Kuća župe Svetog Ilije u Zenici je od 2007., zajedno sa crkvom proglašena nacionalnim spomenikom BiH, zbog toga je primjereno imati u ovakvom prostoru i dvoranu/galeriju, gdje ćemo se okupljati i oplemenjivati mnogim sadržajima, poručuje fra Marko Kepić, župnik župe Svetog Ilije u Zenici.
Dvorana je u najstarijem dijelu ovoga kompleksa izgrađenog prije 125 godina, a o toj izgradnji pisalo se i govorilo – izgradnja redovničke kuće na Bilinom polju.
Mi smo isječke povijesti i neke važne osobe opisali u predvorju/hodniku dvorane. Na početku stoji fra Alojzije Perčinlić pisac Likaruše i župnik u Zenici (1915.-1922.), on je zasigurno jedna posebna poveznica Franjevačke provincije i Ive Andrića. Fra Alozije, koji je prije Zenice bio župnik u Ovčarevu, gdje je nekoliko mjeseci, prije prelaska u Zenicu stigao Ivo Andrić, jer je kod fra Alojizija domačica bila gospođa Katarina Andrić, Ivina majka. U Zenicu će tako prijeći fra Alojzije, Ivo i Katarina. Ivo će pod krovom ove kuće provesti oko dvije godine i tu će pisati treći dio svoga Ex ponta.
Uz ovaj prikaz u holu su postavljena i dva djela akademskog kipara Mile Blaževića: Fra Ljubo Hrgić, reljef i Ivo Andrić, bista kao i Uskrsli u centralnom dijelu dvorane.
Vjerujem da će ova dvorana biti jedan važan doprinos kulturnom životu ovog grada i ovdje nas okupljati, a da će sadržaji biti dostojni imena ove institucije i velikana koji nas obvezuju, poručuje fra Marko.
Fra Ljubo je ovako, u svom dnevniku iz 1936., pisao o umjetnosti: „Umjetnik mora ljubiti svoje djelo iz velike udaljenosti, mora biti nesebičan i vidjeti u trajanju prolaznost, a u njoj jednu malu vječnost“.
Vjerujem da su pred nama djela jednog takvog umjetnika: rad s ljubavlju, nesebičnošću, svijest prolaznosti, ali i vjera da sve naše trajanje biva obasjano vječnošću. A to je ciklus, koji nosi naslov, ,,Krovovi”, jednog od najboljih mladih umjetnika, Ernesta Markote iz Čapljine. Ernesto je umjetnik čije slike progovaraju jednom svježinom i razigranošću. U tim kolažima boje otkrivamo mnogo toga narativnog, ali još više onog egzistencijalnog. Tako vidimo krajolike starih sela i mjesta Hercegovine okupanih suncem i bivaju nam vrlo dopadljivi prikazi, ali umjetnik nas vodi zasigurno puno dalje – nama samima. Da promišljamo o sigurnosti i intimi doma/kuće, o imanju krova nad glavom, o krovovima koji bljeskaju na suncu i stvaraju jedan mozaik – koji bismo mogli nasloviti Zajednica – važnost obitelji i zajednice, o praznim kućama -nekom davnom životu – gdje krovovi služe samo da se produlji trajanje ovih spomenika, nekih davnih priča i možda o zebnji pred mnogim praznim kućama naše zemlje. Zato, vjerujem da će ova izložba svakom od nas posvjestiti puno onog životnog, osobnog, kako je govorio fra Ljubo: vidjeti u trajanju prolaznost a u njoj jednu malu vječnost. I zato zahvala i čestitke Ernestu i nadamo se da će i pod ovim starim krovom biti još izložbi i novih ciklusa, zaključio je fra Marko Kepić.
