Domagoj Knežević, viši znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordana Grlića Radmana, komentirao je rezultate izbora u Bosni i Hercegovini gostujući u emisiji Svijet plus na Večernjem TV-u, koju uređuje i vodi Hrvoje Zovko.
Govoreći o politici Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, Knežević je istaknuo kako je Vlada premijera Andreja Plenkovića od početka imala dva jasna strateška cilja: osigurati ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH, osobito u kontekstu izbora njegova legitimnog političkog predstavnika, te pridonijeti stabilnosti i europskom putu susjedne države. Osvrćući se na izborni proces i njegove političke posljedice, Knežević je ocijenio kako je slučaj Željka Komšića godinama predstavljao simbol političkog problema koji opterećuje odnose Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
„Simbol preglasavanja Hrvata u Bosni i Hercegovini bio je Željko Komšić, koji je četiri puta, većinom glasova Bošnjaka, biran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine kao hrvatski član Predsjedništva. Ovaj put nije bilo takvih političkih lomova koji bi tijekom sljedeće četiri godine generirali ozbiljnu političku krizu u Bosni i Hercegovini“, izjavio je Knežević.
Prema njegovoj ocjeni, izbor Darijane Filipović za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH i poruke koje je uputila u izbornoj noći pridonijeli su smirivanju dijela političkih napetosti u hrvatsko-bošnjačkim odnosima. Knežević je pritom naglasio kako je pitanje načina izbora hrvatskog člana državnog Predsjedništva godinama bilo jedan od ključnih izvora nepovjerenja između dvaju naroda.
„To je bio veliki kamen smutnje. Svi su znali kako je biran gospodin Komšić“, poručio je Knežević, podsjećajući i na razdoblje kada se Komšić prvi put pojavio na političkoj sceni te na podršku koju je tada imao od nekadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.
Posebno problematičnim Knežević je ocijenio politički pristup kojim se izbor hrvatskog člana Predsjedništva pokušavao prikazati kroz ratnu podjelu i suprotstavljanje HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Takva retorika, umjesto da pridonese smirivanju odnosa i otvaranju prostora za politički dogovor, dodatno produbljuje nepovjerenje i vraća javni diskurs u ratne okvire. Kampanju Slavena Kovačevića, u kojoj se politički izbor pokušavao svesti na pitanje odnosa prema HVO-u i Armiji RBiH, Knežević je ocijenio neprimjerenom i nedostojnom ozbiljne političke utakmice. Svođenje današnjeg ustavnog i političkog pitanja na izbor između dviju ratnih vojnih formacija, neovisno o tome kojem se biračkom tijelu obraća, predstavlja pristup koji ne doprinosi međusobnom razumijevanju ni izgradnji stabilne Bosne i Hercegovine.
Pitanje izbora članova Predsjedništva BiH nije tek pitanje osobnih političkih preferencija ili stranačkog nadmetanja. Ono je povezano s ustavnim položajem konstitutivnih naroda, povjerenjem u izborni proces i mogućnošću da svaki narod ostvaruje svoja politička prava bez osjećaja da mu drugi bira predstavnika.
Upravo zato, ističe se u ovoj raspravi, nužno je voditi političku kampanju koja se temelji na konkretnim programima, odgovornosti i poštovanju ustavnog poretka, a ne na produbljivanju ratnih podjela.
Govoreći o strateškim ciljevima hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, Knežević je naglasio važnost političke stabilnosti i rješavanja pitanja izbornog zakonodavstva. Za Hrvatsku je, kao članicu Europske unije i susjednu državu, stabilna i funkcionalna Bosna i Hercegovina od posebnog interesa. Pritom se pitanje legitimnog predstavljanja Hrvata ne može promatrati odvojeno od europske perspektive BiH. Dugoročna stabilnost zemlje zahtijeva ustavna i politička rješenja koja će osigurati povjerenje među konstitutivnim narodima, smanjiti prostor za političke blokade i omogućiti učinkovitije funkcioniranje institucija.
Kneževićeve ocjene dolaze u trenutku kada se nakon izbora ponovno otvara pitanje budućeg odnosa političkih stranaka, uspostave vlasti i mogućnosti postizanja dogovora o izmjenama Izbornog zakona. Upravo će sposobnost političkih aktera da se odmaknu od ratne retorike i usmjere prema konkretnim institucionalnim rješenjima biti jedan od važnih pokazatelja političke zrelosti u razdoblju koje slijedi.
