Odgovarajući bogoslovu o “gestama”, papa Franjo prepričava iskustvo kada mu je bila 21. godina, piše Aleteia.
U listopadu se Papa susreo sa svećenicima i bogoslovima koji studiraju u Rimu. Uspio je odgovoriti na tek manji broj od 200 pitanja koja su mu pripremili, a jedno od njih bilo je o gestama.
Bogoslov mu je ispričao kako je učeći talijanski naučio važnost gesta. Proširio je razmišljanje kako bi primijetio kako je papa Franjo poznat po “gestama” ljubavi ili djelima koja ponekad govore glasnije od poruke koju daje riječima.
Bogoslov mu reče:
U formaciji prema svećeništvu dublje nas se uči kako govoriti, kako dobro koristiti riječi i govor, kako voditi suvisli filozofski govor, kako tumačiti Sveto pismo, kako održati dobru propovijed u Crkvi. Ipak, Vi ste nam, Sveti Oče, pokazali važnost gesta, djela, konkretne nježnosti, koliko su geste snažne, koliko su naše geste rječite.
Molim vas, kada idete bolesnoj osobi, nemojte je puniti motivacijom, obećanjima o budućnosti. Gesta bliskosti više govori svojom prisutnošću nego riječima.
Vidim kako grliš one koji pate, a i ja bih to jako volio. Vidim kako ljubiš bolesne, i ja bih to jako volio. Vidim kako diraš potrebite, i ja bih to jako volio učiniti. Znam da se geste ne uče preko noći i znam da nikada neću biti svećenik koji propovijeda primjerom ako od danas ne naučim jezik gesti. Kako ste naučili te geste milosrđa? Kako do toga doći i u sjemeništu, kako naučiti taj vrlo važan jezik?
Životna lekcija
Papin odgovor je bio da nas gestama “život nauči”. Nadalje je rekao da ga je osobno iskustvo naučilo važnoj lekciji za posjećivanje bolesnika:
Na primjer, jednu stvar koju sam naučio iz osobnog iskustva je da kada idete u posjet bolesnoj osobi, koja se loše osjeća, ne smijete previše pričati. Uzmite ga za ruku, pogledajte ga u oči, recite nekoliko riječi i ostanite tako. Na operaciji koju sam imao gdje su mi izvadili dio pluća kad sam imao 21 godinu, svi moji prijatelji, tete, svi su došli razgovarati: “Idi, idi brzo ćeš ozdraviti, pričat ćeš, moći ćeš se igrati ponovno….” Svidjela mi se utjeha, ali sam se umorio od toga.
Jednog dana došla je časna sestra koja me je pripremala za prvu pričest, sestra Dolores, dobra starica, uzela me za ruku, pogledala me u oči i rekla: “Imitiraš Isusa”, i ništa više nije rekla. To me utješilo. Molim vas, kada idete bolesnoj osobi, nemojte je puniti motivacijom, obećanjima o budućnosti. Gesta bliskosti više govori svojom prisutnošću nego riječima.
Sjećanje sa zahvalnošću
Sveti je Otac više puta govorio o važnosti sestre Dolores u svom životu. Nedavno se nadao da će djeca pamtiti svoje vjeroučiteljice kao što se on sjeća nje.
To je objasnio sljedećim riječima:
Gospodin mi je dao i vrlo veliku milost. Bila je jako stara [kada] sam bio studirao u inozemstvu, u Njemačkoj, i nakon što sam završio studij vratio sam se u Argentinu, a dan nakon toga je umrla.
Mogao sam je pratiti tog dana. I dok sam bio tamo, moleći pred njezinim lijesom, zahvaljivao sam Gospodinu za svjedočanstvo te sestre koja je gotovo cijeli život provela u katehezi, pripremajući djecu i mlade za prvu pričest. Zvala se Dolores.
Pohvala i zahvalnost
Posjet sestre Dolores nije jedino živo sjećanje koje Papa ima s te operacije. Govorio je i o časnoj sestri koja mu je spasila život.
Bila je redovnička sestra: talijanska sestra dominikanka, koja je kao profesorica poslana u Grčku, visoko obrazovana… Ali kao bolničarka je, dakle, stigla u Argentinu. I kad sam ja, s dvadeset godina, bio na samrti, ona je bila ta koja je liječnicima govorila, čak se i svađala s njima: ‘Ne, to nije u redu, moramo dati više.’ I zahvaljujući njoj sam te stvari preživio. Mnogo joj zahvaljujem! I želio bih reći njezino ime ovdje, u vašoj prisutnosti: sestra Cornelia Caraglio. Sjajna žena, hrabra i do te mjere da se svađa s liječnicima. Skromna, ali sigurna u ono što radi.
