Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik
Fra Zdravko rodom je iz župe Donja Tramošnica u Bosanskoj Posavini, a rođen je 8. svibnja 1966. u Gradačcu, od oca Pere i majke Kate, rođ. Bošnjak. Nakon osnovnoga obrazovanja u Tramošnici pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a u novicijat je stupio 14. srpnja 1985. u Gorici (Livno). Prve zavjete položio je 11. srpnja 1986. u Sarajevu, a svečane 19. listopada 1991., također u glavnom gradu BiH. Na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima završio je filozofsko-teološki studij (1987. – 1992.) te je za svećenika zaređen 20. srpnja 1992. u Podhumu (Livno). Službovao je kao župni vikar u Vitezu (1992. – 2000.) s prekidom za liječenje poslije ranjavanja u Vitezu (21. prosinca 1993.). Bio je gvardijan i župnik u Dubravama (2000. – 2006.) te definitor, ekonom Provincije i gvardijan u kući Provincijalata (2006. – 2009.). Na Provincijskim kapitulima 2016. i 2019. biran je za definitora. Od 2009. do 2022. bio je župnikom župe B. D. M. Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici – Zagreb te od srpnja 2019. pa do izbora za provincijala i gvardijan franjevačkog samostana Sv. Ilije u Zagrebu. S njime smo razgovarali o izazovima s kojima se Provincija suočava, suradnji s Vrhbosanskom nadbiskupijom, ali i o aktualnoj političkoj kampanji…
Mnogopoštovani oče provincijale, prije nekoliko mjeseci braća su Vas na Kapitulu izabrala za novog provincijala Bosne Srebrene. Možete li nam kazati na što ćete staviti naglasak u svome djelovanju na čelu Provincije?
Današnji svijet je vrlo dinamičan i nerijetko se nastoji vrjednote izgurati iz svakodnevnog života. Stoga ću najprije poticati svoju subraću u Provinciji da ustraju u življenju i naviještanju ljudskih, kršćanskih i franjevačkih vrjednota. Vidimo kako se društvo u kome živimo sve više raslojava, a mediji nas svakodnevno plaše raznim katastrofalnim predviđanjima, o ratovima, nestašicama hrane, bolestima i drugim pošastima što sve više izaziva depresiju i strah kod mnogih ljudi.
Unutar naše zajednice imamo različita gledanja na iste procese. Međutim, ona ne smiju postati izvor podjela, nego snaga za nuđenje rješenja, kako u zajednici, tako i u društvu. Nastojat ću okupljati braću i čuti ono što ih muči te ih poticati da ustraju u činjenju dobra. Mi franjevci smo braća po slobodnom izboru, a ne po svom rođenju i želim da svaki brat bude toga svjestan. Podsjećam kako smo u punoj slobodi izabrali način života Sv. Franje Asiškog. Oduševila nas je njegova malenost, jednostavnost, poniznost i nasljedovanje onoga bitnoga u životu. Slobodno smo prihvatili zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće. Istinsko življenje franjevačke karizme je ono na što bi trebalo staviti naglasak: na više odgovornosti za činjenje dobra unutar Provincije, a manje želje za ispunjavanje vlastitih potreba. Uz zahvalnost za sve što braća čine u svom djelovanju na duhovnom, pastoralnom, kulturnom, obrazovnom i na raznim drugim područjima života, želim nas podsjetiti i ohrabriti riječima našeg utemeljitelja Sv. Franje: „Braćo, započnimo ispočetka, jer smo dosad malo ili ništa napravili!“ Upravo nas ove riječi, bez obzira na sve naše vanjske uspjehe, vraćaju onom prvotnom oduševljenju. To nas onda čini autentičnim vjernicima i franjevcima.
Franjevačka provincija Bosna Srebrena za svoga naslovnika ima Uzvišenje Sv. Križa. Mogli bismo reći kako je povijest franjevaca u BiH, kao i Hrvata-katolika, prožeta upravo znakom križa. Koji su trenutno najveći izazovi s kojima se kao Provincija suočavate?
Zadnji rat je poremetio puno toga i ostavio je mnogo rana i velike ožiljke na svima nama, kako na našim vjernicima, tako i na nama franjevcima jer neki su krajevi skoro u potpunosti opustošeni i ostalo je vrlo malo ljudi na svojim ognjištima. Naši fratri ne napuštaju svoje vjernike, nego ostaju s njima dijeleći dobro i zlo i pokušavaju im ublažiti njihove probleme. Sama činjenica da fratri djeluju i na onim župama koje su skoro u potpunosti ispražnjene, govori o tome da ne želimo nijednog našeg vjernika ostaviti samoga, kako se želimo brinuti za svakoga od njih, ne samo pastoralno, nego i karitativno. Želimo im biti blizu kako se ne bi osjećali ostavljenima i napuštenima, unatoč stalnim pritiscima iz Rima da fratri ne žive sami na župama, nego u samostanima ili bratstvima. Mi možemo u okviru naših zajednica i župa u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pokušati ponuditi nekima od mladih obitelji perspektivu i pomoći im da ostanu na svojim ognjištima. Crkva i mi kao fratri živimo sa svojim narodom i osjećamo njegove probleme i patnje što svakako ostavlja posljedice i na nas same. No, usprkos svemu mi smo zadnji koji bismo trebali padati u malodušje i pesimizam. Pokušavamo na terenu, među ljudima, učiniti sve što je u našoj moći da im vratimo nadu u ostanak, posebno onima koji još nisu otišli na Zapad. No, mi ipak ne možemo preuzeti ulogu države koja bi se trebala brinuti da mlade ljude zadrži na njihovim ognjištima.
Ove godine slavili ste Provincijski kapitul i razmišljali o svojoj zajednici. Na osnovu toga, možete li nam reći čime Bosna Srebrena danas raspolaže? Možete li nam ukratko predstaviti „osobnu kartu“ Provincije?
Provincija Bosna Srebrena još uvijek vrlo je vitalna zajednica koja se uspješno nosi sa svim problemima koji nas sve skupa tište. Ona danas ima dva biskupa, 268 svečano zavjetovane braće, 15 bogoslova (točnije 19 ako im pribrojimo i četiri bogoslova koji će se najesen rediti za đakone) i dva novaka. Braća služe u 18 samostana i 70 župa u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Kosovu; 20 braće služi po europskim državama kao misionari; četvorica u Australiji; dvojica u Africi i jedan u Južnoafričkoj Republici. Imamo Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, Franjevačku teologiju u Sarajevu kao i Međunarodni studentski centar. Sve su to institucije koje imaju za cilj, ne samo naš, nego i opstanak našeg naroda u Bosni i Hercegovini. Za siromašne se brinemo preko naše Humanitarno-karitativne organizacije Kruh Sv. Ante, a u Slavonskom Brodu preko Zlatnog cekina posvećujemo se djeci s poteškoćama u razvoju. Naša djelatnost ima vrlo širok dijapazon i obuhvaća niz aktivnosti u skladu s našim evanđeoskim i franjevačkim poslanjem brige za svakog čovjeka.
Sve do unatrag nekoliko godina Bosna se mogla pohvaliti velikim brojem duhovnih zvanja. Međutim, u posljednje vrijeme sve je manji broj mladića koji se odlučuju za redovnički i svećenički poziv. Kako Bosna Srebrena stoji sa zvanjima u ovome trenutku?
I danas možemo biti relativno zadovoljni brojem duhovnih zvanja, premda je „zlatno“ doba velika broja mladića koji se odlučuju za ovaj poziv prošlo, na što je utjecalo puno čimbenika. Itekako smo svjesni toga, kao i činjenice da je „žetva velika, a novih radnika malo“. Stoga ćemo moliti Gospodara žetve za nove radnike, ali i praktično pokušati nešto uraditi na tom području kako bismo potencijalne kandidate upoznali i oduševili da se odluče za franjevački poziv. Danas imamo jednog sjemeništarca, dva postulanta, dva novaka i, kako rekoh, 15, odnosno 19 bogoslova. Na ovogodišnjem Provincijskom kapitulu puno smo vremena i truda posvetili raspravama o pastoralu zvanja. Nastavit ćemo stoga s pojačanim djelovanjem unutar našeg FDC-a u Visokom koga ćemo osnažiti još jednim stručnim timom. Pojačat ćemo i prisutnost na župama održavanjem franjevačkih pučkih misija. Provincijsko vijeće za pastoral izradit će program kojim ćemo nastojati poboljšati trenutnu situaciju što se tiče kandidata za duhovna zvanja.
Prije nego ste postali provincijal, bili ste u prethodnoj upravi definitor. Tada je u razgovorima između Vrhbosanske nadbiskupije i uprave Bosne Srebrene bilo govora o ujedinjavanju KBF-a i Franjevačke teologije. Međutim, do toga nije došlo. Kakvo je Vaše stajalište po tome pitanju? Je li za Vas to završena priča ili treba razmišljati i tražiti načine organiziranja zajedničkog studija dviju Teologija u Sarajevu?
To je vrlo važno pitanje i tema koja bi zahtijevala jednu širu elaboraciju što je teško napraviti u okviru ove forme intervjua. Sjećam se onih lijepih vremena kada je to bila velika radost za našu mjesnu Crkvu da imamo dvije Teologije iz kojih su izlazili naši kandidati za svećenički red. Današnja realnost nas potiče na razgovor o tome kako dalje: to je sigurno jedan proces koji je pred nama i vjerujemo da ćemo svi tražiti najbolje modalitete kako nastaviti zajednički hod.
Rodom ste iz Posavine koja je u ratu opustošena. Danas slobodno možemo kazati kako povratak nije uspio u onoj mjeri u kojoj se očekivalo. Kako gledate budućnost pastorala na tim područjima, s posebnim naglaskom na djelovanje franjevaca?
Pogled na porušenu, praznu i neobrađenu Posavinu najprije govori čija je ona uvijek najviše bila u nacionalnom smislu. Bosanska Posavina predstavlja sigurno jednu od najtužnijih priča prošlog rata i poraća. Preko nje se i naših radišnih ljudi, očeva i majki prelamala velika svjetska i domaća politika i Posavljaci nose veliku tugu u srcima zbog svog porušena i uništena zavičaja na kome su stoljećima živjeli pošteno od svog rada.
Nama koji smo rodom iz tih krajeva teško je prihvatiti činjenicu da nema povratka i obnove u Posavinu. Nismo se ipak htjeli pomiriti s tim i zato su naša braća do danas prisutna na svim nam povjerenim župama kao i prije rata. Nažalost, ta tužna realnost traži od nas i razgovore i promišljanja o mogućem reorganiziranju naše prisutnosti u pastoralu. Bit će to proces koji će neki možda i teško prihvatiti. Bez obzira na to što pred nama postoji mogućnost pastoralnog djelovanja iz jednog župnog središta za nekoliko župa, to ne znači da nećemo i dalje biti prisutni za naše ljude, za njihove duhovne, socijalne i društvene potrebe. Nitko od njih neće biti ostavljen, niti prepušten samom sebi.
U prošlosti je bilo nesuglasica između dijela franjevačkog i dijecezanskog klera. Iako se čini da je toga, Bogu hvala, u posljednjim desetljećima sve manje, kako ocjenjujete suradnju između Vrhbosanske nadbiskupije i Bosne Srebrene te samih svećenika na terenu?
Nakon 13 godina aktivna pastoralnog djelovanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji vraćam se u Vrhbosansku nadbiskupiju i osjećam kako se situacija umnogome relaksirala što me iskreno raduje. I sam želim tomu osobno pridonositi. Susreti s dijecezanskim svećenicima su mi kroz život bili česti i svaki put otvoreni i prijateljski. Imao sam odličnu suradnju s dijecezanskim svećenicima u Zagrebačkoj nadbiskupiji, kao i sa zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom Josipom Bozanićem. Isto tako imam dobre odnose sa sarajevskim nadbiskupom Tomom Vukšićem i nimalo ne dvojim da ćemo nas dvojica imati kvalitetnu suradnju na dobrobit naših zajednica i povjerenih nam vjernika. Svjestan sam kako se najviše voli zajednica kojoj pripadamo, ali isto tako znamo da smo udovi iste Crkve i istog naroda. Jedni drugima trebamo pristupati s uvažavanjem, iskrenošću i otvorenošću što je uvijek najbolji put za dobru i kvalitetnu suradnju.
Nalazimo se u predizbornoj kampanji. Poučeni dosadašnjim iskustvom, možemo očekivati kako će dio političara oblijetati oko župa i samostana u potrazi za glasovima, i pri tome svašta obećavati. Koji bi bio Vaš savjet kleru, kako redovničkom, tako i dijecezanskom s obzirom na naprijed rečeno?
Ponovit ću što sam nekoliko puta istaknuo. Crkva nema ni poslanje ni zadatak aktivno sudjelovati u političkim procesima, no itekako ima obvezu i dužnost upozoravati na negativnosti u društvu i politici, upozoravati na zloporabu moći, dizati glas protiv korupcije i svih negativnih pojava u našem političkom i društvenom životu. No, treba znati kako narodi u BiH, nažalost, kroz povijest nisu imali mogućnosti izgraditi politički pluralizam kao što je slučaj u zapadnim demokracijama. Skoro 50 godina živjeli smo u komunističkoj diktaturi društvenog unitarizma i političkog totalitarizma. Kada se 1990-ih godina ukazala mogućnost prelaska iz komunističke diktature u demokraciju, sve je prekinuo rat koji je skoro uništio našu državu: posljedice rata trpimo i danas, na svim područjima, pa i na političkom planu. Ako slušate retoriku današnjih političara, ona je nažalost vrlo slična onoj pred sam rat. Oni koji to rade ne misle dobro Bosni i Hercegovini, nijednom njezinom narodu, a Hrvatima oduzimaju demokratsko pravo i mogućnost političkog pluralizma unutar njihova nacionalnog korpusa. Svećenici itekako trebaju potaknuti vjernike koji su im povjereni da iziđu na izbore, a isto tako prepustiti im odgovornost da sami biraju. Želim vjerovati kako je naš hrvatski narod, skupa s drugim narodima, zreo za slobodan izbor. Žalosti me samo huškačka retorika koja prati ove izbore i koja se ne pamti još od ratnih vremena. Negdje sam pročitao izjavu jednog švicarskog diplomata koji dolazi iz jedne od najuređenijih država na svijetu, a koji je rekao da bi čak i u njegovoj državi u kratkom vremenu izbio rat ukoliko bi njihovi političari pričali ovo što godinama rade i pričaju naši vlastodršci.
Dugi niz godina imali ste problema s povratom imovine uključujući i dio zgrade u kome se nalazi Provincijalat. Nedavno ste potpisali ugovor s općinskim vlastima kojim ste svoju imovinu dobili na korištenje. Kako na to gledate i zašto se toliko dugo čekalo na pronalazak rješenja?
U ovoj zemlji, nažalost, puno toga nije logično i stvari se ne rješavaju kako bi trebale. Takav slučaj je godinama pratio zgradu na Kovačićima. Ipak, uspjeli smo pronaći način kako dobiti dozvolu i, ako Bog da, privesti kraju obnovu naše kuće na Kovačićima u kojoj se već duže vremena događa puno toga lijepoga. Ne želim propustiti podsjetiti vaše čitatelje kako se u našoj multimedijalnoj dvorani Sv. Franje dogodio za našu domovinu vrlo važan međureligijski susret sa Svetim Ocem, papom Franjom. U ovoj zgradi, uz franjevački provincijalat, nalazi se i pučka kuhinja koja skrbi za nekoliko stotina korisnika. Tu su i ured HKO-a Kruh Sv. Ante, Studentski dom za 120 studenata, Medijski centar Svjetlo riječi, CRS, Sprofondo, Radio Marija za BiH. Sve to već 13 godina nije bio dovoljan poticaj lokalnoj vlasti da riješi tu neugodnu situaciju u kojoj smo se našli i koja nas je priječila da krećemo u obnovu lamele C. Volim reći kako je za sve uvijek bitan kairos i smatram kako se on ovoga puta i dogodio. Žao mi je da društvo u kome smo prisutni 731. godinu i koje često govori o franjevcima kao o čuvarima bosanske povijesti, nije imalo sluha za ovu priču. Ali jest načelnik Novog Sarajeva gosp. Hasan Tanović sa svojim suradnicima i koristim prigodu da im još jednom od srca zahvalim na tome. Nadam se samo da nakon ove višegodišnje blokade nećemo ostati bez financijske potpore koju nam je bio odobrio Renovabis. No, čak i bez tih sredstava nimalo ne sumnjam da ćemo uz pomoć i ljubav svoje braće, vjernika i dobročinitelja uspjeti obnoviti našu zgradu.
Iako je nezahvalno u aktualnom trenutku bilo što prognozirati, ipak Vas želim pitati kako vidite budućnost Katoličke Crkve u BiH te same Provincije Bosne Srebrene kao njezina važna dijela?
Crkva nije zemaljska ustanova i nemam straha za njezinu budućnost, pa tako ni na ovim prostorima. Crkva može biti manje ili više brojna, ali ona uvijek živi punim životom i u malim zajednicama ako svjedoči Krista. Naš hrvatski katolički narod pa i kler, bilo dijecezanski, bilo franjevački u ovoj Crkvi itekako živi i svjedoči tu Kristovu blizinu i prisutnost. Povijest naše Crkve i našeg naroda je mučenička: da će se ta Crkva i dalje održati, svjedoče nam vjernici koji redovito pohađaju crkve i u njima slave sakramente, osobito nedjeljom i svetkovinama. Tu su i hodočašća, mnogobrojne ispovijedi i drugi oblici pučke pobožnosti. A svima onima koji se nadaju da ćemo nestati iz naše domovine Bosne i Hercegovine, mogu odgovoriti stihovima jedne lijepe pjesme: „Uzalud vam trud svirači.“
