Blagdan Uzvišenja Svetog Križa, koji se proslavlja 14. rujna, obilježava se ujedno kao Dan Bosne Srebrene. Tom prigodom o bogatoj povijesti, značaju križa te suvremenim izazovima s kojima se Provincija i njezini članovi susreću, razgovarali smo s fra Petrom Jelečem, prenosi nedjelja.ba.
Fra Petar je rođen 1974. u selu Foča kod Doboja. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 2000.
Na Papinskom sveučilištu Gregoriana 2006.obranio je doktorat iz crkvene povijesti te je zatim djelovao kao profesor crkvene povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Od 2016. do 2022. bio je zamjenik provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a od 2022. do danas obnaša službu definitora Provincije, samostanskog vikara u samostanu Sv. Pavla na Nedžarićima i župnog upravitelja župe Foča. Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Poštovani fra Petre, Uzvišenje Svetog Križa za Bosnu Srebrenu nije samo liturgijski blagdan, nego i Dan Provincije. Zašto je baš taj blagdan postao simbolom zajednice koja je svoju povijest živjela upravo u znaku križa?
Blagdan Uzvišenja Svetog Križa nije izabran slučajno za dan naše Provincije. On obuhvaća cjelokupni teološki i povijesni identitet Bosne Srebrene. Za Svetoga Franju Asiškoga križ nije bio tek puki simbol patnje, nego najuzvišeniji znak Božje milosrdne ljubavi i pobjede života nad smrću. Franjevačka duhovnost duboko je usmjerena na raspetog Krista, od doživljaja u crkvici Svetog Damjana do stigmatizacije na La Verni.
Za franjevce u Bosni i Hercegovini taj je blagdan postao egzistencijalna zbilja. Povijest naše Provincije, koja traje više od sedam stoljeća, neodvojiva je od iskustva križa. Živjeti na ovoj vjetrometini povijesti značilo je prolaziti kroz teška razdoblja stradanja, progona, rušenja samostana i rasipanja stada. Međutim, teologija križa uči nas da križ nikada nema posljednju riječ. Uzvišenje Križa slavi pobjedu, proslavu i nadu. Izabirući ovaj blagdan za svoj dan, Bosna Srebrena iznova ispovijeda da njezina snaga ne proizlazi iz političkih moći ili materijalnih bogatstava, nego iz vjernosti Raspetome i Uskrsnulome. On je podsjetnik da je svaka naša kalvarija bila klica novog života i da dostojanstveno nošenje križa vodi do uskrsnog svjetla.
Koji biste trenutak iz sedamstoljetne povijesti Bosne Srebrene izdvojili kao ključan – ne najslavniji, nego onaj koji je najviše oblikovao ono što Provincija danas jest?
Kao ključni trenutak iz sedamstoljetne povijesti Bosne Srebrene izdvaja se potez fra Anđela Zvizdovića koji jenakon sloma Bosanskog Kraljevstva svojom odlukom da ostane s narodom pod neprijateljskom osmanskom vlašću, umjesto odlaska u izbjeglištvo, oblikovao identitet i misiju Provincije. Bosna Srebrena postala je ključna institucija koja je očuvala vjerski, kulturni i narodni identitet Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini kroz stoljeća tuđinske vlasti. Provincija je iz ove odluke izrasla u zajednicu koja dijeli sudbinu svog naroda. Iz te odluke izrasla je posebna karizma bosanskih franjevaca: pouzdanost, prilagodljivost bez kompromisa s vlastitim identitetom te neraskidiva povezanost s običnim čovjekom. Iz toga čina rođen je profil franjevca „ujaka“ koji nije samo vjerski službenik, nego i učitelj, zaštitnik, liječnik i supatnik svoga naroda. Sve što jesmo danas dugujemo toj hrabrosti ostanka iz 1463. kada je bilo najlakše otići iz Bosne.
Bosna Srebrena sedam stoljeća dijeli sudbinu svoga naroda – kroz osmansko razdoblje, komunizam, rat… Kako danas, iz te perspektive, gledate na aktualnu situaciju u Bosni i Hercegovini?
Kada na današnje prilike gledate kroz prizmu sedam stoljeća trajanja, stječete određeno povijesno strpljenje, ali i duboko suosjećanje za brige svakodnevnog čovjeka. Bosna i Hercegovina kroz povijest je preživjela mnoga carstva, režime i ideologije. Prošli smo kroz teška stoljeća osmanske vlasti, austrougarske promjene, neprijateljsku vlast dviju Jugoslavija, strahote Drugog svjetskog rata i nedavnu agresiju i rat devedesetih godina koji je dobrano opustošio naše krajeve.
Aktualna situacija u našoj domovini iznimno je složena i često ispunjena osjećajem beznađa. Međutim, franjevački pogled odbija zapasti u defetizam. Iz naše povijesti znamo da je ovaj narod često bivao doveden na sam rub samog opstanka, pa bi se ipak ponovno pridignuo. Potrebno nam je više odgovornosti i poštenja u vođenju društva, ali i očuvanje svijesti o vlastitim korijenima. Bosna i Hercegovina naša je domovina, u njoj imamo duboke povijesne i duhovne temelje i nemamo pravo olako odustati od nje. Naša je zadaća graditi pravednije društvo i ostati glas nade u vremenima malodušja.
Franjevci su kroz stoljeća bili pioniri pismenosti, tiska, medicine i školstva na našem prostoru. Kako ta kulturna i obrazovna uloga izgleda danas?
Povijesno gledano, bosanski franjevci nisu izabrali prosvjetiteljsku ulogu iz neke akademske komotnosti, nego iz čiste potrebe i ljubavi prema narodu. Kada nije bilo škola, pisali su početnice i otvarali prve pučke škole; kada nije bilo ljekara, „ljekaruše“ fra Mate Nikolića i drugih ujaka spašavale su živote; kada nije bilo tiskara, fra Ivan Franjo Jukić i njegovi suvremenici pokretali su prve časopise i preporodne pokrete.
Danas su okolnosti drugačije jer država nosi primarnu ulogu u obrazovanju i zdravstvu, ali naša kulturna i prosvjetna misija nije prestala, nego je poprimila suvremene oblike. Naši samostani u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Gučoj Gori, Tolisi, Plehanu… čuvaju neprocjenjivo blago: bogate arhive, knjižnice i muzejske zbirke koje svjedoče o višestoljetnom kontinuitetu pismenosti i kulture. Preko izdavačke kuće i revije Svjetlo riječi te brojnih kulturnih manifestacija, mi i danas nastojimo oplemenjivati društveni prostor, promovirati čitanje, kritičko razmišljanje i očuvanje kulturne baštine.
Redovnici danas ostaju i na župama iz kojih su se iselile čitave generacije vjernika. Gdje je granica između ustrajnosti kao svjedočanstva i trenutka kada treba realno sagledati situaciju i reorganizirati pastoralnu prisutnost?
To je jedno od najtežih i najbolnijih pitanja s kojima se naša Provincija danas suočava. Demografska slika Bosne i Hercegovine dramatično se promijenila. Imate župe u kojima je nekada živjelo po nekoliko tisuća vjernika, a danas ih je ostalo tek nekoliko stotina ili čak desetaka, uglavnom starijih osoba.
Pitanje granice između ustrajnosti i reorganizacije zapravo je pitanje same naravi naše misije. Za nas franjevce župa ili samostan nisu samo upravne jedinice koje se vrjednuju po ekonomskoj isplativosti ili broju statističkih glava. Dokle god u nekome mjestu živi ijedan vjernik, njemu je potreban svećenik, subrat, utjeha i sakramentalni život. Naša prisutnost u pustim krajevima nije poraz, nego snažno svjedočanstvo kršćanske vjernosti i poruka tim ljudima da nisu zaboravljeni. To spada pod rad s rubnima i marginaliziranima.
S druge strane, realnost nas obvezuje na mudro upravljanje ljudskim i materijalnim resursima. Mlade braće je manje i ne možemo pokrivati sve strukture na način kako smo to činili prije pedeset godina. Zato proces reorganizacije pastoralne prisutnosti ne znači povlačenje ili napuštanje naroda, nego novu raspodjelu snaga kroz centralizaciju pojedinih službi, pastoralno udruživanje župa i jačanje samostanskih središta iz kojih će braća pastoralno djelovati na širem području.
Susret s drugima i drukčijima utkan je u identitet Bosne Srebrene. Koliko je međureligijski dijalog i ekumenizam danas za franjevce stvar teološke širine, a koliko životna potreba na terenu, i kako ga autentično živjeti u polariziranu društvu, bez gubljenja vlastita identiteta?
U današnjem polariziranu društvu u kome se političke tenzije često pokušavaju obojiti vjerskim tonovima, dijaloška uloga franjevaca je od presudne važnosti. Autentičan dijalog ne znači jeftini kompromis ili relativizaciju vlastite vjere, što se nekad zna dogoditi na ekumenskim i međureligijskim susretima. Naprotiv, čvrst i jasan vlastiti identitet preduvjet je za iskren susret pa i dijalog s drugim. Ne možete poštovati tuđe ako ne volite i ne poznajete svoje.
Više članova Bosne Srebrene djeluju kao misionari po Europi, Australiji i Africi. Je li to za Provinciju ponos, nužnost ili odljev snage koju Bosna treba kod kuće?
Ovo pitanje dotiče narav same Crkve, koja je po svojoj biti misijska. Isusova zapovijed „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje“ ne odnosi se samo na bogate ili brojne zajednice, nego na svakog kršćanina i svaku redovničku provinciju.
Kada naša braća odlaze u misije u Afriku ili kada djeluju među hrvatskim iseljenicima po Europi, Americi i Australiji, to je za Bosnu Srebrenu prije svega razlog za duboki duhovni ponos i zahvalnost. Naravno, u situaciji kada imamo sve manje zvanja, netko bi mogao reći da je to „odljev snage“ koji sebi ne možemo priuštiti. Međutim, duhovna ekonomija funkcionira po drugačijim zakonitostima od materijalne: ono što darujete od srca, vraća vam se stostruko. Iskustvo naših misionara u Africi donosi novu svježinu i entuzijazam čitavoj Provinciji, podsjećajući nas na prvotni franjevački polet i jednostavnost evanđelja. S druge strane, briga za naš narod u dijaspori nastavak je naše povijesne uloge pastira koji ne napuštaju svoje stado gdje god ono bilo. Dakle, to nije gubitak, nego blagoslov i dokaz da Bosna Srebrena, unatoč vlastitim ranama, ima dovoljno široko srce za potrebe opće Crkve.
Jesu li siromaštvo, jednostavnost, bliskost s narodom, karizme Sv. Franje… u današnjem svijetu prednost ili svojevrsni teret?
Svijet u kome živimo primarno vrjednuje moć, bogatstvo, status, vanjski uspjeh i brzi profit. U takvom vrijednosnom sustavu siromaštvo, jednostavnost, poslušnost i bratska bliskost, na prvi pogled, mogu izgledati kao anakronizam, pa čak i teret ili slabost. Međutim, ako zagrebete ispod površine, vidjet ćete da su upravo te karizme najveća prednost i najdjelotvorniji lijek za boljke suvremena čovjeka. Današnji je čovjek prezasićen materijalizmom, usamljen u svijetu društvenih mreža i žedan iskrene, neprikrivene ljudske topline. Kada franjevac živi jednostavnim životom, kada je dostupan i bez distancirana elitizma, on postaje usputni suputnik kojemu se vjeruje.
Naš je narod kroz stoljeća u franjevcima prepoznavao ljude koji nisu iznad njih, nego s njima, koji dijele njihove radosti i tjeskobe. Ta narodna bliskost, nazivana duhom „ujaka“, izrasla je upravo iz franjevačke jednostavnosti. Ako bismo izgubili tu dimenziju i postali uštogljeni vjerski službenici ili menadžeri, izgubili bismo dušu. Zato su te karizme naš najveći kapital i dar današnjem svijetu.
Bosna Srebrena i Vrhbosanska nadbiskupija dijelile su kroz povijest i lijepe i teške trenutke. Kakav je taj odnos danas?
Odnos između Bosne Srebrene i Vrhbosanske nadbiskupije povijesno je iznimno dinamičan i slojevit. Valja se prisjetiti da su franjevci stoljećima, u odsustvu redovite hijerarhije tijekom osmanske vlasti, sami nosili cjelokupan teret pastoralnog i crkvenog života na ovim prostorima. Ponovnom uspostavom redovite crkvene hijerarhije 1881. proizišle su prirodne prilagodbe i povremeno razumljive razmirice i problemi oko podjele župa i nadležnosti.
Danas na te odnose gledamo s punom zrelošću, uzajamnim poštovanjem i sviješću o zajedničkom poslanju. Dijecezanski svećenici i franjevci nisu konkurenti, nego braća u istom Isusovu vinogradu. Djelujemo na istom zemljopisnom i duhovnom prostoru, služimo istom narodu i suočavamo se s identičnim izazovima suvremena društva.
Zvanja su sve rjeđa. Što danas mlada čovjeka može privući franjevačkom životu u Bosni, što ga odbija te što biste kazali mladiću koji razmišlja o franjevačkom pozivu?
Kriza zvanja s kojom se suočavamo nije specifičnost samo naše Provincije, nego opći fenomen zapadnoga svijeta. Mlade ljude danas odbija opći duh individualizma, strah od trajnih i doživotnih obveza, brzi tempo života te ponuda društva koje nudi instant-užitke bez dubljeg smisla. Dodatno, negativni medijski prikazi Crkve i nesavršenosti nas svećenika mogu stvoriti određenu odbojnost.
S druge strane, ono što mladića i danas može neodoljivo privući franjevaštvu jest upravo radikalnost evanđeoskog života, autentična bratska zajednica i prilika da svoj život daruje za više ciljeve. Mladi traže istinu i nepatvorenost. Kada vide franjevca koji je radostan, ostvaren, pristupačan i predan radu s ljudima, u njima se budi želja za nasljedovanjem.
Što donosi budućnost i kakva Bosna Srebrena ostaje budućim naraštajima?
Budućnost je u Božjim rukama, no mi smo pozvani sagledavati ju s nadom i odgovornošću, a ne s tjeskobom. Bosna Srebrena nije zajednica koja pripada prošlosti, niti arhivski spomenik povijesti; ona je živi organizam koji se iznova obnavlja u svakom novom naraštaju.
Budućim naraštajima ostaje Bosna Srebrena koja je prekaljena u kušnjama, ali neporažena. Ostaje im Provincija bogate duhovne, kulturne i materijalne baštine, ali prije svega ostaje im baština duha: nepokolebljiva vjera u Boga, otvoren i milosrdan odnos prema svakom čovjeku, ljubav prema zavičaju i domovini te spremnost na služenje.
Možda će u budućnosti naša Provincija biti brojčano manja nego što je bila u prošlim stoljećima, ali to ne znači da će biti manje djelotvorna. Važno je da budemo „sol zemlje i svjetlo svijeta“, da ne izgubimo evanđeoski okus. Dokle god u Bosni i Hercegovini bude franjevaca koji sa smiješkom i otvorena srca izgovaraju drevni pozdrav „Mir i dobro“, dotle će biti nade za ovu zemlju i za ljude koji u njoj žive.
