Život Sv. Elizabete Ugarske obilježila je ljubav, najprije prema suprugu, potom siromašnima i onima u potrebi te na kraju Bogu. Njezin je život za sve kršćane pravi izazov – izazov na djela kršćanske ljubavi i milosrđa.
Sv. Elizabeta bila je kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek četiri godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tomu što su bili tako mladi, možda i nespremni za brak, njihova bračna zajednica ipak je bila sretna.
Međutim, Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljeto 1227. Ludovik je pošao na križarsku vojnu. Elizabeta je tada nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro.
Postavši udovica i nezaštićena, bila je potjerana s dvorca Wartburga, oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Posvetila se brizi o bolesnima siromašnima te onima u potrebi, posebice gubavcima. Umrla je 17. studenoga 1231. u 24. godini života.
Samo četiri godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom. Zaštitnica je i Trećega franjevačkog reda. Ime joj je hebrejskog porijekla i znači Bog se zakleo ili Bog je savršenstvo.
J.P., KT
