S književnikom i predsjednikom Matice hrvatske Mirom Gavranom razgovarali smo o aktivnostima u Matici, o književnom radu, ali i o nizu aktualnih političkih i društvenih pitanja. Podsjećamo, Gavran je boravio u Vitezu nedavno kada je u osnovan ogranak Matice hrvatske Vitez.
Poštovani gospodine Gavran, u studenom prošle godine izabrani ste za predsjednika Matice hrvatske. Iza Vas je tek deset mjeseci mandata, no čini se kako je dah svježine i novih ideja zahvatio stožernu hrvatsku kulturnu instituciju. Kakve su perspektive Matice u budućnosti i što biste istaknuli kao ključne odrednice svojega programa?
Čini mi se važnim da nismo poništili ni jedan od programa koji je prošao kroz prethodna Matičina upravna tijela za ovu kalendarsku godinu, a na to smo nadodali deset bitnih naših novih točaka od pokretanja tribine Sučeljavanja u Matici hrvatskoj, pokretanja 1. festivala knjige u Matici hrvatskoj na kome smo u samo četiri dana imali čak 39 predstavljanja knjiga, pokretanja izrade nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, animacije sponzora i donatora čime smo prikupili milijun kuna i pola iznosa podijelili na 40 Matičinih ogranaka za njihove programe, povećanja broja članova i osnivanja novih ogranaka u zemlji i inozemstvu do reagiranja na neka aktualna društvena i politička pitanja kao što je bio položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, sigurnosni aspekt imigrantske krize, uvođenje eura i tako dalje.
Ove se godine obilježava 180. obljetnica Matice hrvatske. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim aktivnostima proslave te obljetnice?
Iznimno sam zadovoljan ne samo zato što je središnja proslava 13. lipnja u HNK-u Zagreb okupila više od 550 matičara i uglednika i protekla uz gromoglasni pljesak nazočnih, nego zato što smo tu proslavu učinili radnom kroz cijelu godinu te ju obilježavamo u brojnim našim ograncima, tako da smo jedan Glavni odbor na koji su došli i matičari iz desetak slavonskih ogranaka održali u Belom Manastiru u Baranji, pa smo nedavno organizirali dvodnevno stručno savjetovanje o brendiranju malih mjesta kroz djelatnost naših ogranaka u Ozlju, pa smo potpisali ugovor o suradnji s Hrvatskim studijima i krećemo ove jeseni s prezentacijom našega rada i privlačenja mlađih članova i po našim fakultetima i tako dalje.
Matica objavljuje Vijenac, Kolo, Hrvatsku reviju, ali i razna knjižna izdanja. Kakvi su planovi glede nakladničke aktivnosti?
S tim glasilima nastavljamo u jednakom opsegu, tu je i naš časopis Prirodoslovlje, usto objavljujemo u središnjici i tridesetak knjiga godišnje, a i naši ogranci objavljuju još dvadesetak važnih časopisa i dvjestotinjak knjiga svake godine. Ali pored tog klasičnog kontakta s našim članovima i hrvatskom javnosti, nabavili smo i dvije kamere i opremu za snimanje naših emisija, nastojimo čim više vijesti o našem radu plasirati i preko naših mrežnih stranica, a pojačali smo i suradnju sa svim drugim medijima od televizije, novina i portala do lokalnih radijskih postaja, tako da se naša nazočnost u drugim medijima učetverostručila u odnosu na prošlu godinu.
I ogranci imaju svoja izdanja. Koliko Matica ima aktivnih ogranaka i kako, na temelju dosadašnjega uvida, ocjenjujete njihovu snagu?
Imamo 102 ogranka u Hrvatskoj, 16 u Bosni i Hercegovini i još 9 po svijetu…, a tu je i 4300 članova. Dvije trećine ogranaka izrazito su aktivne. To je doista velika snaga. Neki su ogranci bili i ostali iznimno agilni, a neke koji su se uspavali uznastojali smo proteklih mjeseci potaknuti da živnu, pojačaju svoje aktivnosti, pa čak i da obave godišnje i izborne skupštine s čime su neki od njih kasnili, za što je djelomično opravdanim izgovorom bila i pandemija.
Najava Zakona o hrvatskom jeziku naišla je na velike kritike dijela medijsko-političkih centara, pri čemu pojedinci, kao i obično, nisu prezali od vrijeđanja i omalovažavanja. Ovo ne pitamo zbog njihovih izjava, nego nas zanima zašto, prema Vašemu mišljenju, uopće postoji takav odnos prema hrvatskomu jeziku? Što je prirodnije za neki narod nego njegovati svoj jezik?
Devedeset i devet posto matičara ima iznimno pozitivan odnos prema najavi izrade Zakona o hrvatskom jeziku. Uostalom, zato su me i izabrali za predsjednika jer je to bilo u mome programu kao jedna od najvažnijih točaka. Otpori i negativni napisi bili su manjim dijelom zato što neki uopće ne žele da taj zakon iziđe, a neki jednostavno nisu bili upoznati s tim da je ovo doista najnježniji i najkraći i najmoderniji zakon o jeziku u Europi, koji ne počiva na restrikcijama nego na želji da se napokon uredi javna uporaba hrvatskog jezika. Dakle, u preambuli smo naveli da ćemo poštivati naša narječja KAJ, ČA i ŠTO i njihove idiome, da ćemo poštivati do sada donesene zakone koji se odnose na jezike nacionalnih manjina u Hrvatskoj, na zakon o medijima… Ne ćemo se petljati književnicima u to kako će pisati svoja umjetnička djela, niti ljudima propisivati kako će doma govoriti. Dakle, ponavljam: zakonom će se urediti samo javna uporaba jezika. Doista je apsurdno da imamo Zakon o uporabi jezika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, a da nemamo zakon o većinskom hrvatskom jeziku koji je prije 175 godina zalaganjem Ivana Kukuljevića Sakcinskoga postao „diplomatičnim jezikom Hrvatskoga sabora“ i koji je uostalom 24. priznati službeni jezik Europske unije.
Svojedobno ste u razgovoru za časopis Obnova dojmljivo istaknuli: „Samo u zagrljaju etike i estetike može nastati uzvišeno i umjetnički uvjerljivo. Sve drugo negacija je istinske umjetnosti… Europska je umjetnost nažalost u proteklih stotinjak godina otišla na ‘put bez povratka’… Estetika ružnoga, estetika šoka i estetika destrukcije… pa kojekakvi performansi i konceptualne igrarije tek su dokaz kreativne nemoći.“ Kamo to vodi i postajemo li civilizacijski krug koji se nakon sjajnih postignuća u prošlosti zapravo odrekao kulture?
To što citirate i to što se događa u suvremenoj europskoj umjetnosti u biti je doista, kako rekoh, znak kreativne nemoći. U trećoj fazi svoga postojanja i stari Rim proživio je to svoje estetsko i moralno urušavanje i znamo kako je to završilo. Srećom, u Hrvatskoj i Europi nastaje svake godine toliko predivnih književnih i umjetničkih djela da svaki čovjek može za sebe pronaći toliko lijepih sadržaja. Samo je to ponekad prekriveno zaglušujućom bukom, pa je nužno malo se potruditi i otkriti gdje su te prave vrijednosti.
Zanimljivo je da su na udaru tzv. „kulture otkazivanja“ vrlo često kršćanske vrijednosti, pa smo tako prošle godine u institucijama Europske unije vidjeli prijedloge o zabrani samoga spomena Božića kao „politički nekorektna“ pojma. Kako, kao pisac koji crpi i iz kršćanskih nadahnuća, gledate na te procese?
Važno je primijetiti da je u početku „kultura otkazivanja“ bila umotana u predivni celofan i predstavljena kao nešto pozitivno. Srećom, vrlo brzo je postalo razvidnim da je u pitanju svojevrsni ideološki teror kojim se sužava ljudska sloboda, a odstranjuju neistomišljenici na način kako se to radilo u socijalističkim zemljama netom iza Drugoga svjetskog rata. Kršćanske vrijednosti tu su poprilično na udaru, pa je na nama koji se deklariramo kršćanima zadatak braniti ih čvrstim argumentima.
Živimo u kriznim vremenima. Najprije koronakriza, a sada i rat na istoku Europe. Sve su češće i najave o mogućim problemima čak i s opskrbom hrane. Čini se da u određenom smislu živimo i na prijelazu pri kojem će doći do znatnih ekonomskih i društvenih potresa, a moguća je i potpuna preobrazba sadašnjega poretka, i to prije nagore nego nabolje. Obično u velikim krizama prvi i najviše stradaju najslabiji. Kako očuvati duh i mirnoću u sadašnjim prilikama?
Nisam ni ekonomist ni politolog, ali se ne mogu oteti dojmu da je ova kriza u koju sada ulazi Europa i dobar dio svijeta planirana i programirana. Nema nam druge nego i u ovakvim vremenima nastojati živjeti svoje male živote, brinuti se za svoju obitelj, selo, grad ili državu, čuvati svoj identitet unatoč svim pritiscima i bar biti koliko-toliko dobro obaviješteni kako nas ne bi baš svaki jeftini ideolog mogao vući za nos i uvjeravati da je crno bijelo, a bijelo crno. U ovakvim vremenima čini mi se nužnijom nego ikada solidarnost, kojom se čuva naša ljudskost, a najslabijima pomaže da prežive na dostojanstven način.
Hrvatsku opterećuju brojni problemi, a jedan je od njih i klijentelizam koji je premrežio sve pore hrvatskoga društva, politike i ekonomije. Mnogi naši kvalitetni ljudi zato ne vide svoju budućnost u domovini i odlaze raditi u inozemstvo. Kako ljudima vratiti vjeru u Hrvatsku? Možemo li barem mladima dati perspektivu i istaknuti vrijednosti koje su nas ujedinjivale u kriznim situacijama?
Na žalost, klijentelizma ima i u nekim od visoko razvijenih zemalja (Italija, Britanija, Amerika, Francuska…) u koje naši ljudi odlaze na „privremeni rad“. Budući da sam se naputovao po svijetu u svome životu, susreo sam mnogo naših ljudi koji drugdje ostvare neke od svojih materijalnih ciljeva, ali ostanu građanima drugog reda u tim zemljama, a obiteljski im se život poprilično zapetlja. Uvjeren sam da se vrijedni kreativni ljudi i u Hrvatskoj unatoč našim manama mogu kreativno i poslovno ostvariti. Nije lako, ali nije nemoguće. Nitko ne piše o mladim ljudima koji su u potrazi za boljim životom otišli u druge zemlje i ondje se slomili i vratili se doma kao gubitnici. Mladi ljudi i sami se moraju izboriti za svoju perspektivu kod nas, kao što to moraju učiniti kada odu u inozemstvo i ondje pokušaju ostvariti svoje snove. Zanimljivo je da smo na nekim „prosvjednim skupovima“ u Hrvatskoj, koji su bili organizirani u svrhu ispravljanja nepravdi i otklanjanja sustavnih anomalija te zauzimanja za određene vrijednosti, vidjeli više pedesetogodišnjaka i šezdesetogodišnjaka nego dvadesetogodišnjaka. O toj pasivnosti mladih generacija sigurno bi sociolozi imali što reći. Ja tek mogu primijetiti da je to „neprirodno“ i da je krajnje vrijeme da se za poziciju mladih u našem društvu više oni sami zauzmu, a ne njihovi roditelji.
Stignete li se uza sve obveze u Matici hrvatskoj i dalje jednakim intenzitetom baviti književnim i kazališnim radom? I smatrate li da ste – s obzirom na sve nagrade, priznanja i međunarodnu afirmaciju – dosegnuli vrhunac stvaralaštva ili je pero i dalje jednako izoštreno?
Iskreno govoreći od studenoga do početka ljetnog odmora bavio sam se samo i jedino Maticom hrvatskom, ali čim je otpočelo ljeto, vratio sam se pisanju jednakom strašću kao kada sam bio student, tako da sam uspio napisati prvu verziju novoga romana koji će se zvati „Portret duše“. Pojma nemam je li moj „vrhunac“ iza mene ili ispred mene, mislim da je najvažnije da u pisanju uživam kao u mladosti i da kada me nova ideja i novo nadahnuće obuzmu, ne mogu ništa drugo činiti nego po dvanaest sati na dan pisati s uvjerenjem da upravo tada nastaje moje najbolje djelo u životu.
Mnogih ste se od ovih netom otvorenih tema dotaknuli i u svojoj nedavno objavljenoj poemi „Obrana Jeruzalema“. U deset pjevanja upućujete poziv na razbuđivanje svakomu čovjeku, koji bi se trebao osloboditi ispraznosti, trivijalnosti, novovjekih zabluda, sumnje i straha i spasiti sebe, spasiti svoju dušu i svoj duh, a tako se spašava i „Jeruzalem“, tj. čovječanstvo u cjelini sa svojim duboko usađenim vrijednostima koje smo počeli zaboravljati ili, još gore, odbacivati. Jeste li optimist, možemo li „obraniti Jeruzalem“?
Taj duhovni Jeruzalem moramo obraniti, inače naše postojanje na ovome svijetu gubi svaki smisao i ne ćemo se bitno razlikovati od životinja. Iznimno sam sretan što je ta moja kratka knjiga-poema „Obrana Jeruzalema“, na stotinjak stranica, tiskana proljetos, u proteklih šest mjeseci gotovo rasprodana, pa nakladnik Stilus ide pred Interliber s drugim izdanjem, a prije mjesec dana ta je knjiga objavljena u Buenos Airesu na španjolskom jeziku u prijevodu Carmen Verlichak Vrljičak, a na njemački je tu poemu upravo preveo Tihomir Glowatzky pa će pokušati pronaći nakladnika u Njemačkoj.
Dakle: i čitatelji su prepoznali da je nužno obraniti Jeruzalem, pa iako u toj mojoj poemi ima mnogo crnih i kritičnih tonova, zadnje deseto pjevanje izrazito je optimistično. A Teatar Gavran 21. listopada u maloj dvorani Lisinski otpočinje sezonu s mojom izrazito političkom dramom „Glasnogovornik“ koja tematizira našu suvremenost, a potom 27. listopada idemo s komedijom „Na kavici u podne“ pa s komedijom „Savršeni partner“.
Razgovarao: Davor Dijanović
