Sutra je “Prvi svibanj”. Praznik rada, kada većina ljudi “tradicionalno” koristi odlazak sa obitelji na dvodnevno ili višednevno putovanje. Dok jedni planiraju ili su već isplanirali piknik, drugi roštiljaju sa društvom. Tako to obično kod nas biva, 1. svibanj obično svi iskoristimo za druženje u prirodi uz neograničene količine hrane i pića.
Znate li kako je nekada izgledao 1. svibanj?
Prije se ovaj praznik rada obilježavao na jedan poseban način te je za sve mještane bio poseban događaj. Za njega se pripremalo danima prije. Žene su nekoliko dana prije 1. svibnja obično čistile kuće i tavane te bi sve ono što se više nije moglo iskoristiti ili je bilo skroz poderano odvajale za spaljivanje upravo za 1. svibanj.
Tako se tu moglo naći stare pocjepane obuće, stare odjeće, krpa i sl. Muškarci bi za to vrijeme čistili dvorišta, obrezivali voćke te sve grane koje su odrezali slagali na jednu hrpu, na koju su kasnije donijeli i ono što su žene odvojile u kući.
Djeca su s veseljem pomagala roditeljima u čišćenju i slagala stvari na hrpu jer su znala da veća hrpa znači i veći plamen. Svaka obitelj pripremala je svoju hrpu koju bi na kraju odnijela na obližnju livadu ili proplanak te bi se uoči 1. svibnja ta hrpa konačno i zapalila. Ako bi se hrpa palila na proplanku to bi obično značilo da se nekoliko sudjeda dogovorilo da te sve hrpe spojili u jednu, a plamen je znao biti toliko visok da bi se vidio i iz drugog sela.
Obitelji bi se skupljale oko vatre, družile, pjevale i veselile. Za njih je paljenje vatre na taj dan bilo kao jedna mala manifestacija. Momci i djevojke često su se nadmetali u preskakanju plamena, odnosno djevojka bi rekla momku da će ga poljubiti ako zbog nje preskoči plamen i obratno. Oko vatre su sjedili, pogledavali se, oni koji su znali svirati bi i zasvirali pa je tako veselje znalo potrajati do dugo u noć, sve dok se vatra ne ugasi.
Djeci je taj čin paljenja vatre bio posebno zanimljiv jer bi im roditelji dopuštali da duže ostanu budni. Roditelji su prepričavali djeci kako je bilo kad su oni išli sa svojim roditeljima prvi put kraj vatre i šta su oni sve palili. Čitavim selom mogao se osjetiti miris dima, čuti pucketanje vatre te vidjeti sjene koje su stvarali titraji plamena.
Drugog dana po selu se pričalo koliki je plamen kod koga bio te kako je bilo i u drugim selima visokih plamena. Ponekad su se sela i nadmetala kod koga će biti najviši plamen pa se ovaj običaj znao pretvoriti u pravi mali festival. Iako je i prije taj dan bio dan oduška od svega, svakodnevni posao se i dalje morao obavljati, ali bi ljudi taj dan nekako brže i lakše sve obavili i pripremili za sutra jer su znali da čim prije završe prije će započeti to “prvosvibanjsko ludilo”. Drugog dana posao se obavljao jednako kao i svaki drugi dan.
Danas se jako rijetko mogu vidjeti zapaljene vatre uoči 1. svibnja, ali običaj druženja ipak je i dalje ostao tradicija. Što je lijepo. Lijepo je vidjeti društvo da se druži i veseli, ali nažalost, ta druženja nisu kao nekad. Danas ne možemo vidjeti velike skupine već su svi podijeljeni u manje grupice. Ne čuje se pjesma i zvuk tambure, već samo brujanje zvučnika. Umjesto mirisa dima i pucketanje vatre osjetimo miris roštilja. Ne prepričavaju se događaji iz prošlosti već se najčešće priča o problemima i poslu. Djeca i mladi danima prije ne sakupljaju granje već kupuju meso za roštilj.
Vremena se mijenjaju, ali neki običaji, iako izmijenjeni i modernizirani, ipak se i dalje održavaju. I neka, treba tako jer znate kako stari narod kaže “Bolje da nestane sela nego običaja”, piše Likacluu.eu.
