U svijetu u kojem mladi često još traže svoj put i svoje mjesto, jedan 16-godišnjak iz Trogira, kako stihovi pjesme kažu ‘korak po korak, skala po skala’, korača prema ostvarenju svojih snova. Roko Bobaš je učenik drugog razreda privatne srednje škole Wallner, a cijelo svoje djetinjstvo posvetio je glumi, osjećajući je kao svoj put i budućnost.
Već od malih nogu Roko je pokazivao izniman interes za glumu. Danas, skoro deset godina nakon prvog puta na kazališnim daskama, njega su godine rada, tisuće sati provedenih na probama i brojne male i velike uloge koje su mu omogućile da izgradi vlastiti stil i samopouzdanje na sceni.
I nije mu problem, jednom tjedno, uz sve školske i privatne obveze doći iz Trogira na splitske Prokurative.
– Još od osnovne škole idem na glumu i mogu reći da sam se tu stvarno pronašao. Znate, kad sam na sceni, osjećam se slobodno, kao da mogu biti sve što poželim. Moram naglasiti da mi je Dramski studio pri Gradskom kazalištu mladih dao puno. Naučio sam se disciplini, radu u timu, odgovornosti te stvaralačkoj slobodi – kazuje Roko u razgovoru za portal Dalmacija Danas.
Roko posebno ističe važnu podršku iz svojih osnovnoškolskih dana
Kako sam opisuje, proces u Dramskom studiju ima svoj ritam i dinamiku:
– Do kraja godine radimo improvizacije, a poslije Nove godine dobijemo temu za predstavu i dijelimo uloge, onako kako kome odgovara. Zadnja naša predstava je ‘Mi, djeca s kolodvora’ – ističe te dodaje:
– Veliku zahvalnost dugujem svojoj učiteljici Ivani Bačić, koja me od samog početka podržavala i usmjeravala. Danas sam dio Dramskog studija Gradskog kazališta mladih pod vodstvom Vinka Mihanovića.
U Gradskom kazalištu mladih Roko se osjeća kao dio jedne velike obitelji. Njegovi kolege su veseli, nasmijani i uvijek spremni na suradnju, što ga čini da se na sceni osjeća odlično. Osim glume, Roko svira i gitaru, čime dodatno izražava svoju kreativnost.
Na kraju svakog polugodišta, polaznici svoj rad prezentiraju na sceni kazališta, najčešće u obliku kazališnih predstava.
Ovo su fotografije s posljednje priredbe, održane 10. lipnja, koje prikazuju trenutke izvedbe i rad mladih glumaca na sceni:
Svoj životni poziv pronašao je na daskama koje, kako i sam govori, život znače.
O dramskom studiju
Dramski studio za mlade i odrasle okuplja srednjoškolce, studente te ostale zaposlene ili nezaposlene polaznike. Zbog brojnosti članstva, rad se odvija u nekoliko skupina koje vode glumci Vinko Mihanović i Siniša Novković. Redovite glumačke vježbe održavaju se subotom u jutarnjim i poslijepodnevnim satima u trajanju od dva školska sata po skupini, a po potrebi i češće.
Polaznici se na radionicama upoznavaju sa svijetom kazališta i glume. Rad ukljucuje metode i tehnike dramske pedagogije (odgojna drama i odgojno kazalište) te osnove glumačkog izričaja, scenski govor, scenski pokret, improvizacije i igranje uloga, a poseban se značaj pridaje poticanju i razvoju kreativnosti kod mladih.
Dramski studio za mlade je realizirao i niz uspješnih predstava poput “ST – Samo tako”, “Mračno kazalište”, “Tri priče iz davnine”, “San Ivanjske noći”, “Victor ili djeca na vlasti”, “Dom Bernarde Albe” i “Romanca o tri ljubavi” te je osvajao niz nagrada i priznanja.
O uspješnom radu najbolje svjedoči, iz godine u godinu, iznimno veliki interes za upis. Veliki broj polaznika poslije ovog studija upisuje glumačke akademije širom Hrvatske, dok jedan dio polaznika igra ili je igrao u brojnim hrvatskim serijama i sapunicama.
Troje djece, troje talenata
Umjetnost je, čini se, upisana u gene obitelji Bobaš.
Njegov brat Jakov danas studira na diplomskom studiju na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, gdje se u Širokom Brijegu uspinje u svijet hrvatske umjetnosti.
Jakov je ranije za naš portal ispričao kako je spoznao da ima talent i kako je taj trenutak izgledao:
– Umjetnost me privlačila od malih nogu. Sjećam se da sam često crtao po stranicama bilježnica više nego što sam pratio nastavu. Prvi pravi poticaj došao je kad su moji učitelji i obitelj počeli ozbiljno komentirati moje radove i poticali me da nastavim. Tada sam prvi put osjetio da možda imam nešto posebno, a s godinama ta strast nije prestajala rasti.
Sestra Petra, pak svira klavir, dajući glazbeni pečat obiteljskoj priči.
– Sestra mi je glazbenica, voli svirati i pjevati, a uz to je završila i kriminalistiku – govori nam.
Troje djece troje talenata. Kako mnogi kažu, darovani su posebnim, Bogom danim darom.
Za Rokovu generaciju kazalište je prostor prijateljstva i izražavanja emocija. Roko to najbolje sažima riječima:
– Gluma mi je omogućila da otkrivam tko sam i što želim u životu. Svaka uloga, svaka predstava, svaka proba je korak bliže mojem snu – prča.
Dok se još nekoliko dana odmara, a potom kreće priprema za nove uloge i buduće projekte, Roko polako, ali sigurno gradi svoj identitet u svijetu kazališta.
