Sveta gora Kalvarija, smještena u Mošunju, naseljenom mjestu nadomak Viteza već dugi niz godina pa i cijela stoljeća uživa posebno mjesto svetosti, duhovnosti i molitve kod velikog broja vjernika lašvanskog kraja iako nikada, za cijelo vrijeme svog postojanja, od podizanja crkvice do utemeljenja postaja Križnog puta nije dobila službeno priznanje katoličkog svetišta.
Unatoč tome, katolički vjernici s punim poštovanjem i uvažavanjem “brdašce s crkvicom i postajama križnog puta oslovljavaju „Svetom gorom Kalvarijom“ i pohode kao mjesto mira i tišine, utjehe i molitve. Doista tko je imao prigodu popeti se na Kalvariju, osobito u predvečerje sa zalaskom sunca i u „glasnoj tišini“, osobno i iskreno razgovarati s Bogom, mogao se uvjeriti u posebnost ovog mjesta.
S tom posebnošću Kalvarije vjerojatno su se rukovodili i njeni utemeljitelji kada su odlučili napraviti crkvicu i postaviti postaje križnog puta.
U nastavku teksta donosimo zapise Travničke spomenice (1882. – 1932. – 50 godina rada i djelovanja Isusovaca u travničkom kraju) koji na živ, slikovit, autentičan i vjerodostojan način opisuju trenutak same odluke, izbor mjesta, aktivnosti i sve što je prethodilo podizanju ovog velikog katoličkog svetišta u Vitezu.
…, Crkvine (Kalvarija) jedna od tri (3) bazilike o kojima govori biskup Andrija, da služe na diku njegovoj biskupiji. Kao što su ponosni Rimljani “ponosnu Bosnu” isprepleli jakim cestama od Solina do Save, tako je Kristovo evanđelje zavladalo ovim zemljama i širilo se istim putevima, kojima i rimska moć. Testis temporum. Ovo divljenje zaigralo je i u srcu našeg blage uspomene oca Antuna Puntigama, putniku travničkog brda i doline. A kamo bi ljepše pristajala crkvica, nego na lijepi brežuljak kod stanice Bile, desetak kilometara od Travnika? Puno je to brdašce uspomena iz Ilirskog, rimskog i drevnog kršćanskoga doba. Grobovi, ruševine, nakiti govore časan vijek. Bijeli se kamenom, zeleni grmovima nad ravnim poljem, gleda na daleke gore i doline. Bistra Lašva njemu na podnožju priča davne događaje. Priča, da se ovdje nekad bijelila crkva. Nađeni temelji i drugo kamenje to potvrđuje. A kome bijaše posvećena ta crkva? – Pitaj starce, pa će ti pričati ovako : “Kad je Turčin razarao kršćanska ognjišta i hramove, među njima i ovo drago naše svetište, diže se slika Majke Božje u zrak, odletje u Fojnicu, gdje nađe sigurno zaklonište”. I priča ode od usta do usta.
Narod je onda prozvao ono brdo “Crkvištem” ili “Crkvinom” za spomen, da je nekoć bilo posvećeno i okićeno hramom Božjim. Narod je častio ovo mjesto, i svake bi se godine koji put održala gore služba Božja pod vedrim nebom. Čak na golim koljenima penjali su se ljudi na brdo k žrtvi svete mise. Tako kroz četiri stotine godina. CRKVA USKRSNU IZ RUŠEVINA. Bilo je to godine spasa 1907., kada je otac Puntigam pokrenuo misao, da se podigne nov hram u čast Žalosnoj Gospi, da se oko brda urede postaje križnoga puta, a na prvoj glavici postavi križ. Mnogima se ta zamisao svidje, pa se stalo živo raditi, da se ostvari. Najprije se udario zmijolik put sve do vrha. Direkcija željeznica dala je sve potrebno oruđe, a hrvatski domoljubi iz Mošunja, Bile i šire društvene zajednice i cijele Herceg – Bosne i svijeta radili su i žrtvovali se s veseljem, samo da što prije zasja s brijega križ, i da se zabijeli crkvica naše drage Gospe.
2. prosinca 1908. g. ostade u živoj uspomeni Hrvata – katolika. S podnožja brijega miče se golemo mnoštvo prema vrhuncu. Dvadeset i četiri hrvatska muža nose naizmjence teški, 6 m dug, željezni križ, 16 hrvatskih momaka pozlaćeno tijelo Isusovo, saliveno u naravnoj veličini. Kad stigoše k cilju, kad uspraviše križ, kad zapališe uljane lampice oko križa, pade sva bujica svijeta u dubokom snijegu na koljena, oči i ruke digne prema Raspetome i osta tako dugo, dugo. Zagrmiše hrvatski muzari, 115 puta pozdraviše novi spomenik Spasitelja svijeta. Više nego jedan hrvatski starac prizna : “Sada rado umirem, posto sam ovo doživio!” – I nekadašnje ” crkvište” prozove se ” Svetom Gorom” – duhovnim svjetionikom lašvanske doline! Samo da nam je još i crkva. Ali eto ne prilike : zemljište je erarno, državno, valjda još od onog doba, kada su Turci razorili staru crkvu. Kako da se otkupi? – Ode nadbiskup dr. Stadler k vladi, te je zamoli, ne bi li mu besplatno ustupila brežuljak. Vlada se (1910.) odaziva molbi, a nadbiskup pokloni brijeg (1911.) Družbi Isusovoj. I općina se odrekla prava na pašu, samo ako se sagradi crkva. Ali tko će namaknuti sredstva? – Sv. Anto bio je osobiti zagovornik i pomoćnik, kojemu se s pouzdanjem utjecalo potišteno srce hrvatskoga katolika u Herceg – Bosni. I u nadi, da će sveti Anto pomagati i gradnju crkvice, podigne mu travnički rektor otac Maksimilijan Horman otvorenu kapelicu podno brijega, gdje ono put prvom zavija, i blagoslovi njegov kip dne. 28. lipnja 1911. Sv. Anto ne osta dužan za svoj spomenik. Došlo je novca odasvuda, osobito iz Njemačke, te se cijelo brdašce moglo lijepo urediti. Istina gradnju same crkvice prepustio je sv. Anto sasvim travničkim Isusovcima, ali je zato obilno pomagalo sjemenište u teška ratna vremena. Kapelica sv. Ante posvećuje se sve do danas – mnogo. Osobito svakoga prvog utorka u mjesecu dolazi svijet sv. Anti i klečećke obilaze oltar, na kom se kadikad misi. Sada treba nacrt za samu crkvu. Izradi ga građevinski savjetnik gdin Ivan Kolbig ( umlaut na o), koji je umro 1923.g.,ne tražeći nikakve druge nagrade, već da se oduži Isusovcima, što su mu sina besplatno poučavali. ( U predratno doba nije se od vanjskih đaka tražila školarina.) S oduševljenjem stalo se pripremati građu za crkvicu. Kad je (1912.g.) bilo sve spremno, pijesak na gradilištu donesen, cement i ostalo pribavljeno, pitalo se, tko će voditi gradnju? Gdin Kolbig nije mogao, jer je bio bolestan. Tada se magistar Alfons Dusek, onako odlučne volje i požrtvovna srca kakav je bio, prihvati junački posla. Cijeli dan stajao bi tu, putio radnike, sto će i kako će. Često bi i sam zasukao rukave, pa bi sate i sate miješao malter i tovario ga radnicima u kante, da im tako olakša posao. I zanimljivo! Nikad se nije bavio graditeljskim poslom, a gle! Sagradio je tako čvrstu kapelicu od armiranog betona, da je G – din Kolbig poslije izjavio :”Trebao bi topova, tko bi htio, da je razvali.” Magistar, sada otac, Dusek revni je misionar u Kini. Da ” Sveta Gora” – duhovni svjetionik lašvanske doline bude potpuna u svome značenju, dizale se, lijevo i desno zmijolikog puteljak, zajedno sa crkvicom, i postaje križnoga puta. Početkom rujna 1913. g. bijaše oboje dovršeno. Na blagdan sedam (7) žalosti Gospinih ( 21.rujna1913.g.) doživje “Sveta Gora” – duhovni svjetionik lašvanske doline, drugu veliku svečanost : blagoslov javnog križnog puta i crkvice. Dužnost je obavio pokojni otac Ivan Čelinšćak, prigodno slovo izrekao je travnički dekan prečasni gdin Matej Bekavac, dok svečanu misu govorio novi rektor travnički otac Ivan Evanđelist Kujundžić. A kad oni skladni glasovi seminaraca zabrujiše crkvicom :”et in terra pax hominibus”, činilo se, kao da je mnogima i mnogome krv u žilama zastala od milja i sreće, koju samo Gospodin daje. Našlo se tuđe čudo zbornika i zbornica Marijinih kongregacija iz Travnika, a naroda na tisuće. Svakome je drago, svak se veseli, svak uživa u duši, da može i smije ovako počastiti svoju nebesku majku Mariju i Kraljicu. To bijaše prvo hodočašće na ” Svetoj Gori” – duhovnom svjetioniku lašvanske doline. Otuda su se redale procesije i hodočašća. Slijedeće godine na blagdan Gospe od Puta (24.svibanj 1914.g.) oživje s nova Marijina vis. Preuzvišeni gdin nadbiskup – tada pomoćni biskup dr. Evanđelist Ivan Šarić doveo je iz Sarajeva satniju Marijinu od 360 po izbor junaka, što akademika, što građana, a najviše (260) srednjoškolca. Marijina kongregacija hrvatskih muževa i vanjskih đaka izašli im u susret pod vodstvom župnika. Sarajlije je dočekao i pred prvom postajom križnoga puta dolje pod brijegom pozdravio travnički rektor. A onda je krenula povorka u svečanoj šutnji prema crkvici moleći Križni put. Gore na uzvisini pred svetištem rekao je Preuzvišeni svečano slovo. Ocrtao je ljubav našega hrvatskoga naroda prema presvetoj Djevici. Zaželio po izbor satniji procvat i da vjerno korača stopama naših predaka – štovatelja Marijinih. “Sveta Gora” – duhovni svjetionik lašvanske doline, ima zapravo dva humka. Na jednom od njih diže se kapela, na drugom križ. I odatle od križa puca divan pogled na okolicu. Gledaš li k strani, kamo je Raspeti okrenuo svoje sveto lice, onda ti s lijeva kliču dobrodošlicu visoki bregovi, pokriveni zelenim sagom, satkanim od gromova i grmečaka, među kojima se ponekad što diglo koje stablo. Pred tobom se ponosno koče veličanstveni vrhunci starca Vlašića. Pod tobom prostire se najprije mila travnička dolina s ubavim selima, bregovima, livadama i poljima kojim se vijuga srebrna Lašva, onda opet sitni proplanci, milovidni humci, plavkasta brda… Čak Trebević kod Sarajeva dovikuje ti srdačni : zdravo! Središte svijeta, srce života, jest i ostaje Krist Raspeti. Stoga se dolikuje, da se Njegov lik stavlja na najljepše mjesto. Crkvica je podignuta unutar temelja stare crkve. Križ i crkvica na daleko se vide. ” Sveta Gora” – duhovni svjetionik lašvanske doline, diže se kao divan oltar među okolnim brdima. Ona je izvor blagoslova i utjehe jednog prosteništa, koje se mnogo posvećuje….
