Na bh. selu još uvijek se može pronaći prizor koji dobro poznajemo – stariji član obitelji radi u vinogradu, obilazi masline, sadi povrće ili se brine o stoci, dok mlađi dio obitelji sve češće radi u gradu ili razmišlja o odlasku.
Problem nije u tome što mladi ne žele raditi. Možda je važnije pitanje – žele li živjeti od poljoprivrede pod uvjetima pod kojima su živjeli njihovi roditelji?
Jer poljoprivreda kakvu poznajemo teško može imati budućnost ako se od mladog čovjeka očekuje da svakodnevno radi deset sati na zemlji, prodaje proizvod po cijeni koju određuje tržište, ovisi o vremenu, sam organizira nabavu, proizvodnju i prodaju, a na kraju godine ne zna hoće li mu prihod biti dovoljan za život.
Zato pitanje budućnosti bosanskohercegovačke poljoprivrede nije samo gdje su mladi. Pitanje je može li se od poljoprivrede danas napraviti posao u kojem mladi čovjek vidi budućnost.
Nije problem samo u tome što mladi odlaze
Kada se govori o pomlađivanju poljoprivrede, često se sve svede na jednu rečenicu – mladi odlaze sa sela. Ali razgovor s proizvođačima otvara puno složeniju sliku. Mladi koji žele ostati u poljoprivredi ne žele nužno naslijediti model proizvodnje svojih roditelja. Ne žele prodavati samo višak iz vrta, čekati kupca na tržnici i računati prihod na kraju sezone.
Žele znati koliko su proizveli, koliko ih košta kilogram proizvoda, kome će ga prodati i koliko će im ostati. To je zapravo dobra vijest. Jer mladi u poljoprivredu mogu donijeti upravo ono što joj često nedostaje: više planiranja, tehnologije, marketinga i direktne prodaje.
Jedan od prvih problema koji bi mladi proizvođač trebao riješiti nije kupnja traktora niti izgradnja plastenika. To je pitanje: “Kome ću prodati ono što proizvedem?”
U praksi se često događa suprotno. Proizvođač posadi određenu količinu, uloži novac u sjeme, gnojivo, zaštitu, navodnjavanje i radnu snagu, a tek kada dođe berba počinje tražiti kupca. Tada je često kasno. Mladi proizvođač koji tek ulazi u posao trebao bi prije podizanja proizvodnje napraviti jednostavan izračun: koliko može proizvesti, koliko ga košta kilogram proizvoda, koja je minimalna prodajna cijena i ima li već zainteresiranog kupca. Najskuplji proizvod je onaj koji je proizveden, a nema ga tko kupiti.
Hercegovina ima jednu prednost koju ne treba zanemariti
Hercegovina nije poljoprivredno područje bez problema. Naprotiv. Visoke ljetne temperature, nedostatak vode, krški teren, usitnjene parcele i sve izraženiji vremenski ekstremi ozbiljna su ograničenja. Ali Hercegovina ima i ono zbog čega se određene proizvodnje mogu razvijati bolje nego drugdje – dugu vegetacijsku sezonu i mogućnost proizvodnje niza kultura koje imaju tržišnu vrijednost. Vinova loza, maslina, smokva, šipak, povrće, mediteransko voće i aromatično bilje samo su dio proizvodnji koje mogu imati svoje mjesto na tržištu.
Problem je kada se proizvodi samo zato što se to “oduvijek proizvodilo”. Budući proizvođač mora postaviti drugo pitanje: Što mogu proizvesti tako da mi se proizvodnja isplati?
Mladi ne moraju imati stotinu dunuma
Jedna od zabluda je da ozbiljna poljoprivreda podrazumijeva velike površine. Za određene proizvodnje to nije tako. Mali proizvođač koji ima dobar proizvod, kontrolira kvalitetu i prodaje ga izravno kupcu može ostvariti veću vrijednost po jedinici površine nego proizvođač koji proizvodi velike količine bez razvijenog tržišta.
Upravo su zato za mlade zanimljive intenzivne proizvodnje, plastenici, voćnjaci, maslinici, pčelarstvo ili prerada vlastitih sirovina – ali samo ako je proizvodnja usklađena s tržištem. Nije cilj proizvesti što više. Cilj je proizvesti ono što se može prodati po cijeni koja pokriva troškove i donosi zaradu.
Tehnologija više nije luksuz
Mladi proizvođač danas ne bi trebao koristiti telefon samo za fotografiranje proizvoda za društvene mreže. Može ga koristiti za praćenje troškova, vremenske prognoze, evidenciju tretiranja, komunikaciju s kupcima i prodaju.
Senzori vlage tla, automatsko navodnjavanje, meteorološke stanice, digitalno vođenje evidencije proizvodnje i preciznije doziranje vode i gnojiva više nisu tehnologije rezervirane samo za velike proizvođače.
Za proizvođača koji radi na maloj površini svaka ušteda vode, gnojiva ili radnog sata može biti važna. A upravo je to područje u kojem mladi mogu napraviti razliku.
Ne mora svatko proizvoditi – netko mora znati i prodati
Još jedna stvar o kojoj se premalo govori jest da budućnost poljoprivrede ne ovisi samo o ljudima koji rade na zemlji. Potrebni su i oni koji znaju organizirati prodaju, napraviti proizvod, voditi društvene mreže, osmisliti ambalažu, pregovarati s restoranima i hotelima te povezati više malih proizvođača.
Mladi možda neće željeti cijeli dan provesti u vinogradu, ali mogu biti upravo oni koji će obiteljsku proizvodnju pretvoriti u ozbiljan posao. To znači da pitanje pomlađivanja poljoprivrede nije samo pitanje “tko će obrađivati zemlju”. Pitanje je i tko će voditi poljoprivredni posao.
Što bi mladi proizvođač trebao napraviti?
Prije nego što uloži ozbiljan novac u proizvodnju, mladi proizvođač trebao bi znati koliko ga zapravo košta ono što planira proizvesti. U taj izračun ne ulaze samo sjeme, sadnice i gnojivo, nego i voda, gorivo, ambalaža, rad, održavanje opreme, transport, ali i vlastiti rad koji se često potpuno zanemari kada se računaju troškovi.
Jednako je važno prije podizanja nasada provjeriti stanje tla i, ako se planira navodnjavanje, kvalitetu vode. Činjenica da je na određenoj parceli nešto ranije dobro uspijevalo nije dovoljna garancija da će ista proizvodnja biti uspješna i danas.
Još važnije pitanje je kome će se proizvod prodati. Razgovor s nekoliko potencijalnih kupaca prije početka proizvodnje može biti vrijedniji od traženja idealne sorte ili ulaganja u skupu opremu.
Ako tržište nije osigurano, velika proizvodnja može vrlo brzo postati veliki trošak. Zato je za nekoga tko tek ulazi u poljoprivredu često pametnije početi s količinom koju može kvalitetno kontrolirati, prodati je i tek nakon toga širiti proizvodnju.
A kada sezona završi, potrebno je sjesti i izračunati što je doista bilo isplativo, gdje je novac izgubljen i što treba promijeniti. Upravo tu prestaje poljoprivreda kao hobi i počinje poljoprivreda kao posao.
Najveći problem
Ako želimo da mladi ostanu u poljoprivredi, nije dovoljno govoriti im da se vrate na selo. Treba im omogućiti da od toga mogu živjeti.
To znači dostupnije zemljište, jednostavniji pristup financiranju, kvalitetnu stručnu podršku, sigurnije tržište, bolje povezivanje proizvođača i ozbiljniji odnos prema preradi i prodaji.
Jer mlad čovjek neće dugoročno ostati u poslu u kojem ne može planirati vlastiti prihod. A poljoprivreda je upravo posao u kojem je planiranje najteže: vremenski uvjeti, cijene repromaterijala, otkupne cijene i tržište mogu se promijeniti u samo nekoliko mjeseci.
Tko će proizvoditi hranu za deset godina?
Možda odgovor neće biti “mladi” ili “stari”. Proizvodit će oni koji uspiju spojiti iskustvo i nove tehnologije.
Stariji proizvođač zna kada je zemlja spremna, kako se ponaša određena parcela i što je već desetljećima dobro uspijevalo na tom području. Mladi može donijeti drugačiji pogled na prodaju, tehnologiju, financije i tržište.
Hercegovini zato ne treba samo smjena generacija. Treba joj suradnja generacija. Jer znanje koje danas ima proizvođač pred mirovinom vrijedi samo ako ga ima kome prenijeti. A mladom čovjeku koji želi ostati na zemlji ne treba samo savjet da “radi kao što su radili naši stari”. Treba mu mogućnost da od tog znanja napravi posao koji može trajati sljedećih trideset godina.
Jer pitanje nije hoće li Hercegovina i za deset godina imati zemlju.
Hoće.
Pravo je pitanje hoće li imati ljude koji će je obrađivati i hoće li od toga moći živjeti.
