Današnji svijet obilježava duboka kriza i stoga su upravo svetkovine poput Velike Gospe prigoda za vraćanje na izvore i pomoć izlaska iz tih kriza, poručio je, među ostalim, u intervjuu za Večernji list fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
On se ovom prilikom osvrnuo i na činjenicu da hrvatski katolički svijet gaji posebnu pobožnost prema Mariji. – Što su vremena bila teža, to je svijet bio odaniji Mariji, utječući se njezinu moćnom zagovoru – naglasio je fra Zdravko.
Provincijala smo pitali i o nekim ključnim izazovima s kojima se suočavaju danas na prostoru Provincije, ali i perspektivama oporavka, povratka i dugoročnog opstanka hrvatskog katoličkog puka. Naravno, ključni segment navedenih procesa je demografija, a fra Zdravko pritom navodi i kako nas je nesretni rat dodatno unesrećio, pokrenuo i udaljio od naših zavičaja. U kontekstu povratka kaže kako procesi, osobito na Zapadu, donekle i ostavljaju nadu u povratak barem jednog dijela ljudi.
– Dobro bi nam došla jedna dublja i sveopća duhovna obnova jer je danas itekako prisutna i moralna i antropološka kriza koja je počela nagrizati stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života – provincijalova je poruka.
Blagdan Velike Gospe ima osobito značenje među Hrvatima katolicima, ne samo u BiH već i u Hrvatskoj, a ta neraskidiva veza koju možemo pratiti stoljećima unatrag jedan je od čvrstih temelja na kojima počiva vjera, ali i značajan integrativni faktor. Možete li se osvrnuti na vjerski značaj ovoga blagdana?
– Današnji svijet obilježava duboka kriza i stoga su upravo svetkovine poput Velike Gospe prigoda za vraćanje na izvore i pomoć izlaska iz tih kriza. Iz iskustva znamo kako je voda udaljenija od izvora samim time i onečišćenija, pa, ako je kao takvu konzumiramo, ona će nam narušiti zdravlje. Svetkovina Uznesenja BDM prigoda je za snažne poruke i vraćanje, kako se to danas kaže, na tvorničke postavke ili, još bolje, vraćanje čistom izvoru. A najsigurniji put do našeg pravog izvora – Isusa Krista – je njegova majka Marija. Lijepo je čuti kako smo mi Hrvati marijanski narod. Uistinu, duhovnost našega naroda prožeta je dubokom vjerom i pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji. S druge strane, mi smo i narod koji je predugo svoju egzistenciju morao osiguravati odlazeći iz svoje domovine i rodnoga kraja. Velika Gospa je svetkovina koja je poticala mnoge da dođu u svoje zavičaje upravo za taj blagdan jer vrlo dobro znamo kako nam je svima u životu neobično važna majčinska ljubav. Nije slučajno što se na taj dan u mnogim crkvama i našim svetištima vjernici okupljaju u velikom broju. Želja da se bude kući sa svojom majkom, bilo zemaljskom, bilo nebeskom, mnoge ljude vraća na njihova ognjišta. Tu vidim povezanost s Marijom koja pati, ali i koja ne odustaje pratiti svoga Sina sve do kraja Njegova zemaljskog života. Pa i Međugorje možemo promatrati kao znak naše duboke pobožnosti i povezanosti s Marijom.
Na čelu ste Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U kojim će se župama koje pokriva Provincija slaviti blagdan Velike Gospe?
– Danas se u velikom broju naših franjevačkih svetišta i crkava okupljaju vjernici, počevši od Posavine, preko središnje Bosne, Lašvanske doline, Kotorvaroške doline sve do Rame i Livna. Tako će se brojni hodočasnici okupiti u našim franjevačkim svetištima i župama – u Tolisi, Koraću, Breškama, Olovu, Osovi, Docu, Kreševu, Uskoplju, Suhom Polju, Vidošima, Rami, Ivanjskoj, Jajcu i Sokolinama.
Koliko je blagdan zapravo važan segment povezivanja domovinske i iseljene BiH, razlog okupljanja, ojačavanja međusobnih odnosa, kao i stvaranja temelja za promišljanje o nekoj boljoj budućnosti na ovim područjima?
– Naš hrvatski katolički svijet gaji posebnu pobožnost prema Mariji. Što su vremena bila teža, to je svijet bio odaniji Mariji, utječući se njezinu moćnom zagovoru. U pobožnoj duši veliku ulogu igra i srce. Čovjek je majci otvoren čitavim bićem jer u nju ima najviše povjerenja. Naši su ljudi tijekom burne povijesti iskusili Gospinu zaštitu i pomoć, tako da svaki bolji poznavatelj povijesti hrvatskog naroda lako može otkriti uzroke odanosti Mariji. Svetkovina Marijina Uznesenja na nebo slavi se ljeti, kada se obitelji okupljaju u svom kraju i zavičaju. Marija nas okuplja oko svoga Sina, ali i međusobno jedne s drugima.
Svaki susret prigoda je za obogaćenje, a osobito na ovakav dan kada kao vjernici razmišljamo i o tome kako nas je i u kolikoj mjeri oblikovao i zavičaj. I uistinu je veliko pitanje u kojoj bi mjeri naš narod bio ovakav kakav jest da nismo i djeca Marijina. A to znači da smo svjesni svoje stvorenosti, ali i otkupljenosti. Prema novim mjerilima ovog svijeta, neki nas zbog toga smatraju konzervativnima, tj. ljudima koji se nisu odrekli važnih životnih vrednota. Hvala Bogu što danas to neke žalosti, kao i činjenica kako i u Zagrebu mnoštvo mladih ide na svetu misu. Smatram kako je vrlo važno biti svjestan činjenice kako uopće ne bismo bili ovakvi da nismo Marijina djeca.
Kakvo je trenutačno stanje kada govorimo o vjernicima na području vaše Provincije? Gdje su ključni izazovi te koliko se uspijevate izboriti sa svim svakodnevnim nedaćama koje opterećuju katolički hrvatski puk te postoje li perspektive povratka na ognjišta, što bi pak vodilo poboljšanju ukupne demografske slike?
– Pitanje svih pitanja danas je demografija. Naime, teško će se stvoriti prilike i okolnosti koje su nam nakon odlaska Osmanlija omogućile da od 18.000 osoba dođemo do predratnih gotovo 800.000 pripadnika našeg naroda. Nesretni rat nas je dodatno unesrećio, pokrenuo i udaljio od naših zavičaja. Mislim da se ne trebamo zavaravati nekim velikim povratkom našeg naroda, iako procesi, osobito na Zapadu, donekle i ostavljaju nadu u povratak barem jednog dijela ljudi. Dojma sam kako naš čovjek želi svoju djecu odgajati zdravorazumski i u ljubavi, a ne da budu samo politički korektna, što je postala mantra današnjeg svijeta na Zapadu i što nas je dovelo tu gdje jesmo, zato što se neke stvari ne smiju nazvati pravim imenom. Mi, hvala Bogu, još uvijek razaznajemo što je dobro, a što zlo, a isto tako, sposobni smo osuditi grijeh i grešno stanje, ali i zagrliti grešnika.
Dobro bi nam došla jedna dublja i sveopća duhovna obnova jer je danas itekako prisutna i moralna i antropološka kriza koja je počela nagrizati stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života. Dakle, i mi na ovim prostorima osjećamo tu moralnu krizu i urušavanje etičkih normi u životu, a brojna područja života zahvatio je potrošački mentalitet i agresivni relativizam. Ovaj val gospodarske krize posljedica je, zapravo, ljudske pohlepe i odbacivanja moralnih načela iz sustava gospodarstva. Nikada ne smije prvotni cilj biti profit, nego čovjek koji će u svom životu ostvariti svoje dostojanstvo radom i od rada sam moći živjeti i dostojno uzdržavati svoju obitelj. Moralna i etička načela moramo vratiti u temelje naših života i međusobnih odnosa ako želimo ovaj svijet učiniti boljim i ugodnijim za život.
Ove godine predvodite misu na Groblju mira u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Koliko je važno obilježavati taj dan, prisjećajući se svih žrtava te koji je značaj projekta Groblja mira za u stvaranju temelja za dugoročno pomirenje i suživot na ovim prostorima?
– Najprije želim zahvaliti svima onima koji su pokrenuli inicijativu da se taj dan obilježava i u našoj domovini. Nema mira ni pomirenja ako nismo sposobni uvidjeti kako je rat najveće zlo koje nas može zadesiti jer sa sobom nosi smrt, razaranje i uništenje. Bijeli križevi na Groblju mira su opomena koliko je ljudski život krhak, ali su isto tako i pokazatelj koliko je velik broj onih koji su stradali. Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su ubile ogroman broj hrvatskih vojnika i civila, ostavile su iza sebe na stotine stratišta od Slovenije sve do Makedonije, posebno po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dakle, bez mogućnosti obrane ili pravičnog suđenja, ljudi su potpuno dehumanizirani i ubijani iz čiste mržnje i obijesti. Likvidirano je i više od 600 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca, što predstavlja najveće stradanje crkvenih osoba u Europi.
Ove godine obilježavamo i 600 godina od rođenja kraljice Katarine Kotromanić Kosače. Kakve aktivnosti možemo očekivati u tom kontekstu?
– Mi smo kao Provincija u Križevcima imali s braćom i sestrama iz OFS-a mogućnost da na Danu hrvatskih svetaca, mučenika i blaženika progovorimo o našoj franjevačkoj svetici kraljici Katarini Kotromanić Kosači. Svake godine se sva naša franjevačka bratstva OFS-a iz BiH okupljaju u Kraljevoj Sutjesci utječući se zaštiti naše kraljice Katarine u čijoj se sudbini ogleda sudbina tolikih naših majki i baka koje su ostajale bez svojih muževa, sinova i kćeri, ali su i dalje hrabro u vjeri nosile svoju muku i patnju ne predajući se beznađu i očaju. Premda nigdje nije zabilježeno da je vođen službeni proces beatifikacije kraljice Katarine Kosače, niti da je ona službeno proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koji je, zahvaljujući i mojoj braći fratrima, danas časti kao blaženicu, što ona za nas zaista i jest. Kroz mnogobrojne pjesme i priče koje su prenošene s koljena na koljeno od srednjeg vijeka do današnjih dana kraljica Katarina je na neki način postala hrvatska narodna junakinja i primjer osobe koja je ostala stamena u svojoj vjeri i ljubavi premda je izgubila i muža i djecu i domovinu.
Ovih se godina obilježavaju važne obljetnice za franjevačku zajednicu, poput rana svetog Franje. Kako će Provincija Bosna Srebrena obilježiti te povijesne događaje?
– Prošle godine slavili smo dvije važne obljetnice. Prva je osamstota obljetnica Greccia, kada je sv. Franjo želio dočarati događaj Božića živim jaslicama i tako potaknuti ljude da shvate kako to nije samo događaj iz prošlosti nego uistinu stvarno utjelovljenje našeg Spasitelja Isusa Krista. Druga je osamstota godišnjica franjevačkog Pravila koje nama franjevcima svih ovih stoljeća daje putokaz kako živjeti svoju franjevačku karizmu u svakom vremenu i na svakom prostoru. Ove godine je osamstota obljetnica stigmi – rana koje svjedoče kako je sv. Franjo osjetio istu patnju i bol koju je i Krist osjetio, čime je posvjedočeno da je njegov put zapravo Isus Krist kojem se toliko suobličio da je primio i njegove rane. Ispred nas je i 2025. godina u kojoj ćemo se sjetiti Franjine Pjesme stvorova, a 2026. godina će biti posvećena Franjinu prelasku u vječnost, u zajedništvo s našim Gospodinom Isusom Kristom.
Mi ćemo ove za nas vrlo važne obljetnice iskoristiti da se snažnije napijemo s našeg franjevačkog izvora, a svijetu ćemo posvjedočiti kako smo mi bosanski franjevci to što jesmo ne samo riječima nego i djelima.
Prošle godine organizirali smo žive jaslice u dvorištu naše Franjevačke teologije u Sarajevu i imali svečani Božićni koncert te smo tiskali knjižicu “800. obljetnica franjevačkog Pravila” u nakladi naše medijske kuće Svjetlo riječi koju je napisao biskup fra Marko Semren koji nas je i ove godine počastio svojom novom knjigom “Značenje osamstotih obljetnica franjevačkog reda: 800 godina redovničkog Pravila, prvih jaslica u Grecciu i rana sv. Franje na La Verni” koju smo također izdali u nakladi naše medijske kuće Svjetlo riječi.
Poznato je da su franjevci u Bosni i Hercegovini tijekom 700 godina djelovanja dali nemjerljiv doprinos u očuvanja vjere, kulture i narodnog identiteta Hrvata katolika. Može li danas, kada se svijet u kojem živimo ubrzano mijenja i zapostavlja duhovne vrijednosti, Crkva u BiH, odnosno franjevačka karizma, potaknuti vjernike da više promišljaju o vlastitoj ulozi u svojim župama i lokalnim zajednicama?
– Naša braća su tijekom više od 732 godine djelovala neumorno i u kontinuitetu na ovim prostorima, živjela usko povezana s ovim narodom, dijeleći s njime dobro i zlo i u teškim i neizvjesnim vremenima. Poučavala su ga i pomagala na svakojake načine, hrabrila ga i bodrila na putu života. Bila su tom ispaćenom narodu praktički sve: duhovni vođe, odgojitelji, liječnici, pisci, dušobrižnici – cijelim svojim bićem nosila su s drugima sudbinu naroda ne izdvajajući se i ne postavljajući se iznad samoga naroda. Što je imao narod, imali su i franjevci, ako je trpio narod, trpjeli su i franjevci, ako je bio progonjen narod, s njime su bili progonjeni i franjevci. Ta nas slavna povijest itekako obvezuje da i dalje hrabrimo svoje vjernike govoreći im kako nije sve tako crno, kako je ovo naša domovina u kojoj vrijedi živjeti. To će nam biti i glavna motivacija da se još više borimo i trošimo svoje energije nekada i za samo nekoliko starijih osoba koje su nam povjerene. Zahvalan sam braći na silnoj energiji i ljubavi koju imaju za, nažalost, vrlo često mali broj vjernika u župama.
