Spisateljski talent Đurđice Čilić oduševio je mnoge nakon objave zbirke priča “Fafarikul” a na festivalu Vrisak u Rijeci će predstaviti roman “Novi kraj”. Promocija je 13.9. u 18:00
Đurđica Čilić radi na Katedri za poljski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća te prevodi s poljskoga jezika, uglavnom suvremenu poeziju.
Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, a odrasla je u Vitezu, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je na studiju kroatistike i polonistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i magistrirala i doktorirala. Radi na Katedri za poljski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća. Autorica je znanstvene studije o poljskoj književnosti 20. stoljeća „Tri lica autora: Miłosz, Różewicz i Herbert“, zbirke priča„Fafarikul“te romana „Novi kraj“. Prevodi s poljskoga jezika, uglavnom suvremenu poeziju.
Novi kraj” je roman fragmentarne kompozicije, koji može biti čitan i kao zbirka priča uvezana prisutnošću nekoliko istih likova. U romanu, koji bismo, uvjetno, mogli nazvati autofikcijskim, premrežavanjem melankolije i vitalnosti kreirana je mreža jednog života i svijeta kakav znamo iz stvarnosti, svoje i one koju žive naši bližnji.“Novi kraj” je priča o konačnostima koje odgađamo sve dok za to imamo snage i razloga i o počecima koje izmišljamo kako bismo neumitnost krajeva lakše podnijeli. Pisan jednostavnim, slikovitim jezikom u nostalgičnom, ali i energičnom, poletnom tonu, roman govori o ljudima i njihovom trajanju, svemu onome što se smjesti između prvog kraja i zadnjeg početka.“Novi kraj” u tematskom, motivskom i stilskom pogledu svojevrsni je nastavak autoričina knjižnog prvenca, zbirke priča “Fafarikul”, jedino što je ovdje dominantno izdvojena jedna od mnoštva pripovjednih linija, a to je davno započet i nikad dovršen razgovor pripovjedačice s majkom, njen oproštaj s njom kao pripremna inačica onoga konačnoga. U toj presudnoj dionici roman prati autoričino nadvremensko putovanje od trenutka kada saznaje da joj je mama teško bolesna i osvještava si da im zajedničko vrijeme curi, usputno nam nudi crtice iz njena življenja u vječnom sada, koje se isprepleću s gotovo svakotjednim petosatnim vožnjama na relaciji Zagreb – Vitez u posjet majci i susretima s vlastitom budućom prošlošću, donosi prizore iz majčine prošlosti koje pripovjedačica uz njeno uzglavlje diskretno zapisuje na papir, suočava nas s nužnošću da se naviknemo na ono na što se ne možeš nikad naviknuti, i vodi sve do katarzičnog mirenja s time da kada nam neka draga osoba umre, ipak ostaje naša priča o njoj.
