Kad jednog dana autora ovih pitanja budu pitali koji mu je bio jedan od najboljih intervjua, ovaj koji upravo čitate sigurno će biti među njima.
S gospodarstvenikom Senadom Brkom razgovarali smo nakon što je dobio Večernjakov pečat za gospodarstvenika godine. Iskreno, znali smo čime se bavi i da ga ljudi u BiH poštuju, a upravo je na temelju toga i osvojio priznanje, i to u konkurenciji gospodarskih giganata. No, tek na samoj manifestaciji, iza kamera, uvjerili smo se kako je pred nama doista uspješan gospodarstvenik, u svakom smislu te riječi: u odnosu prema radnicima, kolegama, ljudima svih nacionalnosti u BiH.
Iako je stalno “tjerao politiku iz svoje butige”, uvjereni smo – kad bi takvih ljudi bilo više u politici, Bosna i Hercegovina ne bi bila samo gospodarska sila već bi vjerojatno riješila i svoja ključna politička pitanja te se napokon okrenula budućnosti. U ovom intervjuu shvatit ćete zašto tako mislimo.
Večernji list: Kakav je osjećaj u iznimno jakoj konkurenciji postati gospodarstvenik godine u izboru Večernjakova pečata?
– Znate kakav… Kad te netko uvrsti među ljude koji stvaraju vrijednosti, a ti znaš da to nisi tražio, nego si to radio iz uvjerenja, onda to nije nagrada, to je potvrda da si išao pravim putem. Meni je čast da je itko uopće primijetio ono što radim jer sam se uvijek trudio da moja tvrtka Abias ne bude samo poslovni subjekt nego i ogledalo jedne ideje – da se u BiH može raditi profesionalno, odgovorno i dostojanstveno. Abias je, da budem precizan, ovlašteni zastupnik američke tvrtke Xerox za BiH kad je riječ o digitalnoj grafičkoj opremi, kao i hardverskim i softverskim rješenjima tog brenda. No, i izvan toga meni je uvijek bilo važno da nas ljudi doživljavaju kao partnere od riječi. Jer bez povjerenja, čime god se bavili, nema čovječnosti u čovjeku. Nisam politički aktivan. Nikada nisam bio. No, zato sam aktivan u Udruzi poslodavaca, u Udruzi gospodarstvenika, i to ne da bih se isticao, nego da bih stavio svoje znanje, kontakte i iskustvo u službu nečega većeg od sebe. Znam, zna se reći da se mi gospodarstvenici okupljamo iz interesa. Možda. Ali znaš koji je moj interes? Da živim u uređenom društvu. I zato mi je Večernjakov pečat značajan. U vremenu kad se mnoge stvari svode na privid i kad se čestita na temelju dojma, meni je čast biti prepoznat po onome što je dokazivo, opipljivo i stvarno. Kad sam primio nagradu, bilo je to dva dana nakon operacije oba oka i ugradnje multifokalnih leća. I to nije bila samo pozornica, to je bio trenutak ljudske zahvalnosti. Dopustite mi da zahvalim doktoru Nikici Gabriću na uspješnoj operaciji i na prilici da bez odgovarajuće rehabilitacije ipak prisustvujem manifestaciji Večernjakova pečata. To nikad neću zaboraviti. Posebno mi je značajno što su u istoj kategoriji bili nominirani ljudi poput Rusmira Hrvića i Hajrudina Ahmetlića. Ljudi iz moga djetinjstva, moga geografskog i emotivnog koda. Kad znaš da si rame uz rame s njima, tada znaš da ova nagrada nije samo za mene. Ona je za sve nas koji vjerujemo da se vrijednosti ne mjere bukom.
Večernji list: Gospodarstvo jest i mora biti integralni čimbenik svih pozitivnih procesa na putu BiH prema Europskoj uniji. Tu vašu poruku s Pečata mnogi su posebno zapamtili. Kako bh. gospodarstvo, u ovako politički složenoj državi, uspijeva biti iznimno uspješno?
Zato što nas nitko nikada nije mazio. I zato što znamo da, ako sami ne izgradimo sustav, nitko ga neće napraviti umjesto nas. Gospodarstvo u BiH naviklo je raditi pod pritiskom. Nismo, ponovit ću, razmaženi. Mi funkcioniramo i kad se vlade raspadaju, kad vlada pandemija koronavirusa, kad su izbori svake dvije godine, kad su tu tečajne razlike, inflacija, ratovi…, kad svi gledaju televiziju, a nitko ne gleda proizvodnju. Mi smo među sobom gradili dogovore, povjerenje stvarali kroz biznis pa tek onda sjeli na kavu. I znamo da ono što je dogovoreno rukovanjem vrijedi više od onoga što se potpisuje u predizbornim kampanjama. Zato sam rekao i opet ponavljam: gospodarstvo je jedina istinska integrativna snaga u BiH. Kad vidiš da Srbin, Bošnjak i Hrvat rade zajedno u istoj tvrtki, zajedno izvoze, zajedno dijele dobit i probleme, a njihova djeca idu u istu školu jer im roditelji imaju istu plaću – e, to ti je prava Bosna i Hercegovina. I to se događa svaki dan. Samo, to nije vijest.
Večernji list: Dolazite iz malog Tešnja, koji je danas postao gospodarski gigant. U čemu je tajna?
U tome što smo prihvatili da nitko neće doći spasiti nas. U Tešnju je oduvijek postojao radni gen. U tom genskom kodu bilo je zapisano: “Ako nešto želiš – napravi sam.” Kad su tvornice stajale, mi smo radili u garažama. Kad su propadale željezare, mi smo zavarivali u podrumima. A kad nismo imali ceste, mi smo ipak vozili.
Tešanj danas izvozi robu u vrijednosti većoj od pola milijarde maraka – bez autoceste, bez podrške s vrha, izvan fokusa politike. Sve to iz sredine koja je malena, zbijena, ali jaka kao šaka. Radimo na području površine od samo 162 km², s 43.000 stanovnika i s više od 3000 registriranih poslovnih subjekata. Naravno, ne radimo samo u Tešnju već diljem BiH, u zemljama regije, i izvozimo u više od 60 država Europe i svijeta.
Tajna? Nema je. Postoje samo rad, red i kolektivni inat. I vjera da, ako ne možeš promijeniti državu, možeš promijeniti svoj kvart. Pa od kvarta napraviš industrijsku zonu. A iz te zone izvozimo u Njemačku, Južnu Koreju i dalje.
Večernji list: Negdje sam pročitao da ste odmah po osnivanju gospodarske udruge nastojali politiku držati što dalje. Je li to razlog zašto su Jelah i Tešanj danas tako uspješni gospodarski centri?
Da. Kratko i jasno. Jer kad politika uđe u tvrtku, rezultati iziđu.
Ova Udruga gospodarstvenika osnovana je još 2002. godine, kao nasljednica zanatskih zadruga i manjih udruženja. Od prvog dana rečeno je jasno: ovo je prostor gdje se ne pita za stranku, nego za fakturu. Cilj je bio okupiti što više tvrtki, povezati ljude, stvoriti klimu u kojoj mali može pitati velikog kako preživjeti prvu godinu.
Od tada do danas narasli smo sa 65 na više od 200 članica. Sajam gospodarstva, koji je počeo kao lokalna izložba tešanjskog gospodarstva, danas je međunarodni događaj sa 650 izlagača iz 15 država. Nismo držali press-konferencije, kupovali smo CT uređaje za bolnice, donirali ultrazvučne uređaje, sanitetska vozila, potpomagali sport, kulturu, zdravstvo.
Politika? Neka ostane tamo gdje je rođena. Poštujemo institucije, ali gradimo sustav u kojem je pravilo jače od poznanstva. I zato nas ljudi ozbiljno shvaćaju.
Danas je na čelu Udruge gospođa Saća Prnjavorac, žena s jasnom vizijom razvoja i rada Udruge. I znaš što je najveća pobjeda? To što možemo reći da nas politika nije ni stvorila ni održavala. I zato nas ne može ni razoriti.
Večernji list: Imate prijatelje diljem zemlje – koje gospodarstvenike posebno cijenite i kako je surađivati s njima?
Cijenim one koji ne kalkuliraju. One koji drže riječ, premda izgubili.
Izudin Ahmetlić, Fadil Ćostović, Sulejman Hrvić, Marko Šantić, Vlastimir Golubović, Admir Joldić, Mende Stojanoski…, to su ljudi kod kojih ne provjeravaš ugovor. Kod njih znaš da, kad pogriješe – priznaju. I kad pobijede – ne zaboravljaju tko je bio uz njih.
Tu nema suvišnih riječi. Samo rezultat i poštovanje. I to traje. Jer kad se jednom stisne prava ruka, to ne zaboravljaju ni vrijeme ni profit.
Večernji list: Plaće u BiH su porasle. Je li to dovoljno da zadržimo radnike u zemlji?
Naravno da nije. Plaća je važna, ali nije lijek za sve. Ljudi ne odlaze samo zbog novca. Odlaze zbog čudnog zraka. Zbog šutnje u hodnicima bolnica. Zbog toga što, kad ti dijete treba dadilju, nemaš kome platiti jer ni dadilja više nema.
Otišli su i liječnici, i bankari, i direktori. I nitko od njih nije bježao zbog male plaće. Odlazili su zbog niskog dostojanstva.
O ovom što govorim svjedoči i istraživanje Sveučilišta u Mostaru – plaća je tek treći ili četvrti razlog odlaska iz BiH. Ljudi odlaze zbog osjećaja nesigurnosti, loše političke situacije, neadekvatnog obrazovanja.
Vjerujem da radnik mora biti pošteno plaćen. Ali to se mora rješavati sustavno. Ne tako da poslodavac bude krivac za sve, već tako da se država, poslodavci i radnici zajedno dogovore kako stvoriti ozračje u kojem ljudi ne bježe, nego ostaju jer žele.
Dijaspora godišnje pošalje u BiH više novca nego što dođe kroz strane investicije. Četiri milijarde maraka godišnje pošalju naši ljudi iz inozemstva, a izravne strane investicije iznose dvije. To znači da čovjek s kuferom vrijedi više od stranog kapitala. I to vam govori sve.
Večernji list: Postoje i primjeri povratka iz inozemstva u BiH. Kao poduzetnik, što čujete od radnika – koji su razlozi povratka kući?
Jednostavno: duša zove kući. I to se ne može potisnuti. Neki su u inozemstvu doživjeli sve, ali kad im miris zime u BiH uđe u nosnice, to ne može zamijeniti ni jedan zapadnoeuropski centralni sustav grijanja.
Ti ljudi ne dolaze jer je ovdje lakše. Dolaze jer žele ostaviti trag ondje gdje su rođeni. I kad se vrate, donose tehnologiju, znanje, metode, disciplinu. Na nama je da ih ne otjeramo natrag birokracijom i predrasudama. A njih nije malo, ima ih više od 1,5 milijuna.
U njima je budućnost. I ako ih poštujemo, imat ćemo drugo poluvrijeme kao društvo.
Večernji list: Neki smatraju da bi BiH uz malo političkog razumijevanja mogla biti kao Švicarska. Što vi mislite o tome?
(Smijeh) Razlika nije u Alpama. Razlika je u mentalitetu. U Švicarskoj se čovjek prilagođava sustavu. U BiH čovjek traži način kako sustav prilagoditi sebi. I tu sve počinje i završava.
Švicarci nisu rođeni s čipom za učinkovitost. Oni su jednostavno naučeni da pravila vrijede za sve. Kad znaš da ni predsjednik ne može parkirati na mjesto za osobe s invaliditetom, znaš da je sustav živ.
Kod nas? Ako poznaješ nekog, i prometni znak će se pomaknuti. A kad toga više ne bude – e onda možemo razgovarati o Švicarskoj. Do tada, hajdemo biti najbolja verzija Bosne i Hercegovine.
Večernji list: Što je još nužno učiniti kako bi gospodarstvo u ovoj zemlji još više napredovalo?
Prvo – ekonomiju treba odvojiti od dnevne politike.
Drugo – Zakon o radu treba pisati s onima koji stvarno plaćaju rad.
Treće – poreze i doprinose treba smanjiti, a nadzor pojačati.
Nama ne treba čudo. Treba nam da registracija poduzeća ne traje dulje od registracije automobila. Da inspektor dođe kao partner, a ne kao sudac. Da se rad na crno ne skriva, nego sankcionira.
Još davne 2015. svi su relevantni domaći i međunarodni čimbenici potpisali reformski plan. A zašto je stalo? Jer je nestalo političke volje. Ali gospodarstvo ne čeka volju. Mi djelujemo.
I znate što je još potrebno? Da nas država ne sputava. Da bude platforma, a ne prepreka. Da se važnost dijaspore ne mjeri samo u doznakama nego i u idejama. Jer BiH ima priliku. Samo je treba pustiti da radi.
Večernji list: Za kraj, kao gospodarstvenik godine i čovjek uspješan u poslovnom svijetu desetljećima, koja bi bila vaša poruka čitateljima ove zemlje?
Neću filozofirati. Reći ću jednostavno: volite ovu zemlju. Ne onako kako se viče, nego kako se šuti. Pitajte se svaki dan: “Što sam JA danas učinio da ovdje bude bolje?”
I ako ne znate odgovor, počnite od onoga što možete: uljudnost, poštenje, rad. To su temelji.
Zato – budimo primjer. Ne čekajmo izbore. Birajmo sebe. Svaki dan.
Moram biti iskren do kraja i reći nekoliko riječi o manifestaciji Večernjakov pečat: nisam je dovoljno poznavao. I najbolje ju je opisala moja kći Adna, gledajući prijenos na BHRT-u, kad je tijekom predstavljanja dostignuća naših ljudi iz inozemstva pitala: “Zar stvarno imamo ovoliko uspješnih Bosanaca i Hercegovaca po svijetu?”
Zato čestitke Večernjakovu pečatu na promociji BiH, regionalne suradnje, izvrsnosti, razumijevanja drugog i drugačijeg, na podizanju praga tolerancije, na promociji ljubavi i društvene osjetljivosti.
Svima nam treba više optimizma, ljubavi prema obitelji, poslu, bližnjima, sportu, kulturi, vjeri i, prije svega, državi u kojoj živimo, kakva god ona bila. I svaki put kad je kritiziramo, zapitajmo se: “Što sam ja i svi mi učinili da bude bolje?”
