U posve drugačijoj formi i koristeći se sasvim drugačijim metodama, kazališni je ‘Fafarikul’ jednako moćan kao književnost iz koje je nastao. Bilo bi sjajno kad bi ovu “malu” predstavu, koja je ustvari velika, vidjelo što više ljudi koji znaju što je Bosna, kakva je njezina sudbina. Možda bi mogla pomoći izliječiti ih od bijega od prošlosti.
Uvijek dvojim oko toga što je, u konačnici, moćnije: književnost ili kazalište. Povijest teatra povijest je dramatizacija literarnih predložaka, no svi znamo da dobar tekst nije jamstvo dobre kazališne predstave. Kao što teatar nije “samo” gluma, nije “samo” ni tekst – teatar je sveukupnost iskustva.
Da bi ono što je jednom zasvagda napisano rukom pisca oživjelo istinskom snagom u mediju toliko drugačijem od onoga u kojemu je nastalo, mora postojati savršeno ugođena mašinerija kreativnih autorskih ruku koje misle, rade, režu, prekrajaju pa ponovo spajaju, oblikuju i mijenjaju, dodaju i oduzimaju usklađeno i filigranski precizno, u tom, rekli bi mnogi, božanskom činu kreativnog transponiranja jedne umjetnosti u drugu.
Slavni redatelj Peter Brook jednom je rekao da je odlazak u kazalište poput odlaska k liječniku: kad izlazite, trebali biste se osjećati bolje nego kad ste ušli. Veliku odgovornost ima teatar prema svojoj publici, prema samome sebi. Ali onu finu ugođenost, onaj zanatski rad ruku koje grade put do katarze, nije lako postići.
Zato, kad god se najavljuje dramatizacija književnoga predloška – osobito ako je riječ o štivu koje dobro poznajem, literarnom univerzumu kojim sam se osobno prošetala i ostavila dio sebe u njemu, i on u meni – osim uzbuđenja iščekivanja, uvijek osjećam i određeni oprez, sumnjičavost, u pripremi, možda, na razočarenje.
Dobro poznajem knjige Đurđice Čilić. Profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autorica niza stručnih radova o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, cijenjena prevoditeljica s poljskog i društvena aktivistkinja, u književnosti se obrela nenamjerno. Godinama je na svojem Facebook profilu objavljivala tople, izuzetno slikovite priče o sebi, svojem djetinjstvu i odrastanju u Bosni, preplićući te reminiscencije sa sadašnjom sobom, svojim promišljanjima, svojim životom kakav je ispao i kakvim ga ona želi živjeti.
Njezin fantastičan osjećaj za naraciju, za jezik – stilski jednostavan i čist ali inherentno kompleksan, prepun efektnih, neočekivanih metafora, bogat živopisnim dijalozima, jezik koji otkriva načitanu spisateljicu s odličnim osjećajem za kompoziciju, za montažu, doveo je do toga da su te priče kasnije ukoričene, prvo u zbirci “Fafarikul”, da bi potom napisala i objavila i jedan fragmentarno komponiran roman, “Novi kraj”. Obje je knjige objavio Disput.
Rekla sam da se Đurđica Čilić u književnosti našla slučajno jer ona nikada nije imala namjeru biti književnicom. To joj je dalo neočekivanu prednost: nepretencioznost je otvorila put artikulaciji jednog vrlo autentičnog literarnog glasa, pripovjedački zrelog, sigurnog, raskošnog ali posve jasnog, i nevjerojatne usisne snage. Pisanje iz sebe i za sebe. Đurđica priča priču o Đurđici i ljudima oko nje.
Da Đurđica tu priču ne priča tako suvereno, sugestivno i maštovito, i da ta Đurđica koja izranja iz njezine književnosti nije tako fascinantna i zabavna osoba, istodobno prštava i zaigrana i promišljena i kontemplativna (i mudra, i jako, jako ispravna), a ti ljudi oko nje tako uzbudljivo životni, ne bi postojao razlog zašto ovo uopće pišem. Literatura u čijem je središtu autorski stvarni ‘ja’ prepuna je zamki – Đurđica Čilić sve ih je uspješno izbjegla.
I zato, kad je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu kao svoju novu dramsku premijeru najavilo scensku adaptaciju njezinih dviju knjiga, bilo me strah. Pa i unatoč činjenici da je zadatak povjeren propulzivnom mladom redatelju Ivanu Planiniću, koji dosad nije razočarao.
Naime, kako postaviti na scenu – i to komornu, jer predstava se igra u Tonskoj dvorani, pred nekoliko desetaka ljudi u publici – nešto što je, zapravo, u svojoj biti jedan dugačak (vrlo zanimljiv i meandrirajuć) monolog pripovijedanja o sebi i svojem životu, a da ne bude, pa, klišeizirano, dosadno i plošno, ili pak, još gore, hermetično, pretenciozno, patetično i docirajuće? Kako oživjeti na kazališnoj pozornici sva ona poniranja izvornika a ne zapasti u zamku deklarativnog nabrajanja rečenica?
Teatar koji nastaje iz adaptacije književnih predložaka prepun je zamki – Ivan Planinić i njegov autorski tim sve ih je uspješno izbjegao. Na premijeri u nedjelju, publika je bila ganuta.
Planinić i dramaturginja Mirna Rustemović odlučili su se za vrlo hrabar i rizičan autorski postupak: tekst su adaptirali kao (ako to nije oksimoron, ne znam što jest) polifoniju jednoglasja koju izvodi četverolist glumaca. Svi su oni Đurđica – njen glas i teatarsko lice – bilo kao odjeci nje, njezinih riječi, dijelova rečenica i misli, ili kao njihova jeka.
Taj središnji glas nosi Daria Lorenci Flatz, kojoj je Živko Anočić postavljen kao svojevrsni odraz, lice iz ogledala, sugovornik i slušatelj koji povremeno preuzima ulogu naratora. Taj konceptualni dualizam pokazuje se kao odličan trik: daje ne samo dubinu i uvjerljivost kazališnoj “igri riječi”, već joj dodaje i četvrtu dimenziju, u kojoj se unutarnja i vanjska stvarnost – likova, kazališnih i književnih – sofisticirano prožima s onom glumaca na sceni.
Predstava je koncipirana u slojevima; narativnim – pripovijedanje se odvija kroz nekoliko kanala koji jedan iz drugoga izrastaju i jedan u drugoga urastaju; vremenskim – vrijeme je i sada i onda, ali i prije toga onda, u nekoj još davnijoj prošlosti u kojoj se nalaze obiteljski korijeni Čilića. Zatim, emocionalnim – kroz ritmičnu plimu i oseku priče, koja se stalno povlači u prošlost i iz nje vraća, vrtlože se mnoge velike emocije, ponajprije tople naklonosti i duboke nostalgije.
Lorenci Flatz i Anočić čine unutarnju jezgru tog mehanizma uslojavanja, kojoj Vlasta Ramljak i Franjo Kuhar služe kao vanjski okvir, oni su opna sjećanja: glasovi majke i oca, bake i djeda, intertekstualni i refleksivni asocijativni rukavci priče o Đurđici, koja je ustvari priča o Bosni i Hercegovini, i tragičnom stoljeću u kojemu je nakratko bila mitska zemlja u kojoj “nema ni tuge ni gorčine, u kojoj su sve priče bile lijepe”.
Tu emociju prati scena (Ivan Lušičić Liik), koncipirana kao jednostavan poligon – igralište na kojemu se odvija život, obložen dubokim tepisonom u boji breskve (da ublaži sve padove, kao što je i Bosna iz Đurđičinih priča zemlja koja daje i koja prima, koja štiti, puna sočnih plodova koji hrane i ulijevaju sigurnost), s dvije strane omeđen okvirima vrata koja prostor kazališne sadašnjosti otvaraju prema pripovjedačkoj prošlosti i budućnosti, koje se, u vrtnji neumornog kotača povijesti, stapaju u jedno vrijeme.
Planinić ima filmsko oko, fantastičan osjećaj za kadriranje; glumci su poput živih slika nanizanih u dinamično-kontemplativnoj sukcesiji. Daria Lorenci Flatz obraća se drugim licima na sceni – Đurđica se obraća samoj sebi, koja je ponekad ona nekadašnja, ponekad ova sadašnja, a ponekad netko iz njezina sjećanja. Ta joj lica uzvraćaju, odgovaraju joj, draže je, ponekad preuzimaju njenu ulogu.
Intenzivan tempo i sjajan osjećaj za ritam, s pokretom koji odražava snažnu lirsku kontemplativnost izvornika drže nas pomalo stalno na rubu sna, snoviđenja.
One kreativne ručice s početka ovog teksta spretno su se udružile u ovom komadu i napravile moćnu, zavodljivu predstavu koja uvjerljivo uspijeva u tih “kratkih” sat vremena oživjeti unutarnji svijet jedne “slučajne” književnice. Iščupati njezina sjećanja iz ponora vremena, učiniti ih stvarnima, i oblikovati u toj čaroliji sjajne glumačke suigre nju pred nama, kao osobu koju želimo poznavati, čije knjige želimo čitati. Oživjeti njezinu Bosnu, prokletu zemlju iz njezina sna o arkadiji djetinjstva.
I dirnuti nas, baš kao i literatura Đurđice Čilić, svojom toplom, proustovskom sentimentalnošću, usisati u svoj svijet, i poslati kući osjećajući se bolje nego kad smo u njega ušli. Ovaj kazališni “Fafarikul”, u posve drugačijoj formi i koristeći se sasvim drugačijim metodama, jednako je moćan kao književnost iz koje je nastao.
Bilo bi sjajno kad bi ovu “malu” predstavu, koja je ustvari velika, vidjelo što više ljudi koji znaju što je Bosna, kakva je njezina sudbina, kakva je sudbina njezinih ljudi. Možda bi mogla pomoći izliječiti ih od bijega od prošlosti. Podsjetiti da, čak i kad je nepovratno nestala, ona je i dalje jedina koju imamo.
