Danas je Uskrs, najveći kršćanski blagdan, kojim se slavi središnji događaj kršćanstva – Kristovo uskrsnuće od mrtvih. Spomen Kristova uskrsnuća slavi se svečanim misama.
Noć uoči uskrsne nedjelje slavilo se vazmeno bdijenje, a mnogi smatraju kako je to najbogatiji liturgijski obred u Crkvi. Najranije kršćanske zajednice, po uzoru na pashalno bogoslužje, provodile su uskrsnu noć u bdjenju, čitanju biblijskih tekstova i molitvama u očekivanju ponovnoga dolaska Gospodnjega. Uskrs se ne slavi svake godine u isto vrijeme Blagdan Uskrsa ne slavi se svake godine u isto vrijeme, već u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, Uskrs se slavi unutar toga vremena.
Podrijetlo Uskrsa je u židovskom blagdanu Pashe pa su u katoličkoj liturgiji prisutni mnogi biblijski tekstovi koji podsjećaju na izlazak izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva i prelazak preko Crvenoga mora. Od III. stoljeća zaživjela je praksa krštenja katekumena u uskrsnoj noći, od IV. stoljeća Uskrs se slavi tri dana – počinje s večerom Gospodnjom na Veliki četvrtak, preko Velikoga petka i Velike subote, a završava uskrsnim vesperama; vrhunac slavlja čini bdijenje noć uoči Uskrsa.
Priprema za Uskrs je 40-dnevni post što počinje na Pepelnicu, kao vremenom sjećanja na krsna obećanja, a kod odraslih katekumena priprava za krštenje i pokore. Uskrsna je nedjelja jednako tako početak uskrsnoga ciklusa (Pentekoste), koji se zaključuje svetkovinom Duhova; prvih osam uskrsnih dana čini uskrsnu oktavu. Od 4. lateranskoga koncila godine 1215. uvedena je obveza da se vjernici najmanje jednom u godini moraju ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. U zapadnoj liturgiji uskrsno bdjenje obuhvaća blagoslov ognja, paljenje svijeće na “ognju bdjenja” i ophod kroz crkvu, nastavlja se podužim bogoslužjem riječi (pet starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja), potom obnovom krsnih obećanja i naposljetku euharistijom.
