spot_img
spot_img
spot_img
Vitez
slaba kiša
15.7 ° C
15.7 °
15.7 °
92 %
1.8kmh
50 %
Sub
15 °
Ned
21 °
Pon
17 °
Uto
17 °
Sri
20 °

Đurđica Čilić povodom izlaska knjige “Novi kraj”: ‘U književnosti ima samo uvjerljivo i neuvjerljivo’

- Oglasi -
- Oglasi -

Kad je prije dvije godine Đurđica Čilić objavila svoje prvo prozno djelo napisano izvan okvira njezine struke (profesorica je polonistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), mnogi su bili oduševljeni. Jer, knjiga čudnog naslova – »Fafarikul« – donijela je pregršt divnih i čistih emocija punih kratkih tekstova kojima je autorica govorila o sebi i svom životu, svojim roditeljima, djeci, životu i radu u Zagrebu, djetinjstvu i mladosti u Bosni (Vitez)… Sve ono što čini život pretočeno je u njezine iznimno dojmljive tekstove koji su opijali nježnošću i iskrenošću. Istina, za njih je znalo već podosta ljudi jer ih je objavljivala na društvenim mrežama, ali objavljivanje knjige – za što je zaslužan zagrebački izdavač Disput koji očigledno zna prepoznati kvalitetne autore – bio je pun pogodak.


Kritiziram svoje pisanje

Dvije godine kasnije eto nam nove knjige Đurđice Čilić. I ovog je puta naslov neobičan (»Novi kraj«), iznova su njezini isječci iz svakodnevice moćni i vrlo, vrlo dojmljivi pa je očigledno da je Đurđica Čilić već nakon druge knjige beletrističke proze izgradila svoju književnu osobnost na domaćoj književnoj sceni te, uz to, postala i jako rado čitana. Upravo stoga razgovor s njom i počinjemo pitanjem zašto se, nakon dugo godina bavljenja književnošću ex cathedra, pred dvije godine odlučila okušati i kao autorica.


Što vas je motiviralo?

– Možda je razlog mog upuštanja u pisanje upravo nedostatak motiva? Nisam sebe nikad zamišljala kao autoricu, nisam čeznula za aktivnim pripadanjem književnom polju, nisam imala osjećaj da moram nešto važno saopćiti svijetu. Iz te lakoće i nehaja nastala je moja prva knjiga prije dvije godine, »Fafarikul«.

Kakve su bile reakcije na prvu knjigu i je li u tim reakcijama bio i temelj za stvaranje nove knjige?

– »Fafarikul« mi je donio brojne, isključivo pozitivne reakcije, a sad se isto događa i s »Novim krajem«. A ja se ne prestajem ispričavati što sam ih napisala i stalno osjećam malu nelagodu. Volim pohvale, gode mojoj taštini, ali one vrlo brzo od čovjeka naprave neku vrstu tašte budale koja vjeruje u svaki kompliment. Sinan Gudžević, koji mi je učinio čast i napisao pogovor za moju prvu knjigu, a o mojoj drugoj govorio na zagrebačkoj promociji, rekao je da jedino ja naglas kritiziram svoje pisanje. Takvo je stanje stvari. Drugima se valjda ne da jer ih se i ne tiče. A mene se itekako tiče jer se ne želim pretvoriti u bahatu i častohlepnu osobu koja sebe ne vidi.

U obje do sada objavljene knjige temeljni oblik književnog izražavanja je kratka forma – crtica ili kratka pripovijetka. Zašto vam to najviše odgovara?


– Živim vrlo dinamično, brzo, povišeno, u trku. Radim na fakultetu, prevodim, brinem se za dvoje djece, svaki dan plivam, nastojim biti korisna u zajednici kad god za to nađem vremena. U takvom galopu ne mogu izdvojiti vrijeme za svakodnevno višesatno sjedenje i pisanje fikcije. Osim toga, ima ljudi koji to već rade puno bolje nego što bih ja mogla pa onda njih čitam. I dobro mi je.


Potpuna iskrenost tipična je za vaš umjetnički rad. Koliko je teško tako u potpunosti se otkrivati? Ima li taj postupak i terapeutski učinak?


– Nisam se nikad i nigdje otkrila u potpunosti, a ako tako izgleda, to je samo zato što sam htjela skriti i prešutjeti nešto drugo. U književnosti, ako je ovo što ja pišem književnost, a u nekom smislu jest, nema iskreno i neiskreno, ima samo uvjerljivo i neuvjerljivo. Nadam se da ja pišem uvjerljivo. Evo, takav komentar mojih knjiga bio bi mi kompliment koji bih zahvalno prihvatila. Posebno mi je to važno za drugu knjigu koju sam pisala u jednom od emotivno najtežih perioda u životu. A ispala je vedra, iako puno govori o smrti. Za mene je bila spasonosna.


O glazbi

Kakve su reakcije vaših bližnjih, a kakve one čitatelja? Divno su u obje knjige, posebno u ovoj, opisani likovi vaših roditelja i vaše djece, nekadašnjih prijatelja i susjeda… Što vama znači njihovo, ako ga tako možemo nazvati, literarno oživljavanje?


– Moji su bližnji velikodušni ljudi, vole i čitaju moje knjige, osim moje djece koju puno više zanima što sam skuhala za ručak nego ono što ja pišem. Ja sam s tim potpuno na miru jer čak i ako njih dvoje, koji su mi najvažnije osobe, ne pročitaju ni moje knjige ni prijevode, uvijek će me pamtiti po dobrim ručkovima. A ja nisam prokleta pa da mislim da je to malo. A što se tiče čitatelja, čini se da se moje knjige sviđaju nekim dobrim ljudima. Još mi se nije desilo da sam upoznala nekog svog groznog čitatelja, s kojim ne bih željela razgovarati i bolje se upoznati. A nije da mi fali ljudi, dapače. U knjigama su zapisani trenuci ili prizori u kojima se ljudi iz stvarnog života svojim gestama, riječima, dodirima, trajno usijecaju u tkivo mog života i života uopće koji mi se čini vrijedan življenja, pa samim tim i zapisivanja.

- Oglasi -

Izniman dio nove knjige vezan je za glazbu. Oduševila me priča o značenju grupe Pips, Chips & Videoclips u procesu odrastanja, odnosno »štorija« o upoznavanju pjevača te grupe, ali i divna priča o slijepom Čika Seni koji je vas i sestru naučio kako Dylana treba slušati – zatvorenih očiju! Što vam znači glazba?


– Ako imam ikakve talente, a neke valjda imam, barem u natruhama, sve bih dala za muzički talent. Za drugima se ni okrenula ne bih. Obožavam glazbu, spasila me, nosila i uzdizala, davala mi je više od književnosti jer je u muzici i poezija. Zavidim ljudima koji se bave glazbom i koji to rade dobro. Oni bi svi trebali imati zagarantiran mjesečni dohodak. Nažalost, znam sjajne muzičare koji teško žive. To je još jedan od mnogih dokaza da je naš svijet naopak.


Divan je i poetski vrlo moćan kraj s tri rečenice na posljednje tri stranice – »Kad neka osoba umre, ostaje samo naša priča o njoj. To je kraj. Idemo dalje.« Što će biti dalje?


– Ja i svoju i tuđu prošlost stalno nanovo izmišljam, kako bih onda mogla išta precizno reći o budućnosti? Ali voljela bih da je mogu napisati. Jamčim da bi bila veselija od one koja nas čeka.


O autorici

Đurđica Čilić rođena je 1975. u Livnu, a odrasla je u Vitezu. Diplomirala je 1999. obranom diplomskog rada iz suvremene poljske književnosti. Od 2000. radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti. Godine 2010. obranila je doktorski rad pod naslovom »Oblikovanje autora u poeziji Czeslawa Milosza i Tadeusa Rozewicza«.

- Oglasi -
spot_imgspot_img
spot_img

NAJNOVIJE OBJAVE