Crkva se 13. lipnja spominje jednog od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi – Sv. Antuna Padovanskog.
Sveti Antun rođen je u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo Sv. Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu, a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala.
U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara koji su podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.
Zbog bolesti je naime bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221., sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa Sv. Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.
Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom.
Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godinu dana, preminuo je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., – koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma” – proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji 15 župa ima Sv. Antuna za nebeskog zaštitnika: Boće, Bugojno, Bukovica, Busovača, Dobretići, Drijenča, Gračac, Lukavac, Rastičevo, Sivša, Sočanica, Močila, Vukanovići, Žepče i Žitače-Podhum.
