U posljednjih šest mjeseci urađena je samo jedna transplantacija, a u 2017. godini smo ih imali 30. Dijaliza je jako skup i mukotrpan način liječenja. To trebaju znati klinički centri, a posebno Vlada i premijer Vlade FBiH, ističe Žuljević.
Zbog čega su se transplantacije organa u Federaciji Bosne i Hercegovine prestale raditi, kakav je trenutno položaj pacijenata koji su na dijalizi, kakva je uloga Ministarstva zdravstva FBiH i kliničkih centara, koliko je važno doniranje organa, teme su o kojima su iz Buke razgovarali s Tomislavom Žuljevićem, predsjednikom Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH.
Koliko je trenutno ljudi na dijalizi u Federaciji BiH, a koliko ih čeka na transplantaciju bubrega?
,,U Federaciji Bosne i Hercegovine je trenutno nešto manji broj pacijenata na dijalizama nego prije dvije-tri godine. Razlog tome je veliki broj smrtnih slučajeva uzrokovanih, između ostalog, i pandemijom korona virusa, no, inače se taj broj kreće oko 2000. U BiH svake godine umre oko 400 pacijenata na dijalizama. Što se tiče liste čekanja za transplantaciju bubrega ona broji nešto više od 200 pacijenta, mada bi taj broj trebao biti 3-4 puta veći, ali pacijenti jednostavno nemaju volju, a ni želju da nakon liječničke obrade dođu na listu. Razlog je jednostavan, a to je potpuni zastoj u transplantacijskom procesu, a posebno kada su u pitanju transplantacije od preminulih osoba, tzv. kadaverične transplantacije.
Klinike iz inozemstva koriste nerad u BiH
Zbog svega navedenog, pacijenti koji čekaju na transplantaciju, a imaju živog srodnog donora spas traže u inozemnim klinikama prikupljajući pozamašne svote novca kako bi sve to platili. S druge strane sve je više privatnih klinika iz inozemstva, a posebno iz Turske koje koriste ovaj vakum i nerad transplantacija u BiH kako bi pridobili za sebe parove i uradili transplantacije u njihovim klinikama. Posebna priča su tzv. humanitarne organizacije koje se uključuju u prikupljanje sredstava i tu nerijetko dolazi do zloupotrebe kod prikupljanja novca.
Ovdje ne smijemo zaboraviti ni na one pacijente koji čekaju na transplantaciju jetre i srca.
Na listama čekanja se nalazi oko 30 pacijenta koji čekaju na transplantaciju jetre i između 15 i 20 koji čekaju na transplantaciju srca.
Da li su se nakon pandemije počele raditi transplantacije nekim bržim tempom u BiH ili je to i dalje sporo?
,,Nažalost, na vaše pitanje namam baš optimističan odgovor. Naime, nakon pandemije nalazimo se u periodu od gotovo šest mjeseci u kojem smo imali samo jednu srodnu transplantaciju i to u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Razočarani smo s UKC-om Tuzla koji je do sada bio glavni transplantacijski centar u BiH, a ove godine nisu uradili niti jednu transplantaciju.
Pacijenti su ogorčeni, deprimirani, depresivni i bez ikakve nade što nas jako, jako žalosti. Ipak, nadamo se da će se transplantacijski proces uskoro nastaviti i u Tuzli i u Sarajevu.
Ako postoje osobe koje su spremne donirati organ, šta se onda čeka?
,,To je dobro pitanje ali i sasvim logično. Zaista nam se javljaju parovi koji čekaju i po nekoliko mjeseci i ako imaju živog srodnog donora. Pokušali smo kroz sastanke i pisanu korespondenciju doći do odgovora od kliničkih centara u Sarajevu i Tuzli. I dok iz KCUS-a tvrde da oni trenutno nemaju obrađenih parova za transplantacije i da su u svakom trenutku spremni da rade transplantacije čim se pojavi par koji zadovoljava kriterije za transplantacije, u UKC Tuzla su, koliko smo mogli zaključiti iz razgovora sa menadžmentom klinike, u pitanju određeni kadrovski problemi, koji će, nadamo se, biti ubrzo riješeni.
Moguće isključenje pacijenata s dijalize
U protivnom, ako se u narednih mjesec-dva, stvari ne pokrenu na bolje i ako se ne krene sa transplantacijskim procesom, kao Udruga smo prisiljeni tražiti druga rješenja kako bi naši prijatelji koji čekaju na transplantaciju riješili svoj problem. Međutim, nisu isključeni ni ponovni radikalni potezi pa čak i isključenje pacijenata sa dijalize. To nikako ne želimo, ali budemo li prisiljeni, ništa nam drugo ne preostaje.
Izmijenjen je Zakon o transplantaciji FBiH prije nekoliko godina, ali to nije riješilo probleme. Može li tu Ministarstvo zdravstva FBiH išta učiniti? Jesu li svjesne institucije da dijalize nisu dugoročna rješenja?
,,Izmjene i dopune Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja ljudi stupile su na snagu krajem 2017. nakon naših prosvjeda. Sigurno je da federalno Ministarstvo zdravstva, a posebno Centar za transplantacijsku medicinu koji je dio ovog ministarstva treba učiniti više kako bi došlo do pokretanja transplantacija u FBiH. Kad god smo u prilici govorimo o tome kako je dijaliza jako skup ali i mukotrpan način liječenja. Takve poruke šaljemo svim institucijama, a posebno Vladi i premijeru Vlade FBiH. Dovoljno je kazati da se za dijalizne tretmane u FBiH izdvaja više od 30 milijunq KM koje su “plijen” raznih farmaceutskih tvrtki kojima i nije baš stalo da dođe do povećanja transplantacija.
Ali, činjenica da je jedna godina dijalize jednaka cijeni jedne transplantacije trebala bi biti jasan signal premijeru i Vladi da bi transplantacija trebala biti prioritet u kliničkim centrima što je, između ostalih, i jedan od zaključaka Vlade na sjednici održanoj potkraj 2019. godine.
Kako stojimo kada je u pitanju donorstvo, šta su tu najveći problemi i izazovi? Koliko ljudi u BiH danas razumiju važnost doniranja organa?
,,Bosna i Hercegovina je, nažalost, na europskom i svjetskom dnu kada je u pitanju broj transplantacija općenito, a posebno kada je u pitanju broj preminulih donora i broj transplantacija od preminulih donora na milijun stanovnika. 2016. i 2017. smo imali oko 30-ak transplantacija na godišnjoj razini, od toga minimalno jednu trećinu kadaveričnih (od umrlih donora), da bi taj broj u narednim godinama konstantno padao, čemu je dijelom doprinijela i pandemija, ali već smo se odavno trebali pokrenuti i ponovno raditi veći broj transplantacija.
Bez darivanja organa nema ni spašavanja života
Razlozi za ovako poraznu statistiku leže u kompletnom transplantacijskom lancu, no, ipak bi tu istaknuli menadžere kliničkih centara koji bi trebali biti glavni pokretači donorstva i transplantacije u njihovim kliničkim centrima.
Sigurno je jedan od problema i sama svijest kod građana o važnosti donacije i transplantacije organa. Tu postoje još uvijek velike zablude, predrasude i mitovi. Naš zadatak je da te predrasude, zablude argumentirano anuliramo. Nemojmo zaboraviti da bez darivanja organa nema ni transplantacije, to znači nema ni spašavanja života teško bolesnih pacijenata. Ipak, ovdje moram istaknuti veliki rad, trud i zalaganje Upravnog odbora Donorske mreže u BiH na čelu sa predsjednicom prof. Halimom Resić koji, radeći mnogobrojne aktivnosti i edukacije, nastoji podići svijest kod građana o važnosti darivanja organa, potpisivanju donorskih kartica i razgovoru sa obitelji o ovoj temi.
Nikada ne treba zaboraviti da je 20 puta veća šansa da ćemo se razboljeti i da će nam biti potreban organ za transplantaciju nego da ćemo biti u situaciji da budemo donori organa.
