spot_img
spot_img
spot_img
Vitez
vedro
31.4 ° C
31.4 °
31.4 °
31 %
2.3kmh
1 %
Sri
31 °
Čet
35 °
Pet
35 °
Sub
24 °
Ned
20 °

Ukrajinka s djecom pobjegla iz Harkova, htjela doći u Sarajevo, ali je vraćena sa granice

Vratila sam se na Donji Svilaj i tu analizirala najsigurniju geografsku poziciju prema kojoj bi išla, kazala je

- Oglasi -
- Oglasi -

Ukrajinka Marina Šaohina (36) sa starom Ladom, kćerima Rimme (8) i Eve (9) i psićima Jurikom i Milom prevalila je 2.500 krvavih kilometara u četiri dana i na kraju pronašla spas u Rijeci. Bilo je to putovanje za spas golih života prožet sirenama, granatama, budnim sanjanjem noćnih mora u kojima su svjedočile rasutim dijelova tijela po cestama, kosturima zgrada i kuća koje se i dalje dime pod kišom granata. Do prije šest dana Marina se nadala da će ovaj pakao stati, a onda je granata pogodila njihovu zgradu i raznijela prozore njihova stana gdje se s kćerima krila 40 dana u kupatilu.

– Tada sam shvatila da moram bježati i potražiti sigurnost za svoju djecu negdje drugo. Nisam više mogla podnijeti tu neizvjesnost. Potrpala sam u auto ono najnužnije u par torbi, ukrcala djecu i psiće i krenula u nepoznato. Na mobitelu sam provjeravala najsigurnije punktove. Te rute vodile su me prema slovačkoj granici, ali put je bio mukotrpan i dug i trajao 4 dana – započinje svoju priču mlada majka, piše 24sata.hr. Do graničnog prijelaza kod Uzhoroda prošle su oko 40 vojnih kontrolnih puntova i nagledali se stravičnih prizora. – Osjećala sam strah i bol što sam morala ostaviti stare roditelje. Najteže je bilo vidjeti leševe, bez udova, rasute po razrušenom gradu i raskopanim cestama – priča potresena majka. Djeci je, kako navodi, lagala da su joj volonteri javili da očekuju bombardiranja po cesti, kako bi se sakrile na pod auta da to ne gledaju razasuta tijela. – Bile su iznimno poslušne, tihe i u šoku. Satima su tako sklupčane provele iza sjedišta. Ja sam samo vozila kako bi što prije napustila istok gdje je bilo najopasnije i domogla se zapada gdje se život lagano vraćao u normalu. Nikad neću zaboraviti ni auto na čijoj je haubi stajao veliki natpis “Djeca/evakuacija”, a koji je pogođen putem – suznim očima prepričava hrabra Ukrajinka. Problem je, dodaje, bio i benzin. Na pumpama su bile kilometarske kolone, a svako je imao pravo kupiti samo 20 litara po autu. I tu su pomogli volonteri koji bi joj na dogovorenim punktovima donosili kanistre i punili spremnik gumenim cijevima. – Zastrašujući momenat je bio kada me kćer zamolila da stanem negdje kako bi obavila nuždu. Stali smo kraj šume, a onda je 100-tinjak metara od nas preletjela ogromna raketa. Požurile smo u auto, ali put ispred nas je bio uništen pa smo jednim dijelom morali voziti prema samom ratištu kako bi zaobišli taj dio i vratili se na cestu prema spasu. Psihički je sve to bilo vrlo teško. Vozila sam samo s jednom mišlju, da što prije stignem do granice – prisjeća se Marina. Putem su jele sendviče i poneku toplu čorbu koju bi kupile usput. Noću su spavale u autu, Marina tek četiri sata. Držao je adrenalin. Kad se napokon domogla granice klonula je na volan i zaspala. Prijelaz su čekale 20 sati. – Iz sna me trgnulo kucanje nekog čovjeka na prozoru. Rekao je da krenem jer me automobili zaobilaze – prisjeća se Marina. U Slovačkoj su ih dočekali volonteri, nahranili ih, dali vode i smjestili u privremeni smještaj. – Tu noć su na vijestima javili da slovačka vojska kreće prema Ukrajini i ujutro sam ugledala vojne konvoje. To me uznemirilo i odlučila sam krenuti prema Sarajevu gdje imam prijateljicu. Na granici BiH nisu nas pustili, jer su mi djeca imala samo rodne listove, a ne putovnice. Vratila sam se na Donji Svilaj i tu analizirala najsigurniju geografsku poziciju prema kojoj bi išla. Razni scenariji su mi se vrzmali po glavu. Strahovala sam da će se rat proširiti puno dalje od naše zemlje i bojala se scenarija iz Černobila pa sam tražila i grad u kojem bih mogla kupiti jod u tabletama. Na kraju smo spontano došli u Rijeku – prisjeća se preplašena majka. Parkirala se na riječkoj rivi, a onda je zadimljeni auto ukrajinske registracije uočio je Igor Brozović, konobar obližnjeg restorana Antack. Uveo ih je u restoran gdje ih je počastio prvim toplim obrokom u zadnja četiri dana. Potom je uz pomoć dobrih ljudi došao do neumorne humanitarke Jasne Vrhovac znane kao “Žene zmaj”. – Znate li šta vam treba da spasite pet života? Točno sat vremena, 12 poziva i 6 ljudi koji razmišljaju kao vi. To je timski rad i ono što mi radimo svakodnevno – skromna je Jasna, koja je, zahvaljujući Riječanki Hani Paleka, ukrajinsku obitelj smjestila u njen stan s punim frižiderom i bonom za DM.

- Oglasi -
spot_imgspot_img
spot_img

NAJNOVIJE OBJAVE

error: Sadržaj je zaštićen.