Udruga Volim Vitez u tijeku 2020.godinu, uz potporu Ministarstva obrazovanja, znanosti, mladih,kulture i sporta KSB, provela projekt Dani biskupa Garića, tijekom kojeg je afirmiran lik i djelo ovog velika katoličke crkve u BiH, a projekt je od značajnog interesa za FBiH, priopćeno je iz organizacijskog odbora ove manifestacije.
Tijekom projekta održana je izložba predmeta biskupa Garića na kojoj se govorilo više o životnom putu i činjenicama i biografije biskupa Garića. Također, u sklopu ovog projekta izrađeno je i postavljeno spomen poprsje ovog crkvenog velikodostojnika te krasi središte Viteza i prostorije prigodno uređene za ove potrebe, a dostupne su široj javnosti, čime je osiguran kontinuitet ovoga projekta i tradicionalnost jer su organizatori kazali kako i za 2021. godinu pripremaju Dane biskupa Garića. Također, tiskani su i prigodni materijali u svezi s projektom.
Biskup fra Jozo Garić, krsnoga imena Stjepan rođen je 28. listopada 1870. u Vitezu, gdje je odrastao i proveo djetinjstvo. U današnjem naselju Jardol bilo je prvo sjedište viteške župe. Naime, ondje su fratri iz samostana svetoga Franje u Gučoj Gori utemeljili župu 1867. godine te uz župu otvorili i školu koju je pohađao i biskup Garić. Nakon osnovne škole u Vitezu i Docu (1879.–1883.), nižu gimnaziju je završio u Gučoj Gori (1883.–1886.) a novicijat u Fojnici (1886.–1887.). Fra Jozo Garić, po zapisima nadbiskupa vrhbosanskoga Stadlera, radin i povučen fratar, filozofiju je studirao u Kraljevoj Sutjesci, a bogoslovlje u Pečuhu do 1893. godine, a upravo te godine, u rodnom Vitez, 30. srpnja slavi mladu misu. Iz određenih povijesnih zapisa znademo kako je fra Jozo prvih šest godina službu vršio upravo u Vitezu, gdje je bio i učitelj u narodnoj školi te u Zenici, dok godine 1899, godine odlazi na područje Banjolučke biskupije. Povijesna vrela kazuju kako je fra Jozo Garić prvo bio župnik u Vrbanjcima do 1900., a potom u Kotor Varoši. Od 1901. do 1907. tajnik je biskupa Markovića u Banjoj Luci, potom župnik u Vrbanjcima od 1907. do 1912. Ujedno je bio i generalni vikar biskupa Markovića. Od 1909. do 1912. bio je i definitor svoje redovničke provincije. Nakon smrti biskupa Markovića, 20. lipnja 1912. imenovan je prvo apostolskim administratorom Banjolučke biskupije, a krajem iste godine, 14. prosinca, rezidencijalnim banjolučkim biskupom. Za biskupa ga je u Rimu 20. veljače 1913. posvetio kardinal Falconio, a u biskupsku službu svečano je uveden u Banjoj Luci 30. ožujka 1913. Kroničar toga vremena zapisao je: „Takvo slavlje Banja Luka nije zapamtila za sve vijekove svoga opstanka!“.
Fra Jozo Garić utemeljio je šest novih župa u ovoj biskupiji. Tvorac je hrvatsko-katoličkih društava: Društvo katoličkih sluškinja, Sirotinjske blagajne, Hrvatske seljačke blagajne, Hrvatska mljekara i Hrvatska banka. Osobno je sudjelovao u Hrvatskom pjevačkom društvu “Nadi”. U njegovo vrijeme i tiskani glasnik banjolučke biskupije. Biskup Garić je od 1913. godine tiskao i vlastite korizmene okružnice- poslanice u knjiškom formatu koje se danas čuvaju u Biskupijskom arhivu Banja Luci, a godine 1941., 2. veljače objavljuje pastoralnu poslanicu u čast 1300. obljetnici pokršenja Hrvata. Jednim od njegovih najznačajnijih djela smatra se prva biskupska sinoda održana u BiH i to od 5. do 8. kolovoza 1924. godine. Tijekom biskupske službe vjernicima je uputio 32 poslanice, te također 32 poslanice svećenicima o raznim pastoralnim temama.
Drugi svjetski rat donio je, kao i onaj Prvi, velika stradanja, osobito u BiH i na prostorima banjolučke biskupije gdje se 12. travnja uspostavlja vlast Nezavisne Države Hrvatske, a u povijesnim vrelima koja su do sada bila predmet istraživanja povijesničara i crkvenih kroničara ne postoje tragovi koji bi potvrdili da je biskup Garić pozdravio dolazak vlasti NDH. Naprotiv, biskup Garić upozoravao je na razna ustaška, četnička i partizanska nedjela, na zločine muslimana u ustaškim postrojbama i njihovim nečasnim nastojanjima da pravoslavce prevedu na islam. Garić je žestoko protestirao kod raznih uhićenja, a poseban zanimljiv je njegov protest kod ubojstva srpskoga vladike Platona nakon čega se biskup Garić našao u kućnom pritvoru. Garić je o stanju u svojoj biskupiji pisao na razne adrese, pokušavao je i težio širu javnosti i odgovorene upoznati o raznim zlodjelima na području svoje biskupije, no, imajući u vidu, kako je za vrijeme 2. svjetskoga rata ubijeno desetke svećenika i svećeničkih kandidata i da je spaljeno i uništeno mnoštvo župa čini se da za apele fra Joze nije bilo sluha.
Zbog bolesti biskup fra Jozo Garić 1945. godine napušta Banja Luku i odlazi na liječenje u Zagreb, a kako je to bilo vrijeme povlačenja hrvatske vojske i civila poznatije kao Križni put i sam biskup Garić odlazi u Graz u Austriju gdje uskoro, točnije 30. lipnja 1946. umire. Hrvatski pravnik, emigrant i pjesnik Mladen Kabalin u zbirci svojih djela koja je objavljena 1993. godine, a napisana puno ranije o Garićevoj sahrani piše: „Umro je hrvatski katolički biskup u nekoj tuđoj hladnoj zemlji za vrijeme vrućih, ljetnih dana. Činjenica da je pokojnik bio Hrvat, doduše nije se mogla razabrati iz osmrtnice, ali je to jasnije iz natpisa na jednom velikom vjencu: „hrvatskom biskupu – srpski studenti“. I dok je katolička crkva svom visokom dužnosniku odavala punu počast, inače tako rječita Austrija je šutjela. Umro je neki inozemac. Da. Na zadnjoj stranici dnevnika, što koji put bučno izjavi, koji putstidljivo i natukne svoj katolički stav, među oglasima, iza osmrtnice vlasnice kobasičarske trgovine možda nekog starčića posjednika i još jednog do dva druga imena stajalo je napisano da je umro neki katolički biskup iz Bosne. Ulicom kuda je prolazio provod jurili su automobili kao da se ništa nije zbilo. Automobili puni robe, putnika i vojnikja. Ipak, jedan je engleski časnik u prolazu iz svojih kola salutirao, a njegov drug skinuo kapu. Jedna je starica zastala, sklopila pobožno ruke i dugo, gledajući za povorkom, molila za dušu nepoznatog stranca“.
