Obitelj je moj najveći oslonac i njihove riječi su mi uvijek važne. Znaju mi napisati poruku u kojoj se istovremeno šale na moj račun i daju mi vjetar u leđa, što me uvijek podsjeti koliko je važno ostati prizemljen u svemu ovome, kaže nam Marko
Ovogodišnji hrvatski eurovizijski adut, 21-godišnji Marko Bošnjak iz Rame, stigao je u Basel, gdje ga čeka više od tjedan dana intenzivnih priprema za nastup života. Hrvatska će zasjati 13. svibnja, i to kao 14. na velikoj eurovizijskoj pozornici, a Marko je pun strepnje, uzbuđenja, pozitive – i, što je najvažnije, čvrstog samopouzdanja. Čim je stigao u ovogodišnju eurovizijsku prijestolnicu, odmah nam se javio i otkrio sve pikanterije priprema koje mu trenutačno ispunjavaju dane i podižu adrenalin.
Kako su izgledale vaše pripreme za put u Basel?
Pripreme su bile intenzivne, ali u pozitivnom smislu. Kad znaš da ideš predstavljati svoju zemlju na tako velikoj pozornici, želiš da sve bude savršeno – od glazbe, preko nastupa pa sve do najsitnijih detalja u logistici. Bilo je naravno trenutaka stresa jer imamo puno stvari o kojima treba voditi računa, od proba, tehničkih detalja, kostima, do pakiranja svega što mi treba za dane provedene u Baselu. Uza sve to, trudim se balansirati emocije i držati tremu pod kontrolom, iako vjerujem da je zdrava doza treme uvijek prisutna jer pokazuje koliko mi je stalo. Proces je bio dug, ali rad s timom koji me okružuje učinio ga je lakšim. Svi radimo s istim ciljem, da Hrvatsku predstavimo na najautentičniji mogući način
Koliko ste stvari ponijeli i tko vam je najviše pomogao?
Rekao bih da nisam od onih koji pakiraju cijeli ormar, ali kada ideš na tako važan događaj, shvatiš da je svaka sitnica važna. Ima dosta kostima za probe, za službene ceremonije, a onda i privatnih stvari koje mi pomažu da se osjećam kao kod kuće gdje god da jesam. Najviše su mi pomogli bliski ljudi, od organizacije do onih klasičnih savjeta “jesi li ponio ovo ili ono”. Srećom, okružen sam ljudima koji paze na detalje, pa imam potpuni mir da se mogu fokusirati na ono najvažnije – glazbu i nastup.
Što su vam poručili roditelji i sestre?
Obitelj je moj najveći oslonac i njihove riječi su mi uvijek važne. Znaju mi napisati poruku u kojoj se istovremeno šale na moj račun i daju mi vjetar u leđa, što me uvijek podsjeti koliko je važno ostati prizemljen u svemu ovome. To su male stvari, ali za mene ogromne.
Jeste li ponijeli neki predmet koji vam daje vjeru da će sve proći u najboljem redu?
Uvijek sa sobom nosim male uspomene koje me podsjećaju na dom i obitelj. Meditacija i afirmacije me smire, pomažu u fokusiranju i podsjete da ništa nije veće od ljubavi i zahvalnosti koju nosim u sebi.
Kako su vas dočekali u Baselu i što ste prvo napravili kada ste stigli?
Doček je bio izuzetno topao i profesionalan. Organizacija je na visokoj razini, i osjećao sam se dobrodošlo od samog početka. Prvo što sam napravio nakon dolaska bilo je da se malo aklimatiziram, prošetao sam oko mjesta gdje boravimo, udahnuo taj “eurosongovski” zrak i pokušao upiti atmosferu. Volim stvoriti svoj prostor, bez obzira na to gdje se nalazim, kako bih se pripremio fizički i mentalno za sve što slijedi.
Je li vam najveći cilj da Hrvati budu zadovoljni vašim nastupom i predstavljanjem?
Naravno, osjećam ogromnu odgovornost prema ljudima koji vjeruju u mene. Moj najveći cilj je da svatko tko nas gleda osjeti istinu i emociju koju prenosim. Pjesma “Poison Cake” nastala je iz osobne borbe, ali je postala nešto puno veće. Postala je pjesma za sve one koji su se ikad osjećali neshvaćeno ili izgubljeno. Želim da ljudi budu ponosni, da vide da stojim iza svakog tona i pokreta, s maksimalnom predanošću i ljubavlju. Taj nastup posvećujem svima koji vjeruju u ono što radim.
Vaši roditelji žive u Bosni i Hercegovini, jeste li ih s ostatkom obitelji već angažirali za glasovanje u prvoj polufinalnoj večeri?
Naravno, roditelji su mi velika podrška i znam da će biti uz ekran, kao i uvijek. U šali smo se dogovarali da mobiliziraju sve prijatelje, rodbinu i susjede – što zbog podrške, što zbog zajedničkog slavlja ovog velikog trenutka. Njihova podrška mi puno znači i bez obzira na to gdje se fizički nalazimo, znam da je njihova energija sa mnom na svakom koraku ovog puta.
Hoćete li imati neki zanimljiv ritual prije samog nastupa u prvoj polufinalnoj večeri?
Imam nekoliko malih rituala koji su mi važni prije svakog nastupa. Volim se na trenutak povući, isključiti se i nekoliko puta duboko udahnuti da smirim emocije. Također volim kratko zagrliti ekipu jer to su ljudi koji su sa mnom prošli svaki korak ovog puta i njihov zagrljaj mi je poput podsjetnika da nisam sam. Obično pustim i neku pjesmu koja me opušta, da uđem u taj svoj mirni “balon” prije izlaska na scenu.
Koliko se vaš nastup promijenio u usporedbi s onim na Dori?
Nastup je vizualno i produkcijski evoluirao, ali je zadržao srž onoga što “Poison Cake” jest. Željeli smo zadržati energiju i emociju koju smo imali na Dori, ali podići priču na još višu razinu, s većim naglaskom na scenski doživljaj. Kostimi su prilagođeni snažnoj poruci pjesme, a koreografija je dobila nove elemente koji dodatno naglašavaju emociju i simboliku. Ne želim otkrivati previše, ali vjerujem da će publika osjetiti taj novi sloj i vidjeti koliko ljubavi i rada je uloženo u svaki detalj.
S kim ste se od ostalih natjecatelja najviše povezali?
Atmosfera među natjecateljima je jako pozitivna, svi smo tu s istim snom i shvaćamo jedni druge na toj umjetničkoj razini. Najviše sam se povezao s nekoliko izvođača koji dijele sličnu senzibilnost prema glazbi i nastupu. Ne bih izdvajao jedno ime, ali mogu reći da smo imali jako inspirativne razgovore o procesima stvaranja i unutarnjim borbama koje prolazimo kao umjetnici. Lijepo je kada se nađeš u društvu ljudi koji razumiju put koji prolaziš i znaju koliko je važno ostati vjeran sebi.
Koliko vam je vaš najuži tim suradnika pomogao i na čemu ste im najzahvalniji?
Bez svog tima ne bih mogao doći tu gdje sam sada. Od prvog dana vjerovali su u mene i u moju viziju. Svaki član ekipe dao je svoj maksimum, bilo kreativnim idejama, logističkom podrškom ili jednostavno ljudskom riječi, koja katkad znači najviše. Zahvalan sam im na strpljenju, razumijevanju i ljubavi koju ulažu u sve što radimo. Posebno mi je važno što su uvijek poštovali moju autentičnost i što smo zajedno gradili priču koja ostaje vjerna mojoj emociji.
Po čemu ćete najviše pamtiti put na Eurosong?
Pamtit ću ga po emocijama koje su me vodile kroz svaki korak, od početnih proba, preko svakog susreta s ljudima, do same pozornice u Baselu. To je put ispunjen rastom, borbama, ali i nevjerojatnim osjećajem slobode da putem umjetnosti izrazim ono što jesam. Kako će me javnost pamtiti, ne mogu reći, ali volio bih da me pamte po iskrenosti, po tome što sam imao hrabrosti biti svoj i što sam glazbu koristio kao alat otvaranja tema koje su nam svima važne. Ako sam barem jednoj osobi dao osjećaj da nije sama, onda sam svoj cilj ispunio.
Vjerujete li u svoj prolazak u finale?
Vjerujem u ono što radimo i u ljubav koja stoji iza svega. Rezultati su nešto na što ne možemo uvijek utjecati, ali mogu obećati da ću dati sve od sebe da te tri minute budu najiskreniji prikaz mene kao umjetnika. Ako to ljudi prepoznaju i osjete, sve ostalo dolazi kao nagrada. Finale bi, naravno, bilo ostvarenje sna, ali bez obzira na ishod, ovo iskustvo već sad je neprocjenjivo.
