvatima.
Ovoj tezi ide u prilog činjenica da je hrvatska glagoljica bila konstantno pod jakim utjecajem grčkoga jezika pa zadržavanje osnovice vasis uz onaj obrađeni crkvenoslavenski vashris još više opravdava jaki južnjačko grčki utjecaj.
Istoznačnice
Dakle, crkvenoslavenski naziv Uskrs jest istoznačnica za starohrvatski termin Vazam, pa prvi ne znači „uzkrijes“ niti „krasnoće“ ili „rast, napredak“ (staroslaveski krasnoti – rasti), niti drugi znači „uzeti meso“ ili hranu poslije posta, nego i jedan i drugi jesu prilagođeni prijevodi grčke riječi diabasis što na hebrejskome znači פֶּסַח (Pesaḥ ili Pasha), tj. u židovskoj tradiciji Prijelaz (makar ima i i drugačijih tumačenja značenja riječi פֶּסַח) iz ropstva u slobodu, a u kršćanskoj Prijelaz iz osude i smrti u oslobođenje i život.
Nedjelja.ba
OGLAS
Najnovije
Najčitanije
Oglasi
