Pojedini sarajevski mediji sve češće zasluge za oslobađanje pojedinih gradova u BiH pokušavaju pripisati tzv Armiji BiH, krivotvoreći povijesne činjenice. To je slučaj s oslobađanjem Kupresa, Jajca, Mostara.. od srpskog agresora. Uz to negira se uloga Hrvatske u deblokadi Bihaća. O tome, te narativu bošnjačkih političara kako su Bošnjaci, kao najbrojniji narod u BiH ugroženi od malobrojnih Hrvata, razgovarali smo s nekadašnjim ministrom obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne i predsjednikom Federacije BiH Vladimirom Šoljićem koji je aktivno sudjelovao u planiranju i provedbi vojnih poduhvata hrvatskih snaga u Hrvatskoj (“Oluja”) i BiH nakon potpisivanja čuvenog Splitskog sporazuma.
HMS: Početkom mjeseca obilježena je 30. obljetnica vojne operacije Cincar u sklopu koje je oslobođen Kupres. Tim povodom jedan sarajevski portal objavio je poduži tekst u kojem se, pored ostalog, tvrdi da je Kupres oslobodila ABiH. Što je istina?
ŠOLJIĆ: Kupres je oslobodio isključivo HVO vojnom operacijom Cincar pod zapovjedništvom generala Tihomira Blaškića koji je vodio dnevnik za svaki dan te uradio kompletan audio snimak od početka do završetka spomenute vojne operacije. O oslobođenju Kupresa postoji obiman video materijal i mnoštvo dokumenata iz kojih se jasno vidi tko je oslobodio Kupres. S onima koji tvrde drugačije hrvatska strana je spremna na suočenje uz prilaganje isto tako kompletne dokumentacije s bošnjačke strane.
Na dan oslobođenja Kupresa u sam grad došli smo Krešimir Zubak, u to vrijeme predsjednik Federacije BiH, a ujedno i predsjednik Glavnog vijeća HR HB, i ja osobno. Nismo vidjeli ni jednu osobu s vojnom uniformom osim onih koji su na rukavu nosili amblem HVO-a. Gdje su se u to vrijeme nalazile postrojbe ABiH dobro se sjećam u jednom banalnom detalju. Naime, od vojnika koji su prvi ušli u Kupres zatražio sam da me netko od njih provede do krajnje točke do koje su došli pripadnici specijalne policije HR HB. Došao sam do Kupreških vrata gdje su se već susreli vojnici HVO-a i ABiH. Na traženje predstavnika ABiH da se formira zajednički punkt HVO-a i ABiH dao sam suglasnost i on je formiran.
Kad je već bilo izvjesno da će HVO ući u Kupres dan prije toga šef logistike HVO-a Ante Jelavić mi je predložio da u znak male pažnje i priznanja vojnicima koji su prvi ušli u Kupres uručimo po jednu šteku cigareta simboličkog naziva Croatia. Kad sam došao do prvih vojnika specijalne postrojbe MUP-a HR HB bilo ih je samo nekoliko jer su ostali nastavili borbu i stigli do Kupreških vrata. Kao što sam već spomenuo došao sam do Kupreških vrata i nazočnim vojnicima ABiH na zajedničkom punktu podijelio po šteku spomenutih cigareta. Bili su zahvalni na tome i nisam primijetio da im je smetao naziv na cigaretama.
Napomenuo bi da sam bio više nego pozitivno iznenađen snagom HVO-a nakon preustroja. Ovom prigodom nije uputno spominjati imena onih koji su poginuli jer oni jednako zaslužuju priznanja, ali, ipak, spomenut ću člana zapovjedništva operacije. General Lasić je teško ranjen i ostao je bez oka, ali se samo za nekoliko dana nakon privremene sanacije vratio u zapovjedništvo HVO-a i tamo ostao sve do konca rata gdje su ga svi zapamtili po flasteru na mjestu izgubljenog oka. U to isto vrijeme poginuo je i zapovjednik postrojbe za posebne namjene „Ludvig Pavlović“, brigadir Ante Primorac. Zapovjednici svih postrojbi HVO-a u operaciji Kupres bili su u prvim borbenim redovima zajedno sa svojim vojnicima koji su ipak ponijeli najveći teret za oslobođenje Kupresa.
HMS: Ove godine su po prvi put 30.obljetnicu oslobođenja Jajca zajednički obilježile hrvatske snage (HVO i HV) i predstavnici ABiH. Zašto, ako Armija R BiH nije sudjelovala u oslobađanju Jajca?
ŠOLJIĆ: U suštini razlozi su isti kao i u slučaju oslobađanja Kupresa a to znači da se hrvatskim snagama namjeravala oteti pobjeda odnosno ABiH pripisati zasluge za oslobođenje Jajca. Tko je oslobodio Jajce najbolje govori film o oslobođenju Jajca gdje je navedeno koje postrojbe su djelovale na svakom od pravaca pri čemu je oslobođeno Jajce. Na dan oslobađanja Jajca bio sam u samom gradu gdje mi je na nogometnom stadionu zapovjednik 2.gardijske brigade HVO-a, general Stanko Sopta ujedno zapovjednik na glavnom pravcu snaga koje su oslobađale Jajce predao prijavak uz nazočnost svih zapovjednika operacije MAESTRAL koja je izvedena maestralno, kao i veći broj vojnika koji se tu zatekao. Kao i u Kupresu u Jajcu u to vrijeme nije bilo nikakvih postrojbi niti pojedinaca koje su nosili vojne uniforme bilo koje druge vojske osim onih sa oznakama HVO-a i HV-a.
Dio saznanja sa obilježavanja 30. obljetnice oslobođenja u režiji predstavnika bošnjačke strane je dostupan javnosti, a za njega se može reći da je lažan i sramotan. Ne samo da se hrvatskim snagama negirala činjenica da su oslobodili Jajce nego se istovremeno blatile hrvatske snage (HVO i HV), država Hrvatska, a na neki način cijeli hrvatski narod. Ukoliko postoji video materijal vezan za ABiH i oslobođenje Jajca bilo bi dobro da o tome naprave film sličan onom već spomenutom. Ako takvog materijala nemaju, to je moguće uraditi novim tehnikama uz pomoć umjetne inteligencije.
HMS: Već duže vrijeme HVO-u se osporava činjenica da je obranio Mostar: I to se kao i u slačaju Kupresa i Jajca pripisuje Armiji RBiH?
ŠOLJIĆ: O oslobođenju Mostara ne treba trošiti riječi. Dovoljno je napraviti uvid u odluku Općinskog stožera koji je bio višenacionalni. Iz te odluke se jasno vidi da je HVO-u, uz odobrenje Predsjedništva RBiH, povjerena obrana Mostara jer u to vrijeme ABiH nije ni bila osnovana, a drugih vojnih postrojbi osim HVO-a nije ni bilo. Da je Općinski stožer bio višenacionalni potvrđuju imena osoba koje su ga činili: Milivoj Gagro, Ismet Hadžiosmanović, Zijad Demirović, Borislav Puljić, Josip Škutor, Mehmed Behmen, Ilija Filipović, Fikret Bajrić i Jole Musa.
HMS: Sve češće se minimizira i uloga Hrvatske u deblokadi Bihaća. Kakve su okolnosti bile prije deblokade tog grada i na koji način je deblokiran?
ŠOLJIĆ: Nakon pada Srebrenice i straha od pada Bihaća, koji se očekivao svakog momenta dramatični pozivi s muslimanske strane sa svih razina vlasti u BiH bili su upućeni Uredu predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana uključujući i poziv Alije Izetbegovića putem Veleposlanstva BiH u Zagrebu.
Pored Bihaća Srbi su namjeravali zauzeti Žepu i dijelove BiH koji su im bili prepreka za stvaranje Velike Srbije makar i nešto manje nego što su planirali. Iz Bihaća se dramatičnim pismom obratio i zapovjednik HVO-a Bihać general Vlado Šantić. Posebnu brigu za deblokadu Bihaća iskazao je turski predsjednik Sulejman Demirel. O tome mogu svjedočiti osobno jer sam na poziv predsjednika Tuđmana bio nazočan radnoj večeri koju je Tuđman priredio u čast predsjednika Demirela. Demirel se biranim riječima obratio Franji Tuđmanu s molbom da se HV uključi u deblokadu Bihaća i zahvalio na dosadašnjoj svekolikoj pomoći Hrvatske Bošnjacima. Ovakav sadržaj iz govora predsjednika Demirela, čak i proširen izrekao je njegov savjetnik iz tog vremena na ljetos održanom Forumu u Dubrovniku, Mehmed Ali Bayar.
Samo 15 dana nakon pada Srebrenice u Splitu je 22. srpnja 1995. održan sastanak predstavnika hrvatske i bošnjačke strane iz BiH te predstavnika Hrvatske uz nazočnost visokih dužnosnika Međunarodne zajednice. Sporazum su potpisali predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović te Krešimir Zubak u ime Federacije BiH i Haris Silajdžić u ime Vlade RBiH. Na tom sastanku donesen je izuzetno važan dokument naziva „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“. Za ovaj dokument kasnije je korišten samo izraz „Splitska deklaracija“. Kao ministar obrane HR HB sudjelovao sam u svim fazama pripreme, donošenja i provedbe Splitske deklaracije koja je donesena u prvom redu radi deblokade Bihaća.
I pored navedenih činjenica već duže vremena visoki bošnjački dužnosnici iznose apsurdnu tezu da je 5. Korpus Armije RBiH pomogao Hrvatskoj a ne Hrvatska 5.korpusu. Iz međusobne korespondencije to se ne vidi pa prema tvrdnjama spomenutih dužnosnika ispada da je Hrvatska tražila pomoć od 5. Korpusa kao i od RBiH, a ne obrnuto. Ne treba zanemariti činjenice da je deblokada Bihaća bila na obostranu korist, jer je omogućila stvaranje boljih uvjeta za izvođenje operacije Oluja što je bio poseban interes hrvatske strane.
HMS: Kako gledate na aktualnu krizu u BiH. Bošnjački političari, ne samo iz SDA, u posljednje vrijeme tvrde kako su Bošnjaci, koji čine 50 posto stanovništva, ugroženi od Hrvata kojih je tek 15 posto.
ŠOLJIĆ: Aktualna kriza u BiH je najveća od Daytonskog sporazuma do danas. Ne bih htio biti zloguki prorok niti, ne daj Bože biti u pravu, kad kažem da bi aktualna kriza mogla postati još dublja ako se ona pretvori u onu kakva je bila u Jugoslaviji 90-tih godina prošlog stoljeća, a okolnosti se ne razlikuju mnogo. One koji pamte to vrijeme jer su u njemu živjeli podsjetio bih da su se Srbi kao najbrojniji narod u Jugoslaviji proglasili ugroženima kao što to čine neki bošnjački političari proglašavajući Bošnjake kao najbrojniji narod u BiH neravnopravnim, ugroženim. Neke teze o ugroženosti Bošnjaka u BiH koje se po prvi put pojavljuju sada su došle do toga da se neki elementi te ugroženosti raspravljaju na Parlamentarnoj skupštini BiH kao najvišem zakonodavnom i predstavničkom organu države.
Srbi su svoje sunarodnjake u Hrvatskoj proglasili posebno ugroženim u Kninskoj krajini, a s vrlo visoke razine iz Sarajeva se ovih dana najavljuje slična teza da su Bošnjaci u Hercegovini posebno ugroženi i da će im u narednom razdoblju, naravno, najmanje do izbora iduće godine biti posvećena posebna pažnja i pružena odgovarajuća pomoć.
Ugroženost Srba u Jugoslaviji elaborirali su akademici u svom posebnom Memorandumu SANU (Srpska akademija nauka i umjetnosti, op aut.) a njenu realizaciju najavio je Slobodan Milošević na velikom mitingu na Gazimestanu. Iz njegovog govora iznijet ću samo dijelove dviju rečenica: „…. ni oružane borbe nisu isključene“ i „…. niko ne sme da vas bije“. Nedugo nakon toga uslijedili su brojni montirani incidenti kako bi se dobio alibi za pomoć „ugroženom narodu“. Kako se proces dalje odvijao i kako je završio svima je poznato, a oni koji stvaraju ambijent da se ovo ponovi u BiH zaslužuju svaku osudu.
Oni koji kreću u Stolac radi pomoći ugroženim Bošnjacima bilo bi dobro da na tom putu malo zastanu u Konjicu, porazgovaraju s Hrvatima kojih je od predratnih preko 11.000 sada samo oko 1.000 pa da ih upitaju o njihovoj jednakopravnosti u javnom sektoru u cjelini, i tako pokažu svoj državotvorni patriotizam.
Dizanje tenzija je dobrim dijelom povezano s preuranjenom predizbornom kampanjom za izbore iduće godine, a vjerojatno manje za istinsku pomoć Bošnjacima u Hercegovini kako bi zajedno s Hrvatima gradili bolju budućnost za obadva naroda.
HMS: Kako smanjiti međunacionalne tenzije u BiH, da ne bi prerasle u nešto što, vjerujem, nitko ne želi?
ŠOLJIĆ: Mislim da je jedno od rješenja da višenacionalno izaslanstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata posjeti svako mjesto u BiH gdje je jedan od naroda koji je u toj sredini manjinski stvarno ugrožen. Kad je riječ o FBiH tu svakako treba napraviti uvid u status Bošnjaka u Mostaru i Hrvata u Travniku, a onda redom.
HMS: U posljednje vrijeme se često čuju izjave tipa „mi smo brojniji“, „mi smo jači“, „mi smo jedini patrioti u BiH“, „mi smo spremni oružjem braniti prava svog naroda“ i slično. Kuda nas vode ovakve poruke?
ŠOLJIĆ: Moje mišljenje je da je rješavanje problema u BiH u dogovoru tri konstitutivna naroda i u ubrzanom putu ka EU, u kojoj vladaju standardi prema kojima je svaki pojedinac jednako slobodan.
Ja već dugo ne sudjelujem u donošenju bilo kakvih odluka vezano za stanje u BiH, ali s ovoliko godina i iskustva u oblasti politike i gospodarstva sebi uzimam za pravo da u najboljoj namjeri iznesem svoje mišljenje. Bilo bi mi drago da se ovo što sam rekao bar dijelom uzmu u obzir a još draže da se javno iznesu i realiziraju i bolji prijedlozi koji vode boljem rješenju.
