Tu u ovom kutu smo svirali prije deset godina. Sve je bilo puno ljudi. Bila je dobra atmosfera, bila su to puno bolja vremena nego danas – kaže Fritz. Ovaj rock basista, imenom i prezimenom – Franjo Ivišić, sjeda i otpija gutlja kave u petrinjskom kafiću Lobby, koji je ovog nedjeljnog jutra pun ljudi.Fritza “ganjam” godinu dana za neku priču i kavu. I evo, napokon smo se dogovorili.
Kaže da mu je danas slobodan dan. Jedan od rijetkih jer je navikao puno raditi. Fritz je dostavljač hrane iz jednog petrinjskog restorana. Netko naruči klopu, on ju uzme, sjedne u auto i odveze na dogovorenu adresu. To radi već dugi niz godina, a takav način života je čisti rokenrol. Kad odradi smjenu, vraća se kući u Bogdat – ulicu koja se spušta nizbrdo prema Gajevoj, otvara vrata svog glazbenog hrama, sjeda na trosjed i krene svirati. A ima i s čim. A u njegovom slučaju jako dobro se zna i šta – isključivo rokenrol.
Ako ste kao Franjo rođeni u srednjobosanskom gradu Vitezu, poznatom po tvornici eksploziva, velika je vjerojatnost da ta velika količina TNT-a, podsvjesno mladog čovjeka odvuče prema rocku – eksplozivnoj smjesi svirke i pjevanja. Naravno, Fritz se nasmijao na ovu zajebanciju, ali ne isključuje da ima nešto u tome, a u njegovo doba – tih srednjoškolskih dana, danas jako daleke 1986. – počeo je sa svirkom kao basista u svom prvom bendu – Apokalipsa. 40 godina je kako je ta magija ušla u njega. I ne pušta ga nikako,mada je sada već u jako zrelim godinama života.
A mogao je biti građevinar kao njegov otac koji je imao takvu firmu i bavio se s tim poslom, ali karte života su se drugačije posložile. Zlatne osamdesete su proletjele, rane devedesete su donijele ratno zlo, koje je zahvatilo i njegov grad. Danas, kad vidite ovog čovjeka kako raznosi hranu po gradu ili kako svira na motorijadama, teško bi mogli i pomisliti da je on 11 godina nosio uniformu u profesionalnoj brigadi, okusio ratna razaranja i umirovio se.
Kad je rat završio na svim prostorima bivše države, Franjo je s ocem došao u Hrvatsku u vrijeme obnove porušenih domova i tako završio u Petrinji za koju je još prije rata čuo po Gavriloviću i hrvačima – očito je tada cijela Juga znala za ove izrazite petrinjske simbole. Kako je došao, tako je i ostao. Sa suprugom Anelom u Petrinji je izgradio obiteljski dom, došla su na svijet tri sina, ali rock u njegovim žilama ga nije napuštao ni trenutka. Čak ni u nekom dalekom, tada za njega nepoznatom gradu. Odlučio je upoznati petrinjske glazbenike i pridružiti im se. Tražio je ljude svog plemena kojih mora biti svagdje, pa tako i u Petrinji.
I našao ih je. Zvonimir Baljak, Centi, Danko Hajnic, bila je to prva ekipa kojoj se, kaže, pridružio pa su svirali više ovako za svoju dušu. Nakon toga je nastao i Forte bend koji je već bio ozbiljnija priča u smislu zarađivanja novca jer su često nastupali po kafićima, kao i ovdje u Lobby – u u to doba. Dean Jadanić (bubnjevi), Hrvoje i Ivica Grabovac (gitare) i Leon Pezić (klavijature) i Danko Brodarec (vokal) su sačinjavali taj prvi Forte u kojem je došlo do promjene kad je Jadanić otišao, a došao Dario Skender. Forte je trajao do 2015.Najduži po godinama je Fritzov bend – Krater. Tu on svira bas gitaru, Dario Skender bubnjeve, Sven Cindrić na gitar i Antonija Kihalić na vokalu. Ponekad je znao i Teo Kolić zasvirati gitaru. Vježbalo se u prostorijama Udruge IKS u Turkulinovoj ulici. Nastupalo se čak i za vrijeme predaha između dva korona zaključavanja. Na jednom takvom koncertu bi im se znala pridružiti i Edit Posavec i otjevati koju pjesmu. Ta uigrana i jaka ekipa je imala dobar repertoar, a do kraja života benda uz stari udarni dvojac ritam sekcije Ivišić – Skender, tu su još i klavijature – Sven Tomanić, gitara – Juraj Knežić i vokal Karlo Štengl.
Danas već nekoliko godina Fritz je član grupe Pali anđeli. To je već ozbiljna priča s par autorskih pjesama i desetak drugih spremnih za snimanje. Fritz i Dario, gitara i vokal Matija Molnar Moky i gitara Siniša Pastula. Nastupaju isključivo po motorijadama jer su bikeri postali jedini nositelji rock plamena u našim krajevima i na njihovim nastupima se svira isključivo rock glazba.
Fritz kaže da se od rock svirke ovdje ne može živjeti. Može se živjeti rock, ali se od njega ne mogu plaćati računi jer nema dovoljan broj publike, a ni ugostitelja koji bi organizirali takve male koncerte. Vjerojatno nikad neće ni biti, ali to njega ne brine. On jednostavno živi taj rock svaki dan. Kaže da mu se sviđaju svi glazbenici s kojima je surađivao i svirao, a spominje i nekadašnje petrinjske bendove Besplatno piće i Bulldozer (koji još živi kao projekt Igora Pavlekovića), kao i Ivu Sankovića kao vrsnog autora i također kolegu – basista.
Kao klinac zarazio se tadašnjim Novim valom. Azra, Idoli, Kazalište… hrpa bendova. Svirali su covere njihovih pjesama. Obožava stil sviranja basa Miše Hrnjka iz nekadašnje Azre pa do Steve Harrisona iz Iron Maidena. Sviđa mu se kad Koja iz Discipline kičme rasturi s distorzitranim basom, voli svirku Deep Purple, Atomsko sklonište… popis je dug.Taj vrag u njegovim krvnim stanicama će ga bez sumnje držati do kraja života. Nema natrag. Ako se čovjek svaki dan 40 godina neprekidno bavi i svira rock, onda će s njime i skončati. Njegovo carstvo ima dvadesetak gitara, hrpu pojačala, opreme, a svaka gitara ima svoju priču i teško mu se rastati od bilo koje.
40 godina svirke je prošlo. Niko ne zna što čovjeka sutra čeka, kakva mu je sudbina i što će se dogoditi. Ali u Fritzovom slučaju je dosta predvidljiva. Fritz danas kaže da je pravi Petrinjac. Zavolio je ovaj grad, u njemu je skoro pola života. Kad se povremeno vrati i obiđe stari kraj, tamo su novi ljudi, nove generacije. Fritz danas živi ovdje. U Bogdatu sa suprugom Anelom (koja je slikarica čije radove svijet tek treba upoznati) i gitarama u njegovoj privatnoj rock sobi.
