28. listopada 1870. godine u Vitezu rođen je Jozo Garić, krsnog imena Stjepan, velikan Središnje Bosne, prema mnogim kroničarima i povijesničarima najznačajnija osoba katoličkog, hrvatskog i cjelokupnog puka Viteza kakvog ga kroz modernu povijest pratimo.
Dugi niz godina Vitežani su ga se skromno sjećali, tek kroz novinske tekstove, ljetopise i spomenice u župnim listićima, no lani, naporima Udruge Volim Vitez, te nesebičnim zalaganjem župnog ureda sv. Juraja i samostana sv. Franje u Gučoj Gori ovaj crkveni velikodostojnik, prvi rezidencijalni i najdugovjčniji banjolučni biskup otrgnut je zaboravu te su njegov lik i djelo afirmirani, a kako je kazao provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić biskup Garić ima posebno mjesto u povijesti katoličke crkve i neće biti zaboravljen. Iz Udruge Volim Vitez najavljuju kako će i ove godine te u godinama pred nama nastaviti na prigodan način afirmirati biskupa Garića.
Središnji događaj bila je svečana akademija koju OVDJE možete pogledati, a mi u nastavku prenosimo tekst iz Večernjeg lista koji je u sklopu ranije navedenog projekta iz prošle godine prigodno objavljen, a iz njega se mogu doznati mnogi zanimljivi i značajni detalji o biskupu Gariću.
Narod korjenja koje se ne krći iznjedrio biskupa Jozu Garića
Vitez, općina koja svoj zasebni administrativno- politički put započinje relativno kasno, tek nakon Drugoga svjetskoga rata odvajanjem od travničke općine u svojoj kratkoj povijesti ipak je široj javnosti podarila nekoliko značajnih osoba čiji lik i djelo možemo s povijesnog odmaka promtrati i kao takav valorizirati. Vitez je već u socijalističkoj Jugoslaviji imao priznate društveno- političke radnike, inženjere, doktore, rukovoditelje gospodarskih društava, ministre i zastupnike, što se nastavilo i nakon Domovinskog rata i dokazalo sposobnost i snagu ljudi ovoga, povijesno nemirnoga kraja koji je od 1870. godine pa do danas promijenio sedam središnjih država, od one turske, preko austroguarske, Države, zatim Kraljevine SHS, marionetske pavelićeve Nezavisne države hrvatske, Titove Jugoslavije do ove današnje, Bosne i Hercegovine.
Zašto kao ishodište ovoga teksta uzimamo 1870. godinu? Zato jer je to godina rođenja jednog velikog čovjeka porjeklom iz ove općine, na čijem je prostoru u to vrijeme, prema popisu kojeg su vlasti Austro-Ugarske Monarhije provele 1879. godine živjelo tek nešto više od 470 stanovnika. O davnom stanju na prostoru Viteza mnogo nam govori i tekst fra Ljube Hrgića koji 1936. godine piše: „Kad prolazim kroz Vitez, u kućama kraj puta nema svijeće. Ako je gdje okrenuta kuća na put, onda se vidi odraz vatre na licima što sjede oko ognjišta. Toliko siromaštvo prelazi i na mene i vidim kako tama ubija naš narod. Ovaj je kraj dobro napučen i djece ima na pregršti. Vidim ih, igraju se po putu bosa, iako je blato od rastopljenog snijega, i curice nose vodu s točka u lakim haljinicama. Tko se brine za ovaj narod? Koji je to narod pjevao danas u crkvi tako gromko i tako pobožno Zdravo tijelo Isusovo! Sve je to zdravo tijelo Isusovo, mistično tijelo Njegovo. Krist je s ovim pukom.Bio sam im danas svećenik, ispovijedao, pričešćivao, propovijedao, krštavao i vjenčao. Danas sam osjetio izbliza dušu naroda priprostoga, tijelo naroda izmučenoga. Rod sam njihov i ti krupni likovi i plave oči dobrih žena – to je puk koji vlada duhom Bosne, prastari narod s korijenjem koje se ne krči“.
U tim i takvim okolnostima narod s korijenjem koje se ne krči, narod bez vlastite države, rastrgan nedaćama, siromaštvom ali s čvrstom vjerom iznjedrio je crkvenog velikana, prvog rezidencijalnog banjolučkog i franjevca Jozu Garića. Biskup Garić najdugovječniji je biskup banjolučki, ovu biskupiju vodio je od 1912. go 1946. godine.
Nažalost, o biskupu Jozi Gariću, koji i suvremenik blaženog Alojzja Stepinca šira javnost zna jako malo i ne postoje dani niti datumi u kojemu bi se odala dužna počast ovom crkvenom prvaku, a fra Jozo to zasiguno zaslužuje jer po svemu sudeći spada u najveće osobe viteške župe ali i same provincije.
Biskup fra Jozo Garić, krsnoga imena Stjepan rođen je 28. listopada 1870. u Vitezu, gdje je odrastao i proveo djetinjstvo. U današnjem naselju Jardol bilo je prvo sjedište viteške župe. Naime, ondje su fratri iz samostana svetoga Franje u Gučoj Gori utemeljili župu 1867. godine te uz župu otvorili i školu koju je pohađao i biskup Garić. Nakon osnovne škole u Vitezu i Docu (1879.–1883.), nižu gimnaziju je završio u Gučoj Gori (1883.–1886.) a novicijat u Fojnici (1886.–1887.). Fra Jozo Garić, po zapisima nadbiskupa vrhbosanskoga Stadlera, radin i povučen fratar, filozofiju je studirao u Kraljevoj Sutjesci, a bogoslovlje u Pečuhu do 1893. godine, a upravo te godine, u rodnom Vitez, 30. srpnja slavi mladu misu. Iz određenih povijesnih zapisa znademo kako je fra Jozo prvih šest godina službu vršio upravo u Vitezu, gdje je bio i učitelj u narodnoj školi te u Zenici, dok godine 1899, godine odlazi na područje Banjolučke biskupije. Povijesna vrela kazuju kako je fra Jozo Garić prvo bio župnik u Vrbanjcima do 1900., a potom u Kotor Varoši. Od 1901. do 1907. tajnik je biskupa Markovića u Banjoj Luci, potom župnik u Vrbanjcima od 1907. do 1912. Ujedno je bio i generalni vikar biskupa Markovića. Od 1909. do 1912. bio je i definitor svoje redovničke provincije. Nakon smrti biskupa Markovića, 20. lipnja 1912. imenovan je prvo apostolskim administratorom Banjolučke biskupije, a krajem iste godine, 14. prosinca, rezidencijalnim banjolučkim biskupom. Za biskupa ga je u Rimu 20. veljače 1913. posvetio kardinal Falconio, a u biskupsku službu svečano je uveden u Banjoj Luci 30. ožujka 1913. Kroničar toga vremena zapisao je: „Takvo slavlje Banja Luka nije zapamtila za sve vijekove svoga opstanka!“.
Fra Jozo Garić utemeljio je šest novih župa u ovoj biskupiji. Tvorac je hrvatsko-katoličkih društava: Društvo katoličkih sluškinja, Sirotinjske blagajne, Hrvatske seljačke blagajne, Hrvatska mljekara i Hrvatska banka. Osobno je sudjelovao u Hrvatskom pjevačkom društvu “Nadi”. U njegovo vrijeme i tiskani glasnik banjolučke biskupije. Biskup Garić je od 1913. godine tiskao i vlastite korizmene okružnice- poslanice u knjiškom formatu koje se danas čuvaju u Biskupijskom arhivu Banja Luci, a godine 1941., 2. veljače objavljuje pastoralnu poslanicu u čast 1300. obljetnici pokršenja Hrvata. Jednim od njegovih najznačajnijih djela smatra se prva biskupska sinoda održana u BiH i to od 5. do 8. kolovoza 1924. godine. Tijekom biskupske službe vjernicima je uputio 32 poslanice, te također 32 poslanice svećenicima o raznim pastoralnim temama.
Drugi svjetski rat donio je, kao i onaj Prvi, velika stradanja, osobito u BiH i na prostorima banjolučke biskupije gdje se 12. travnja uspostavlja vlast Nezavisne Države Hrvatske, a u povijesnim vrelima koja su do sada bila predmet istraživanja povijesničara i crkvenih kroničara ne postoje tragovi koji bi potvrdili da je biskup Garić pozdravio dolazak vlasti NDH. Naprotiv, biskup Garić upozoravao je na razna ustaška, četnička i partizanska nedjela, na zločine muslimana u ustaškim postrojbama i njihovim nečasnim nastojanjima da pravoslavce prevedu na islam. Garić je žestoko protestirao kod raznih uhićenja, a poseban zanimljiv je njegov protest kod ubojstva srpskoga vladike Platona nakon čega se biskup Garić našao u kućnom pritvoru. Garić je o stanju u svojoj biskupiji pisao na razne adrese, pokušavao je i težio širu javnosti i odgovorene upoznati o raznim zlodjelima na području svoje biskupije, no, imajući u vidu, kako je za vrijeme 2. svjetskoga rata ubijeno desetke svećenika i svećeničkih kandidata i da je spaljeno i uništeno mnoštvo župa čini se da za apele fra Joze nije bilo sluha.
Zbog bolesti biskup fra Jozo Garić 1945. godine napušta Banja Luku i odlazi na liječenje u Zagreb, a kako je to bilo vrijeme povlačenja hrvatske vojske i civila poznatije kao Križni put i sam biskup Garić odlazi u Graz u Austriju gdje uskoro, točnije 30. lipnja 1946. umire. Hrvatski pravnik, emigrant i pjesnik Mladen Kabalin u zbirci svojih djela koja je objavljena 1993. godine, a napisana puno ranije o Garićevoj sahrani piše: „Umro je hrvatski katolički biskup u nekoj tuđoj hladnoj zemlji za vrijeme vrućih, ljetnih dana. Činjenica da je pokojnik bio Hrvat, doduše nije se mogla razabrati iz osmrtnice, ali je to jasnije iz natpisa na jednom velikom vjencu: „hrvatskom biskupu – srpski studenti“. I dok je katolička crkva svom visokom dužnosniku odavala punu počast, inače tako rječita Austrija je šutjela. Umro je neki inozemac. Da. Na zadnjoj stranici dnevnika, što koji put bučno izjavi, koji putstidljivo i natukne svoj katolički stav, među oglasima, iza osmrtnice vlasnice kobasičarske trgovine možda nekog starčića posjednika i još jednog do dva druga imena stajalo je napisano da je umro neki katolički biskup iz Bosne. Ulicom kuda je prolazio provod jurili su automobili kao da se ništa nije zbilo. Automobili puni robe, putnika i vojnikja. Ipak, jedan je engleski časnik u prolazu iz svojih kola salutirao, a njegov drug skinuo kapu. Jedna je starica zastala, sklopila pobožno ruke i dugo, gledajući za povorkom, molila za dušu nepoznatog stranca“.
Biskup Jozo Garić pokopan je na groblju svetoga Leonarda u Grazu.
