Nakon predstavljanja u Vitezu i Zagrebu viteški književnik Željko Kocaj predstavio je sinoć svoju novu knjigu, zbirku priča Tajna špilje Škav i u Travniku, u rodnoj kući Ive Andrića gdje su domaćini bili vrijedni djelatnici Zemaljskog muzeja.
O zanimljivoj knjizi govorili su književnik i književni kritičar Anto Zirdum te recenzent knjige Mario Mlakić, koji su u svojemu obraćanju naglasili prave vrijednosti ovoga djela kao i odlike, kako su kazali, prepoznatljivog Kocajevog rukopisa. Autor je u svom obraćanju naveo motive u stvaranju ovoga djela, zahvalio svim prijateljima i okupljenima na potpori, a posebno je istaknuo da je središte ovog djela dolina Lašva, koja uvijek zauzima središnje mjesto u njegovom srcu. Ulomke iz knjige čitao je Ivan Kocaj.
O knjizi su rekli:
Anto Zirdum: I drugi pisci tu i tamo napišu neku priču koja je reminiscencija na nešto već napisano ili viđeno (recimo na filmu), ali Željko Kocaj je postao velemajstor te vrste pripovijedanja. To njegovo majstorstvo je već potvrđeno na večernjakovom natječaju na kojem je dobio nagradu „Ranko Marinković“. … Kocaj u svome reminiscentnom pripovijedanju ugrađuje metatekstualne ubacke u kojima opservira svoje doživljaje, povode i vješto ugrađuje neuobičajene digresije.
Miroslav Pilj: Čak i kada nas vodi kroz tamne i mračne trenutke protagonista mi svjedočimo putovanju prema svjetlosti i izlasku iz tmine. Na emotivan i nadahnjujući način, autor nas podsjeća da nada i svjetlo postoje i u najmračnijim trenucima. Upoznavajući nas sa zanimljivim likovima Kocaj istražuje pitanje stvarne povezanosti među ljudima pružajući nam kao svojevrsno zaokruženje osjećaj topline i nade.
Mario Mlakić: I u ovu, tematski fantastičnu priču, pisac je uveo uglavnom realne, životne (stvarne) likove, držeći se dosljedno svog stila pripovijedanja kao pričama o lokalnim ljudima i njihovim višeslojnim životima. Nakon Škava, pisac nas uvodi u svjetove kojima dominiraju likovi – junaci običnog života (jer u Kocajevu svijetu postoji sve, ali ne obični ljudi, jer ih upravo on takvim portretira). Za većinu ovih likova lokalno stanovništvo uglavnom zna, a Kocaj svojim pismom oslikava neki drukčiji unutarnji svijet kojega ljudi proživljavaju. Kocaj tek u jednoj ili tek nekoliko rečenica portretira ove likove, tako da ih čitatelj može doživjeti u potpuno životnim bojama .
