U Rimu su, za vrijeme Decijeva progonstva (250. godine), pomagali svećeniku Ivanu koji je sahranjivao tijela ubijenih mučenika. Zatečeni u tom činu, te odbivši odbaciti vjeru bivaju osuđeni na razna mučenja te naposljetku i sami umiru mučeničkom smrću.
Mario i njegova žena Marta, koji su pripadali perzijskom plemstvu, došli su u Rim sa svojim sinovima Audifaksom i Abahumom na grob svetih apostola i mučenika, za vladavine cara Decija (250. godine).
Kao gorljivi kršćani, suosjećali su s progonjenim vjernicima, pomagali im, te pokapali tijela pogubljenih. Pomagali su svećeniku Ivanu sahraniti 267 mučenika u katakombama kod rimske ceste Via Salaria. Zbog toga su uhićeni i dovedeni pred suca Muscijana, koji ih je pokušao nagovoriti da odbace vjeru, ali ne uspjevši, osudio ih je na različita mučenja.
Zatvoreni su i suđeni, a budući da na sudu nisu iskazali čast poganskim bogovima, nego se otvoreno i odlučno oduprli, Mariju i sinovima odrubljena je glava u mjestu Nymphae Catabassi, 13 milja od Rima, a njihova su tijela spaljena. Marta je bila bačena u bunar. Rimljanka Felicitas, koja je uspjela spasiti dijelom očuvana tijela Marija i sinova, te Martino tijelo iz bunara, dala je svete relikvije tajno pokopati u katakombama kod rimske ceste Via Cornelia, 20. siječnja 270. godine.
Spomendan ovih četvero mučenika je međutim premješten na 19. siječnja, jer je 20. siječnja blagdan sv. Sebastijana. Trinaest stoljeća kasnije (1590.), njihovi su ostaci pronađeni, i sada se časte u crkvama u Rimu, Cremoni i Seligenstadtu u Njemačkoj. Na mjestu njihova mučeništva kasnije je podignuta crkva, koja je u srednjovjekovlju bila vrlo popularno hodočasničko mjesto.
Ime Mario vjerojatno dolazi iz keltskog, a znači “muškarac”. Popularno se smatra muškom verzijom imena Marija. Ovo ime nose brojni sveci i blaženici pa je u tom smislu napose vezano uz štovanje Blažene Djevice Marije, zbog čega ga se smatra uistinu “marijanskim”.
Ime Marta potječe iz aramejskoga i znači ”gospođa, gospodarica”.
