Jedan od najuglednijih hrvatskih neurokirurga, Josip Paladino, otkrio je za Večernji list svoja intimna razmišljanja o životu, svijetu i budućnosti.
Dok sam pripremao intervju s profesorom Josipom Paladinom, jednim od najcjenjenijih neurokirurga u regiji, razgovarao sam s mnogim ljudima iz različitih sfera društva. Njihove reakcije bile su gotovo identične: „Paladino je vrhunski čovjek, izuzetan stručnjak koji je kroz godine pomogao velikom broju pacijenata. “Nekoliko dana prije samog intervjua, dok sam u centru Zagreba ispijao kavu s prijateljem i razgovarao o ovoj priči, u razgovor se spontano uključio čovjek s obližnjeg stola kojeg ranije nisam poznavao. – Paladino je zaista poseban čovjek, nevjerojatne skromnosti i poniznosti. Poznajem ga jako dobro, bio sam s njim prije nekoliko dana i pomogao mi je… – rekao je taj sugovornik, potvrđujući ono što su mi već mnogi ranije rekli.
I zaista, profesor Paladino na prvu ostavlja snažan dojam. Oko njega vlada neka posebna energija kojom, čini se, i svojim pacijentima ulijeva nadu i samopouzdanje. Možda je to i moj subjektivni osjećaj, izazvan prirodnim respektom prema liječnicima, ali u njegovom prisustvu osjeti se smirenost i profesionalizam. Kada sam mu predložio intervju, u prvom razgovoru je više puta pokušao izbjeći tu ideju. – Ne znam koliko bih vam ja mogao biti zanimljiv – rekao mi je skromno.
Ipak, na kraju smo dogovorili razgovor, dijelom zahvaljujući doktorici Željki Petelin Gadže, koja ga je uvjerila da sam „siguran“ sugovornik. Intervju je trajao do kasnih sati u jednom zagrebačkom hotelu, a prvi razgovor obavili smo u njegovom uredu na Radiokirurgiji u Svetoj Nedelji. Na njegovom radnom stolu, pored kompjutera, pažnju privlači plaketa s grbom Hajduka, figurica s motivima splitskog kluba i natpisom njegovog imena, kao i simbol Sinjske alke – sve detalji koji otkrivaju njegovu privrženost tradiciji i rodnom kraju.
Doktore, što vas toliko privlači u sinjskom viteštvu?
– Ja sam najprije navijač Hajduka, to ne treba posebno objašnjavati. Uz obitelj i struku, Hajduk mi je treća najvažnija stvar koja me drži u životu. Alku držim jer vučem podrijetlo. Moja baka, očeva majka je Sinjanka, prezimena Tripalo. Zato mi je uvijek drago otići u Sinj i odvesti sinove da vide gdje im se prabaka rodila. Oni koji ne znaju odakle su, imaju problem. Ja svoje korijene poštujem. Nisam bio na Alci dvije zadnje godine, no u Sinju imam prijatelja kojima se uvijek volim rado javiti. To je za dušu…
Lako je bilo opet pokrenuti priču oko Hajduka, a podudarnost Paladinova i Torcidina rođendana možda i nije slučajnost.
– Hajduk je puno više od nogometa. Kao i Marjan, Dioklecijanova palača, Hajduk je simbol i integrativni moment Hrvata u tom području, simbol Dalmacije. Prvu utakmicu gledao sam sa sedam godina. Prvi igrač koji mi je zapeo za oko bio je pokojni gospodin Bajdo Vukas. Naglašavam ovo ‘gospodin’ jer je bio fantastična figura u svakom smislu. Kasnije smo se i upoznali. To je najveći igrač Hajduka u povijesti. Mama me odvela na jednu utakmicu i vidio sam čovjeka koji dribla uz aut-liniju i onda je napravio oksford. I to s bandažiranom nogom. A ja kao dijete nisam shvaćao kako to može napraviti ako ga boli noga. Zbog svog posla i činjenice da živim u Zagrebu, nažalost, nisam toliko puta mogao biti na utakmicama i onda sve utakmice pratim na televiziji. Često i u operacijskoj sali. To je praksa zadnjih sedam godina u Mostaru. Spojim se i gledam utakmice…
Pogotovo ako je Hajduk u pitanju?
– Ma ne ako je Hajduk u pitanju. Uvijek je samo Hajduk.
Patite li zbog Hajduka?
– Vi ćete me razumjeti. Lakše je biti Hajdukov navijač u Splitu, nego u Zagrebu. Dugo nismo osvojili prvenstvo. Moraš imati malo i dišpeta i ne dati gušta drugima. Zašto u Splitu na Hajdukove utakmice protiv Istre ili Slavena Belupa dolazi 17 tisuća navijača? Zato što oni dolaze gledati svoje, dolaze gledati Hajduk. Ja hoću vidjeti svoju momčad. I nije mi važno da dođu Arsenal, Liverpool, Leeds ili Barcelona… Hoću gledati svoj Hajduk. Nadam se da će u budućnosti opet dolaziti ove velike momčadi. Nije ovo stanje vječno. Pogledajte velike momčadi poput Nottingham Forresta ili HSV-a koji padnu i nema ih godinama. To su ciklusi. Dogodi vam se da imate vrhunsku momčad i ostvarujete rezultat, no to nije zauvijek. Dolaze novi mladići i vjerujem da dolazi vrijeme nekog novog Hajduka kao u doba Tomislava Ivića. Da ćemo opet imati veliku momčad i ući u europska natjecanja. Ako se to i ne dogodi, on je moj, volim ga i za njega ću dati sve, baš kao i za svoju djecu.
Kada ste već spomenuli, sinovi su također učlanjeni u Hajduk?
– Tako je, Joško, Luka i Juraj navijači su Hajduka, a i moja supruga rođena je u Splitu. Nedjeljom se nalazimo i to su dani za nogomet.
Imam dojam da se jako malo smijete ali kada pričate o Hajduku, lako razvučete osmijeh.
– Ma kako ne. Kada dođete na pun stadion i kada svi pjevaju, to je teško usporediti s bilo čim u svijetu. U Engleskoj ili Njemačkoj imate navijače koji su predani svom klubu, no u Splitu je razina emocije koju je teško pronaći negdje drugdje. Mi Dalmatinci emocijom smo malo drugačiji i jači su nam tonaliteti osjećaja u svemu, pa tako i u sportu.
Kako gledate na epizodu kada ste bili predsjednik Nadzornog odbora Hajduka i zašto ste prihvatili taj posao?
– Prihvatio sam jer me jedna skupina dragih ljudi i prijatelja iz Torcide i Našeg Hajduka zamolili. Rekli su da bi za klub bilo važno da se kandidiraju ljudi koji vole Hajduk i u poziciji su da daju neku novu vrijednost. Razumio sam da je to važna priča i pristao sam. Sretan sam jer je to bilo jako dobro društvo. Dok sam bio tamo, sve me to koštalo vremena. Ja sam, kao profesor Medicinskog fakulteta i šef klinike, ravnatelj bolnice, zaokružio svoju karijeru. U društvenim aktivnostima, pojava u Hajduku nije mi predstavljala korist. Došao sam da nešto probam dati, a ne dobiti od Hajduka.
Što ste mu dali?
– Bilo je to ružno vrijeme kada su financijske obaveze bile goleme, nismo stajalo dobro u svakom smislu. Trebalo je dati optimizam, hrabrost, ambiciju. Nadam se da smo uspjeli. Prebrodili smo financijsku krizu, razdoblje loših rezultata, stvaranje nove momčadi, uspjeli smo lansirati novi pojam ‘naše dice’. Imali smo momke od 17-18 godina kojima je stadion pljeskao jer su igrali onako kako se zahtijeva od igrača Hajduka. Otvoreno, pošteno i svim srcem. Svi smo odradili svoju dionicu. Taj kontinuitet treba zadržati. Hajduk je momčad Dalmacije, Hrvatske i on predstavlja simbol nečega što je u kontinuitetu vremena. Sam svoj gazda, a ne da imamo nekog gazdu koji će danas jedno, a sutra drugo. U tome je budućnost i naše pravo da sami odlučujemo. Ima tu pogrešaka, no iznad svega je osjećaj da smo svoji i da vodimo klub koji volimo i želimo mu najbolje.
Bi li neki gazda, koji bi jamčio financijsku stabilnost kluba i postavio svoje uvjete, narušio ideale o kojima pričate?
– Nije za ludu ona ‘Hajduk živi vječno’. Jer, ljudi dođu i odu, imaju svoje rokove trajanja. Ideja je da klub postoji u kontinuitetu i da ga generacije vode i predaju sljedećima koji dolaze. To je smisao Hajduka. I Elon Musk je vremenom ograničen, jer ne znate što će poslije njega biti s njegovim projektima. Ideja je da mi u Dalmaciji imamo točku oko koje se stalno možemo okupiti. Taj kontinuitet je važan, ako to nemate, nećete moći nikada postići vrhunske dosege. To je kontinuitet u radu i planiranju. To je ono poput izreke da je lako napraviti engleski travnjak. Posadiš ga i 300 godina ga tretiraš. Tako je zamišljen Hajduk. Prije petnaestak godina, jedan je momak iz pobjedničke momčadi na Super Bowlu izvukao Hajdukov šal. Stotinjak milijuna ljudi gleda tu utakmicu. To govori koliko je Hajduk sveprisutna činjenica, u Americi, Njemačkoj, Čileu ili Australiji… Gdje god dođete on je integracijski moment oko kojeg se ljudi okupe. Ljude je lako posvađati, zaratiti i podijeliti, teško ih je skupiti. A Hajduk okuplja ljude. To je simbiotska moć koju on ima. A okuplja ih oko emocije i topline. Ljudi dolaze i prolaze, a važno je da kontinuitet opstane.
Pričao je Paladino dosta inspirativno oko najdražeg mu kluba, no nogomet mu nije jedina strast.
Dosta dugo sam bio u konjičkom sportu. I danas najviše žalim što više ne mogu jahati, operiran sam i imam dva umjetna kuka. Ne usudim se više sjesti u sedlo. No, puno puta sanjam da jašem…
To je vjerojatno onaj dio sinjskih gena?
– (smijeh). To je valjda točno. Zato mi je drago što je moj klub Hiperion, u kojem sam desetke godina bio tajnik, odmah poslije rata pomogao da se Alka može održati na vrhunskoj razini. Jahanje i konj je nešto što vas odmakne od vremena u kojem živite. Vratite se nekoliko stotina godina unatrag, u potpuno drugo vrijeme u kojem ima puno poštenijeg odnosa naspram onoga kako funkcioniramo. Na automobilu vidite kada ga preturirate. No, u jahanju je drugačije. Konj vam mora izdržati, morate ga poštivati, surađivati i osjećati ga. Taj sport je i najopasniji. U Njemačkoj postoji 3,5-4 milijuna registriranih jahača. Mi smo to malo zapustili, no zadnjih godina rastemo. To nije nikakav snobizam, jer vam je potreban iznimno naporan rad. Morate raditi na sebi i simbioza jahača i konja mora biti perfektna. U nogometu se možete prošvercati i trčkarati dok je lopta na drugoj strani igrališta, no u konjičkom sportu toga nema. Odmah se pogreška vidi i nema zavaravanja.
Ima li neki sportaš kojemu se posebno divite ili ste možda ljubomorni na njega?
– Upoznao sam čitavi niz vrhunskih sportaša. Teško je izdvajati, no jedna se osoba posebno ističe zadnjih godina. To je gospodin Luka Modrić. Igrački je u ozbiljnim godinama, biološki u punoj snazi. Nevjerojatna je njegova fizička izvedba, kvaliteta duha koji unosi u kolektiv. Ako ste kadri povući momčad, napraviti potez kojim rješavate teške probleme ili donosite pobjede, to bi bio opis onoga što radi Luka. On je postao temelj onoga oko kojeg se gradi reprezentacija. Zlatko Dalić, osim što je dobar, pošten čovjek i patriot, on je izvrstan trener. Imao je ludu sreću što je preuzeo momčad kada je Luka dosegao zrelost. To mu je dalo mogućnost da uz njega izgradi i ostale igrače. Hrvatska ima fantastičnu sreću da je Luka toliko zdrav, stabilan i čvrst. Pravi sportaš kojemu je obitelj najvažniji motiv. Sporta nema bez spartanske discipline i poštivanja načina života. On je izuzetan. Obiteljski čovjek koji se nikada nije pojavio u nekim skandalima. A mladi ljudi ponekad znaju krenuti tim putem. On je stabilan, otac obitelji kojemu je hrvatska reprezentacija jedna od najvažnijih okupacija. U zadnjem desetljeću on je ostavio najsnažniji dojam na mene.
Još uvijek je Paladino predsjednik Zaklade hrvatske nogometne reprezentacije.
– Zaklada je osnovana u trenucima kada je izbornik bio Slaven Bilić, moj prijatelj, dragi čovjek i vrhunski trener. Kakav je čovjek, upravo sugerira i činjenica da je to bila njegova ideja. Došao je i kazao: ‘Profa, imam ideju, što mislite bi li bilo moguće…’ Članovi Zaklade su reprezentativci, a njome upravlja Upravni odbor u kojemu se, po funkciji, nalazi izbornik i kapetan momčadi. To je dugačko razdoblje od petnaestak godina. Slavenova ideja je bila da se pomogne bolesnoj djeci i onoj bez roditeljske skrbi. Sve ove godine usmjerili smo cilju pomaganja mladim pacijentima, plaćanja troškova liječenja u inozemstvu. Kasnije smo donijeli stratešku odluku da pomognemo opremanje naših odjela koji se bave liječenjem djece u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu… Okrećemo se novom ciklusu u ovoj godini. Zadnji cilj bila je nabavka uređaja za bolnicu u Osijeku. Sada ćemo definirati nove ciljeve. Radili smo evente na kojima su se pojavili reprezentativci i cijeli niz imena s hrvatske estrade. Svi, naravno, rade pro bono. Uz veliku pomoć HNS-a organizirane su aukcije prodaje dresova i prikupljala sredstva za dječju bolnicu u Klaićevoj u Zagrebu, bolnicu Kantrida. Svake godine imamo programe djelovanja i koristimo okupljanja reprezentacije kao što ćemo i sada. Svaki put zaklada ostvari neke prihode kojima plaćamo naše projekte. Pratili smo program školovanja djece bez roditeljske skrbi, akciju Korak kroz život. Bolje je čovjeku kupiti udicu i naučiti ga loviti, nego mu poklanjati ribu. Naši liječnici imaju izuzetna znanja iz pedijatrijske kirurgije i dijagnostike i sličnih srodnih struka i procijenjeno je da je najpametnije ulagati u razvoje i poboljšanje tehnološke osnovice za te ljude koji pomažu djeci.
Tko je doktor Paladino izvan neurokirurgije?
– Muž Zrinke, otac Joška, Luke i Juraja. Jedino to. Jer, zapravo, cijeli moj smisao življenja svodi se na te četiri osobe. Oni su mi gravitacijska točka oko koje se vrtim. Nikada mi ništa nije teško za njih napraviti. Sva tri moja sina su veliki mladići, sva trojica imaju cure, pa sam bio jako ponosan kad su mi ih predstavili. Nadam se da će izrasti u poštene i časne ljude i da će imati sretan život. Ne mogu im dati nikakva bogatstva ni popudbine, no mogu im dati, nadam se, svijest o tome kako treba živjeti, razumjeti i voljeti druge ljude i kako treba biti pošten čovjek. To je najvažnije za njihov život. Moja žena je arhitektica, ekspert na svom polju. Bavi se zaštitom spomeničke baštine. Od nje sam puno naučio. Gdje god smo negdje putovali, ona je uvijek pronalazila zanimljive priče o gradovima, zgradama i arhitektima koji su ih zamišljali. Obogatila je moje životne spoznaje. Naučiš nešto kroz što bi inače prošao, a da ne bi ni znao. Ona nas drži na okupu. Zato su nedjeljni ručkovi i utakmice mjesta okupljanja. Moja supruga ima vještinu držanja obitelji pod zaštitom kao ptica ispod krila, to je vještina koju kod nje volim.
Sinove ćete učiti da budu pošteni i sretni, bit će im jako teško!
– Kada čovjek shvati da je veće zadovoljstvo u davanju nego u uzimanju, već je napravio dobar korak u tom smjeru. Koliko bifteka možete pojesti, dva, tri ako forsirate. Ali dovoljan vam je samo jedan, da se najedete i budete dobre volje. Možete si navući samo jedne hlače. Jurnjava za stjecanjem nečega, ako prije niste stekli mir u duši i zadovoljstvo u srcu, bespredmetna je i ostaneš siromah. Bez obzira na stanje vašeg bankovnog računa. Ljudska sreća ne mjeri se materijalnim stvarima, vjerujem da je to put kojim treba ići. Veseli me kada, poslije dužeg vremena, vidim neke svoje bivše pacijente, kada dovedu klince ili kada mi kažu da su im djeca diplomirala ili se oženila. To je potvrda da ste se u pravom času našli na pravom mjestu i odradili ono što je trebalo. Za to se isplati živjeti.
Kakve sadržaje konzumirate, a da nije stručna literatura?
– Ja vam stalno nešto čitam. To je valjda karakteristika moje generacije koja je ovisila o novinama i knjigama, pisanom tekstu. Današnje su se generacije prešaltale i sve se svodi na kratke i sažete vijesti s interneta. Kad sam krenuo u prvi razred osnovne škole u Splitu, imao sam kredu i pločicu na kojoj je sa strane bila obješena spužvica. Pisali smo kose i ravne crte, jako se dobro toga sjećam. To šokira moje sinove koji me pitaju: ‘U međuvremenu si čuvao Isusovog magarca?’ Da, to je bilo jako davno. Čitam portale, vijesti, novine….
Od ozbiljne razine, kakvo vas spisateljstvo najviše zanima?
– Povijest me uvijek zanimala, pored beletristike. Obožavatelj sam dobre drame, volim često sa ženom otići u teatar. Oboje smo i filmofili.
Imate li najdražeg glumca?
– To je naš Rade Šerbedžija. Najupečatljiviji lik koji dugo neće biti nadmašen. Ja vam nisam fan filmskih glumaca. Uvijek me više privlačio teatar. Moja supruga više voli filmske glumce, poput Ryana Goslinga i neka imena koja ne možete izbjeći.
Vi više volite Roberta De Nira?
– Pa, iskreno i ne. De Niro mi je ostao u sjećanju po ulozi u Taksistu i upečatljivim scenama. Ovo što danas radi i zarađuje, snima filmove koji su daleko ispod nekadašnje njegove razine. No, danas je europski film na cijeni. Volim pogledati Engleze. Posebice ove serije na BBC-u. Sa suprugom se često znam vikendom zatvoriti, djeca odu vani, a mi na Netflixu ili nekoj drugoj platformi nađemo zanimljive serije. Fantastične su mi i švedske serije. Nema te američke pretjerano naglašene akcije i dinamike, ovdje ima puno više ljudske strane, seciranja ljudskih emocija. Europska mi je kinematografija ozbiljnija u tom smislu. No, vratio bih se na dramu. Matešićevi tekstovi koji se naprave za dramske izvedbe, znaju biti fantastična podloga za dobre predstave. Imate cijeli niz odličnih mladih glumaca. Gušt mi je otići u Exit, HNK ili Gavellu. Matko Raguž u Exitu radi fantastične stvari. Napravio je nekoliko izvanrednih stvari, nisu to samo njegovi Kauboji. U moje vrijeme studija najbolje mjesto bio je Teatar ITD. Zagreb ima tu čaroliju da ima puno dobrih pozicija, u svakom trenutku jedna od njih može privući pažnju dobre publike. Moja supruga voli otići na balet. Nisam toliko ljubitelj. Ali ne vole svi ni rižoto, netko voli blitvu, a netko je mrzi.
Da se snima film o vama, tko bi vas glumio? Zastao je na trenutak…
– Ja sam profesionalac u poslu. Od njega možete napraviti nešto senzacionalno ali moj posao je zapravo ozbiljan trud, sličan poslu razminiravanja. U onom času kada pokušate čačkati tumor s neke krvne žile koja ne smije puknuti, zalijepljen je oko nje. Ili pokušavate zatvoriti neku aneurizmu na žili koja ne smije puknuti, a prozirna je i tanka, u njoj vidite krv kako ključa i vrti se. Vidi se jer je stijenka tanka i prozirna kao staklo. U tom trenutku je moment vaše potpune identifikacije s onim što se zbiva s tim čovjekom na stolu. U tom trenutku, nema mogućnosti da se izuzmete, da se postavite s distancom. Zapravo, kada počne operacija u neurokirurgiji, meni sve drugo nestane. Može grmjeti, sijevati, mogu padati granate, bilo što se može događati. Ne osjećate ništa, bol, umor, ni potrebu za toaletom, glad, žeđ… Svijet ne postoji. U tom času, samo ta žila i to što radite. Jer ste toliko u tome da vas apsorbira i ako se nešto loše dogodi, kao da se vama dogodilo. U svakom trenutku morate imati osjećaj odgovornosti da pacijentu ne smijete napraviti ništa loše. Morate se truditi izbjeći svaki neprihvatljivi rizik za pacijenta, paziti na svaki pokret. Kirurški pokreti pod mikroskopom milimetarskih su dimenzija. Naravno, ne smijete se bojati. Strah je najgori. Vaš najveći neprijatelj u svemu, a poglavito u neurokirurgiji. Neurokirurška djelatnost vam je zapravo ‘One man band’. Nema puno posla kojeg može obaviti asistent, makar ih ima oko vas. Iako bez njih ne možete. Neuroanesteziolog je vaša lijeva ruka. Ili monitoring, tehničari, sestre… Svi, po deset, dvanaest ljudi koji rade za vas da bi vi radili svoj posao. Stalno morate biti svjesni da pacijentu ne smijete naškoditi, a to vas ne smije blokirati da ne napravite radikalne zahvate. Jer, ako pogriješite, u mozgu ne postoji mogućnost oporavka. U mozgu je svaki neuron specifično zadužen za nešto i ne može ga nitko zamijeniti. Taj posao vam je kao razminiravanje na suncu, na plus 40 stupnjeva, znojite se i ne smijete pomaknuti minu koja će vam eksplodirati u lice.
Kako se vi pripremate za takve stvari?
– Nikako. Vjerojatno sam ja kao ćorava kokoš pogodio zrno i pogodio struku. Ja se najbolje osjećam kada uđem unutra. Svijet ne postoji, dan ni noć, ni koliko je vremena prošlo. Samo rupica gdje radim i svjetlo u njoj, okolo se sve zamrači. Fokus bude na jednom kvadratnom centimetru, a pod mikroskopom se to koncentrira na jedan ili dva milimetra i na tom prostoru vrti vam se cijeli život i svijet. Ništa drugo. Cijelo vrijeme sam svjestan odgovornosti. No, nikada nisam osjetio strah. To je uništilo puno kirurških karijera, neki posegnu za alkoholom, a neki pobjegnu u nešto drugo. Ja se u tome osjećam najbolje, kao riba u vodi…
Kao Luka Modrić na svojoj poziciji?
– Da. Nemojte me krivo shvatiti, nisam nikakav krvolok, jednostavno uživam u svom poslu. Jer sam najnespretniji u vanjskom svijetu. Na stolu ne znam posložiti tanjure i čaše, rušim sve oko sebe. Prilagođen sam na svoj mikrosvijet.
Nije bilo šanse da odete u nekom drugom smjeru u stručnom smislu?
– Pa je. Kada sam diplomirao, već sam imao tri godine radnog staža. Na prvoj godini medicinskog fakulteta položio sam anatomiju s odličnim uspjehom. I moja pokojna šefica, profesorica Jelena Krmpotić Nemanić, izabrala me je za demonstratora i sljedeće godine ponudila mi je mjesto pomoćnog asistenta. To je značilo dobiti radnu knjižicu na istom fakultetu na kojem sam bio student. Prije podne sam bio student, a poslijepodne radnik fakulteta. Do diplome sam radio kao pomoćni, a onda postao stalni asistent. Sljedeće četiri godine bio sam asistent i u tom je periodu, dobio sam ponudu da idem na specijalizaciju iz kardijalne kirurgije. To mi je bila čast. U to doba specijalizanti nisu birani kroz javne natječaje, nego je šef klinike imao diskrecijsko pravo birati suradnike. No, zahvalio sam se jer sam htio ići na neurokirurgiju. Zato jer je mozak bio terra incognita, kao da iz zrakoplova u mrkloj noći bez mjesečine skačete iznad Konga, a nemate pojma što je ispod vas u toj prašumi.
A gdje smo danas u toj spoznaji o neurokirurgiji i mozgu?
– Strašno smo napredovali, no puno toga ne znamo. Puno stvari moramo još naučiti naročito o funkcioniranju i strukturi mozga. Nije problem složiti čipove u kompjutoru, problem ih je povezati i dati im softver koji će od toga napraviti učinkoviti stroj, a ne samo gomilu željeza. Ono što znamo o mozgu, diže se s razine anatomskih činjenica na razinu molekularnih podataka, metaboličkih analiza i spoznaja o funkcioniranju stanica. Sve struke, od psihologije i psihijatrije do neurologije i neuroradiologije, neuropatologije imaju svoje mjesto. Svi zajedno rade. Neurokirurzi su u tom svijetu ono što bismo nazvali automehaničarima. Oni sređuju dijelove, popravljaju ono što se da na uređajima ili motorima. Dizajn cijele priče još uvijek je daleko od toga da bismo ga svladali. I iznenađuje nas. Ogromna nepoznanica bili su moji izazovi. Svjedočio sam fantastičnom dinamičkom slijedu razvoja struke u neurokirurgiji. Kada sam došao na Rebro i počeo raditi 1978. godine, nije postojala magnetska rezonanca, laserski uređaji, mikroskopi takvog tipa, ultrazvučni uređaji… Bilo je to herojsko vrijeme u kojem ste se osjećali kao Livingston i Stanley kada su išli otkrivati središnju Afriku. Danas smo strahovito napredovali. Ja danas za vrijeme operacije imam cijelu projekciju, ne samo da vidim što radim s ogromnim povećanjem, već u dijelu ekrana imam display na kojem mogu gledati fotografije gdje bih se trenutačno morao nalaziti po navigaciji i koliko mi je još ostalo tumora i koje dijelove sam uklonio. Odnosno, da se mogu provući između nekih osnovnih živčanih puteva, da ih ne oštetim, a da pritom uklanjam tumor. Tako s većom preciznošću znam gdje su motorički, a gdje nisu elokventni dijelovi mozgovnog tkiva, što ne smijem, a što smijem ukloniti. Međutim, na tom će polju još biti otkriveno novih stvari i implementirano novih tehnologija. Želite li se baviti nečim istraživačkim, onda bih preporučio neurokirurgiju. Zato vam nisam kadar odgovoriti tko bi glumio kada biste nešto snimali. Snimljene su gomile filmova o struci. Oni od toga prave likove iz legend i pričaju priče jer su zarade strašno visoke. Jer je američka medicina merkantilizirana do srži. Međutim, činjenica je da jako malo ljudi postigne te vrhunce. Morate zadovoljiti puno stvari. No, postoje neke stvari koje vam daju otac i majka, ne možete ih nikada naučiti. Dobrog stopera možete stvoriti, ali kreator igre se rađa.
Koliki je doprinos hrvatskih stručnjaka u globalnom smislu?
– Mi smo mala zemlja za velike stvari što se toga tiče. U ljudskoj prirodi svih Homo sapiensa je da smatraju kako je iza brda nešto bolje. Naša današnja razina znanja u medicini i mogućnosti, izuzetno je kvalitetna. Kada govorimo o operativnim strukama, usudio bih se reći da, s gledišta neurokirurgije, nema više nečeg što bi bilo neophodno uputiti na liječenje u inozemstvo, a da se, kao zahvat, ne može napraviti u Hrvatskoj. Sretan sam da to smijem danas kazati. Jer, u vrijeme kada sam ja počinjao raditi na KBC-u Rebro 1978. godine, gdje sam ostao do mirovine, u to vrijeme su se mogli organizirati konvoji pacijenata i sve aneurizme i svi kompleksni tumori vozili su se u Kantonsspital u Zurich. Bilo je to jedino mjesto gdje se to znalo vrhunski riješiti. Svi smo tada od njih učili. Medicina je danas globalna znanost, ne nacionalna. Kada vidite nešto novo i nešto znate, sve to stavljate na internet i znanje postaje dostupno svima. Svi u struci smo izuzetno kvalitetno upoznati što i kako tko radi. Edukacija je globalno postala brza i razina znanja je podignuta. Uz mogućnosti koje vam tehnologija pruža, možete koristiti virtualnu stvarnost za edukaciju mladih ljudi da se pripreme za ulazak u operacije. Računalnom tehnikom, trodimenzionalno možete isplanirati zahvat u svim koracima. I tehnologija nam je postala dostupna. Na primjer, na neurokirurgiji bolnice u Varaždinu raspolažu instrumentarijem i mikroskopom koji je isti kao onaj u KBC Rebru, Dubravi ili Vinogradskoj. U Hrvatskoj danas imamo stotinjak specijalista neurokirurga koji pokrivaju sve pozicije u državi. Struka u Europi, pa i Hrvatskoj, dostupnija je nego u nekim dijelovima u SAD-u. Makar, oni po kvaliteti izvedbe imaju najbolju medicinu. No, u organizacijskom pogledu dostupnosti narodu, da svatko ima mogućnost doći do vrhunskog operatera i bolnice i sve odraditi, europski sustavi i naš hrvatski bolje su posloženi. Europljani možda imaju manje kapitala za ulaganje, ali ga troše racionalnije nego u Americi u kojoj je previše toga podložno profitu. Njihovo zakonodavstvo dovelo je do toga da su operacije ekstremno skupe tamo, a ekstremno jeftine ovdje. Kada gledate kolika je cijena istih zahvata koje ja radim u bolnici u Mostaru, koja ima cjenik iz 1989. godine, onda biste se smijali. Shvatite da je cijena fluktuirajuća kategorija koja ovisi o cijelom nizu faktora. Isti zahvat u Mostaru košta 500 eura, u Hrvatskoj 6-7 tisuća eura, a u Americi 20-30 tisuća dolara.
Sada polako dolazimo i do te etičke komponente, pa me zanima koliko liječnici podliježu utjecajima farmaceutskih koncepata kojima je primaran isključivo profit?
– Vaša mama i baka su vas tjerale da jedete nešto jer je zdravo. I jeli ste i na kraju ste to zavoljeli. Ako vam proizvođači opreme dođu i kažu da je neko računalo za vas pet puta bolje od nekog drugog, onda počnete vjerovati. Sugestija na vaše odlučivanje sigurno postoji. Kada imate mogućnost izbora, onda sami ocijenite što je bolje. Ako ste vozili nekoliko automobila, onda znate koji je bolji. Ako ste imali samo jedan, onda nemate mogućnost izbora. Zato morate imati malog duha na ramenu koji vam šapće o čemu morate voditi računa. A to je zašto si tu i čemu kao liječnik služiš. Liječnik mora biti sluga svom pacijentu i mora mu dati sve najbolje. Mi liječnici se ponekad nalazimo u situacijama u kojima se neki pogube i odu u krivom smjeru. Meni je grozno to što vas na američkom bolničkom prijemu odmah pitaju imate li i koje osiguranje. Ako ga nemate, proslijede vas u neku manju bolnicu da zadovoljite njihove uvjete. Međutim, mi se trudimo. Na Radiokirurgiji svaki dan počinje u 8.15 sati tako da pregledamo sve pacijente koji su poslali dokumentaciju i slike. A bude ih svaki dan 40-50. Uzmete li da je to, recimo 40, a godišnje imate 250 radnih dana, to vam je oko 10 tisuća pacijenata koje pregleda multidisciplinirani tim od dvadesetak ljudi različitih struka. Potom im dajemo stručno mišljenje. I sve to besplatno tko god pošalje. Zato što smo zaključili da je to, na neki način, pošteno i ljudski. Da to moramo dati društvu u kojem živimo. Naravno, djecu liječimo besplatno.
Kakav je osjećaj spasiti nečiji život?
– Vjerojatno isti osjećaj kao kada zabijete pogodak u finalu Svjetskog prvenstva. Kada pacijent odlazi iz bolnice, daš mu ruku, mahneš i pozdraviš, pa ga nakon godinu dana vidiš na ulici… Kao kada digneš trofej Julesa Rimeta i kažeš: ‘Moj je…’ Taj vam osjećaj nadoknadi sve kroz što ste prošli. Ništa nije vrijedno kao kada vidite takve stvari.
Koliko vam je teško nekome kazati lošu dijagnozu?
– Morate biti pošteni i iskreni. Užasno je teško ukrasti čovjeku ono što ga, poput mene i vas sada, drži na životu. A to se zove nada. Završimo naš intervju, sjednemo u auto, naletimo na kamion i nema nas. Zašto funkcioniramo? Nadam se da ću se ujutro probuditi uz svoju ženu, popit ćemo kavu, zagrlit ću je i vidjet ću svoje klince…
U tom je trenutku mom sugovorniku zazvonio mobitel, a s druge strane bio je njegov sin Juraj…
– Dolazim za pola sata doma, čim završim intervju – kazao je Paladino i nastavio:
– Da mi netko sada kaže da ću živjeti još trideset godina, to bi mi pokvarilo te godine. Pokreće vas optimizam, želja da dan bude lijep, da se probudite pored nekoga tko vas voli kao i vi njega. To je ona sila koja vas pokreće. Morate naći načina da pacijentu kažete da nećete uspjeti, da je situacija loša, ali to ne smijete učiniti tako da im uzmete tu nadu, jedino što im preostaje. Primarna dužnost liječnika je da bude potpora pacijentu i da preuzme križ, kao Šimun, na svoje rame…
Jesu li naši liječnici dobro plaćeni?
– Plaće u zdravstvu su dosegle one što bi se moglo usporediti s plaćama u ostatku Europe. Uvijek mi je teško povući paralelu između plaće i količine i kvalitete rada. O tome nitko ne govori. Prosječna plaća liječnika specijalista u bolničkom sustavu na solidnoj je razini od koje se može živjeti. Makar, teško je govoriti o plaći kada imate inflaciju i rast cijena. Moja plaća 1992.-1993. godine bila je oko 115 maraka.
Kako tumačite veliki postotak ljudi koji vjeruju u teorije zavjere kao, primjerice, oko Covida?
– Neadekvatnom komunikacijom. Znate koliko mi je pacijenata došlo jer su pobjegli od ideje da ih netko drugi operira? I onda su pristali da ja to učinim, zato što smo sjeli i razgovarali. Meni nikada nije teško ostati u bolnici koliko god treba i potrošiti ga na čovjeka. Zato skidam kapu svojoj ženi zbog njenog strpljenja. Važno je razgovarati s pacijentom, on nije robot koji je došao da mu promijenite, dizne, osigurač ili brtve. To je čovjek s emocijom koji se plaši. Svi u bolnicu dolaze s povjerenjem, kao u crkvu ili banku. Ako toga nema, te tri institucije ne mogu funkcionirati. Da biste ga stekli, ne smijete uvjeravati i nagovarati pacijenta. Liječnik mora postići komunikaciju s pacijentom koja je zasnovana na iskrenosti i povjerenju. To je najvažnije. Ne smijete prevariti pacijenta, morate biti u stanju pogledati ga u oči. Odgovoriti mu na sva pitanja, pa i ona koja se ne tiču bolesti. Kako ću živjeti sa svojom obitelji nakon svega, kako ću vratiti kredit? Malo nas tome uče na fakultetima. Komunikacija se svede na nekoliko osnovnih natuknica, budite pristojni i dobri.
Yuval Noah Harari u svojoj knjizi Neksus iznosi distopijsku projekciju u kojoj kaže da će umjetna inteligencija nadvladati ljudsku i potpuno preuzeti upravljanje našim životima. Kako vam zvuči ta teza?
– Ja radim u tvrtki koja je referentni centar kompanije za razvoj umjetne inteligencije u radiologiji. Radimo na razvoju implementacije umjetne inteligencije. Svaki dan je koristimo u dijagnostici. Događa se da iskusni radiolozi kažu da postoji 15 metastaza u jednom organu, a onda umjetna inteligencija dođe i za pet minuta kaže da ih je 78! Umjetna inteligencija ima svojih velikih prednosti i mogućnosti da vam kaže očekivane šanse da je u nekom tkivu tumorski proces preživio vašu terapiju s postotkom vjerojatnosti izraženom u numeričkoj vrijednosti. Na osnovu toga možete prilagoditi odluku što ćete raditi. Umjetna inteligencija u medicini jedan je od alata koji može otvoriti novi svijet u načinu odlučivanja i dijagnostici i odabiru procedura. U ovaj dio koji ste me pitali, u konačnici bi mogao završiti katastrofično ako mu se dopusti donošenje konačne odluke. Da kaže, ovog pacijenta pustite da umre, a ovoga liječite. To se ne smije dogoditi, u suprotnom smo kao vrsta izgubili. Puno toga smo izgubili što se planete tiče, upitno je hoćemo li imati pameti i mudrosti da se u nekom trenutku zaustavimo. Ako se sjećate filma ‘Buntovnik bez razloga’ s Jamesom Deanom i one utrke gdje se mora doći do neke točke prije nego se zaustavite. E, to je ono što se može lako dogoditi. Puno je ugroza kojima smo izloženi, od klimatske budućnosti problema, na primjer za moje unuke, nadam se da ću ih jednog dana vidjeti. Ili rizik od globalnog rata. A što ako umjetnu inteligenciju počnu primjenjivati u umijeću ratovanja? Što će biti legitiman cilj, a što ne. Možda će umjetna inteligencija ispravno zaključiti da smo SVI mi nametnici na ovom planetu…
Plašite li se aktualnih globalnih političkih kretanja?
-Ako mislite na ovu situaciju u Ukrajini ili na Bliskom istoku, puno toga je slično s onim zbivanjima iz 1938. godine i papirom kojim je Neville Chamberlain mahao nakon povratka iz Münchena. Zelinski me podsjeća na Háchu (Emil Hacha, predsjednik Čehoslovačke, nap.a.) u toj situaciji. Jer, ovo što su od njega tražili baš je ono što su učinili jadniku koji se morao odreći sudetskih oblasti. Naravno da to tada nije spriječilo rat. Od tada, do danas nije se puno promijenilo u logici. Onda je za bojati se do čega će nas to sve dovesti. Umjetna inteligencija bi nam vjerojatno rekla u kojem postotku bismo se trebali bojati, mislim da je on sada jako visok.
Jeste li zadovoljni vrijednostima koje promoviramo u našem društvu zadnjih tridesetak godina?
– Možda smo otišli pretjerano u konzumerizam i stvari koje su površne i ne predstavljaju prave vrijednostI. Forsira se izgled ispred sadržaja. To je iskaz površnosti. Nije mi važno da moram nositi odijelo i kravatu. U čovjeku treba vidjeti karakter, poštenje, dobrotu, humanost. Manje to možeš vidjeti ako projuri pored tebe u Bentleyu, Porscheu ili na nekim štiklama od dvadeset centimetara s napuhnutim usnama i umjetnim grudima. Jako rijetko naiđem na nekoga koji riječima zna iskazati misli i što mu je na duši. Ljudi se okreću komunikaciji putem sličica. Stari Egipćani su slikali hijeroglife na sličan način kao što se mi dopisujemo putem WhatsAppa. Krug se zatvorio. Na kraju ćemo prestati pisati. Nitko više ne piše pune riječi već Pozz, skraćenice i anglizme. To je suprotno onome što čovjeka čini čovjekom. A to su duša, intelekt i kognitivne karakteristike.
Smeta li vas pojava velikog broja mediokriteta ili bolje rečeno bezveznjaka na našoj društvenoj i političkoj sceni?
– To je očitovanje okruženja u kojem živimo. Prilika čini lopova. Društvena klima s većom količinom novca koji se može potrošiti, konzumeristički sustav, sve što se kupi traje godinu dana i baci se, koncept da teško možete procijeniti pravu vrijednost, široko otvara vrata za ljude za koje ste vi rekli da su mediokriteti ili ispod prosjeka. Verbalno su sposobni da vam prodaju nešto. Nekada su postojali trgovački putnici koji su lijepo opisivali stvari. To vam je kao Top-shop. Dobar verbalizam i PR čuda stvara.
Profesore, zapravo su nam prodali priču?
– Pa da, nagovorili su nas, kupite ono što vam ne treba i što ne želite.
A tko je najveći krivac zbog toga, mediji, intelektualci, nepostojeće buntovništvo mladih ljudi, studenata?
– Nema krivca. Tko je kriv zašto ja imam sijedu bradu. Vidim da i vi imate poneku sijedu. Ta brada vam je s 25-30 godina bila crna. Društvo evoluira i promjene su normalne. Fina regulacija smjera koju smo u jednom trenutku propustili napraviti, odgovorna je što nismo krenuli nekim drugim putem. Bojim se da odgovornost leži u društvu kao zajednici. Razvojem znanja, tehnologije, komunikacija, evolucijom kvalitete života u globalnom društvu, taj model postaje kočnica daljnjem razvoju. I onda ga je trebalo mijenjati. Nekad se to događalo ružno kao kroz Francusku revoluciju i upotrebom giljotine ili još gore 1917. u Rusiji. Ovaj aktualni globalni društveni model došao je do vrha onoga što je mogao dati u pozitivnom smislu. Sada treba tražiti nove modele koji bi održali civilizaciju. Pričali smo o riziku od globalnog zatopljenja koji će uništiti planetu, riziku od globalnog rata koji je strašno blizu i o kojem se priča kao o čisto normalnoj mogućnosti. Uz to da nas jednog dana proguta tehnologija kojoj smo očevi. Tih rizika ne možemo se riješiti, moramo ih pokušati izbjeći ali se globalne relacije moraju mijenjati. To nam je jedini realni put… – kaže Paladino.
U slučaju da ne možemo sve ovo procesuirati, uvijek se možemo okrenuti Bogu. Mučite li se s konceptom o univerzalnoj ljubavi i milosrđu, naspram svega o čemu ste maločas pričali?
– Jedini odgovor je toplina u srcu. Ljubav prema bližnjem, ne mržnja. teško je domisliti kako će se stvari događati. Ja sam vjernik i puno puta znalo mi se dogoditi da sam na operacijski stol dobio neko dijete od dvije tri godine i operirate ga zbog tumora. Već u operacijskom zahvatu možemo prepoznati situaciju i naslućujemo što će nam javiti patologija. Naslućujemo da je izrazito zloćudna bolest i da nećemo moći izvući malog pacijenta i da će ga bolest uništiti. Puno puta mi se znalo dogoditi da sam u duši vodio razgovor sa sobom: ‘Bože, uzmi mene, pusti njega, svoj život sam proživio…’ Svaki put kada sam to ponudio, bio sam potpuno spreman da mi jedan glas kaže: ‘Može’. Svi smo mi određenog vijeka trajanja. Ono što učinimo dok smo tu, mora biti služiti dobru. Mora biti od srca, ne ishođeno, nego dano. Ne kažem da je to univerzalni recept i da itko drugi mora tako razmišljati. Pitao sam svog župnika je li grijeh što sam se išao pogađati s Bogom. Nisam se pogađao za nešto, bio bih spreman to napraviti isti čas, pa tko to ne bi napravio!?
Koliko često razmišljate o smrti?
– Pogledam gore i kažem mu: ‘Nemoj još, imam trojicu sinova, htio bih vidjeti unuke, htio bih vidjeti da odrastu kao ljudi, samo to…’ Ali onog časa kada dođe, to će se morati prihvatiti. Primiti s punom vjerom, zato se trudim pošteno odživjeti, odraditi pošteno ono što sam znao i mogao dati ljudima.
Zvučite kao da ste zadovoljni svojim poslanjem?
– Svi imamo nekakvu ulogu. Svoju sam se, s deset prstiju uvijek, trudio odraditi dok god imam snage. Uvijek ću je odrađivati, moram. Nemam tu nikakve dileme… – zaključio je Paladino.
