Elementarna pravila lijepog ponašanja, uz barem malo ponosa i dostojanstva, svakom pojedincu nalažu da odmah, bez zadržavanja i bilo kakve rasprave, napusti društvo u kojem ga ne žele. Ovo nepisano pravilo važi za svaki oblik ljudske komunikacije i udruživanja u BiH, od susjedstva i kavane u svakom bosanskom gradu, pa do Vijeća ministara, jer šta ćeš za stolom gdje nisi poželjan, gorka je kava kad se preko volje pije, stoji u kolumni danas objavljenoj u Avazu.
Proteklih dana Bakir Izetbegović dobio je niz poruka iz Sarajeva, Mostara i Banje Luke da ga „u raji“ ne žele, da s njim neće taman kad je nikad ne bi ni popili, te da mu u tome neće pomoći ni obećanja i svakojake slastice što ih u cekeru nosi.
Ne može biti slučajno opće jedinstvo u državi da se s njim neće, a zašto je to tako, najbolje zna on sam. Oni koji su godinama s njim surađivali i koalirali tvrde da obeća pa iznevjeri, potpiše pa ne ispuni, jedno priča, drugo misli, treće radi. Iz kuta običnog promatrača, stranke koje su se varale u procjenama i koalirale sa SDA završavale bi na rubu nestanka, a država je nakon vladavine ove stranke na dnu Europe po siromaštvu, korupciji i beznađu.
Ima li racionalnog objašnjenja zašto smo, nakon ogromne financijske, političke i svake druge pomoći svijeta, 27 godina od rata prisiljeni da opet strepimo za sudbinu države, da ispraćamo svoju djecu na Zapad, prijatelje bezuspješno tražimo, a imali smo ih mnogo?! Zar rezultat „borbe“ SDA, kao temeljne, najjače ili kako se sve već ne predstavlja stranke, nije trebao i morao biti potpuno suprotan?
Umjesto da prihvati greške i novu političku realnost, SDA srlja u radikalizam, pokazujući da će koristiti sva sredstva da sačuva poziciju. Optužuje druge za ono što je sama radila – od pregovora u vinarijama, do suradnje s Dodikom i Čovićem koju bi i sama nastavila, dok za vlastitu sudbinu krivi sve – od Sarajeva, do Londona i Washingtona, spremna čak i da nas konfrontira sa Zapadom i povuče u zagrljaj Istoka.
