Kako se izborna kampanja približava svojoj završnici, bh. izborni prostor postaje zanimljiv ne samo kroz neposredne političke poruke kandidata i stranaka, nego i kroz određene demokratske i generacijske pokazatelje. Na ovogodišnjim izborima za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine natječe se deset kandidata, među kojima su dvije žene. Jedna od njih, Darijana Filipović, kandidatkinja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, pritom se izdvaja i činjenicom da je najmlađa kandidatkinja među svim kandidatima u ovoj izbornoj utrci.
Domaći politički prostor tijekom posljednjih desetljeća u značajnoj su mjeri oblikovale političke generacije čije su biografije, političko iskustvo i javno djelovanje neposredno povezani s ratnim, poslijeratnim i tranzicijskim procesima. To iskustvo predstavlja važan dio razumijevanja suvremene Bosne i Hercegovine. Međutim, istodobno se legitimno postavlja pitanje može li politički sustav koji se desetljećima dominantno oslanja na iste ili slične obrasce političkog djelovanja odgovoriti na potrebe i probleme generacija koje nisu sudjelovale u oblikovanju tih povijesnih okolnosti, ali danas žive s njihovim političkim, ekonomskim i društvenim posljedicama. U tom smislu, pojava novih i mlađih političkih aktera nije sama po sebi dokaz političke promjene, ali jest indikator da se pitanje generacijske tranzicije sve snažnije nameće kao jedno od pitanja budućnosti našeg političkog sustava. Jer politička generacija koja dolazi neće moći zauvijek živjeti od odgovora na pitanja prošlosti – prije ili kasnije morat će ponuditi vlastite odgovore na pitanja budućnosti.
Pitanja koja nadilaze pojedinačnu kandidaturu i zadiru u samu prirodu političkog razvoja Bosne i Hercegovine
U tom smislu, kandidatura Darijane Filipović može se promatrati šire od same činjenice njezine dobi ili činjenice da je riječ o ženi u političkoj utrci. Ona otvara pitanje generacijske obnove, ali još važnije pitanje može li generacijska promjena istodobno proizvesti i promjenu političkih prioriteta, političke komunikacije i razumijevanja javne odgovornosti. Ako se generacijska struktura političke reprezentacije počinje mijenjati, znači li to nužno i promjenu političke paradigme? Upravo ta pitanja nadilaze pojedinačnu kandidaturu i zadiru u samu prirodu političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Jer postoje izbori nakon kojih se stječe dojam da se u političkom smislu gotovo ništa bitno nije promijenilo. Temeljni politički diskurs ostaje gotovo isti: isti obrasci političke komunikacije, iste podjele, isti sukobi, iste teme, optužbe i političke metafore, a nerijetko i ista ili slična politička imena. Zato pitanje koje se nameće nije samo tko će nakon izbora zauzeti određenu političku funkciju, nego i kakvu će politiku predstavljati. Hoće li promjena političkih aktera značiti i promjenu političkih prioriteta, načina komunikacije i odnosa prema javnoj odgovornosti? Ili će se, unatoč novim imenima, nastaviti reprodukcija već poznatih političkih obrazaca? U tom kontekstu treba promatrati i pitanje političke apatije. Zašto dio građana gubi povjerenje u politiku? Zašto mladi odlaze? Zašto se sve veći broj građana pita ima li smisla sudjelovati u izbornom procesu i može li njihov glas doista proizvesti promjenu?
Upravo tu kandidatura Darijane Filipović prestaje biti samo pitanje jedne osobe i postaje pitanje je li bh. ili pak hrvatska politika spremna za generaciju koja neće samo naslijediti postojeći politički sustav, nego ga pokušati oblikovati prema izazovima vremena koje dolazi.
Darijana Filipović kao pitanje generacijske transformacije
Upravo zato kandidaturu Darijane Filipović vrijedi promatrati nešto šire od uobičajenog predizbornog konteksta, piše Viteški.ba. Ne samo kao kandidaturu jedne osobe i ne samo kao još jedno ime na izbornom listiću, nego kao povod za razmatranje jednog šireg pitanja koje će, prije ili kasnije, morati postati dio ozbiljne rasprave o budućnosti politike: može li politički sustav postupno prijeći iz generacijske strukture dominantno oblikovane iskustvima prošlosti prema generaciji koja će svoju političku legitimaciju prvenstveno morati graditi kroz odgovornost za budućnost?
Prošlost ne može biti jedini okvir kroz koji se definira politička budućnost
Jednako tako, generacijska transformacija političkog prostora ne podrazumijeva ni odricanje od prošlosti. Društvo koje ne poznaje i ne čuva vlastito povijesno iskustvo teško može razumjeti vlastitu sadašnjost. No, postoji važna razlika između društva koje svoju prošlost pamti i društva koje svoju političku budućnost neprestano podređuje prošlosti. Upravo se tu nalazi jedan od ključnih izazova politike. Prošlost treba biti predmet sjećanja, istraživanja, institucionalnog suočavanja i političke odgovornosti, ali ne može biti jedini okvir kroz koji se definira politička budućnost. Država koja želi zadržati mlade ljude, razvijati gospodarstvo, unaprijediti institucije i stvarati perspektivu za nove generacije mora biti sposobna istodobno čuvati povijesno pamćenje i proizvoditi političke odgovore na probleme budućnosti. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina mora naučiti živjeti s oba vremenska horizonta, pamtiti prošlost, ali politički planirati budućnost.
Već godinama uoči svakih izbora slušamo jednu od najčešće ponavljanih rečenica u javnom prostoru: „Opet ista imena.“ Ta rečenica odavno je prestala biti samo usputni komentar birača i postala svojevrsni dio političkog folklora izborne politike. Građani prepoznaju političke aktere koji su desetljećima prisutni u javnom životu, poznaju njihove političke biografije, stavove, međusobne odnose, sukobe i obrasce javne komunikacije. Upravo se na toj točki kandidatura Darijane Filipović može promatrati kao zanimljiv primjer šireg generacijskog pitanja. Njezina politička posebnost nije samo u činjenici da pripada mlađoj generaciji, nego u tome što političku scenu promatra iz iskustvenog horizonta koji se u mnogim elementima razlikuje od onoga iz kojeg su oblikovane prethodne političke generacije.
Ono što generacijska promjena može ponuditi jest mogućnost drugačijeg političkog pogleda – a njegova stvarna vrijednost može se utvrditi tek kroz javno djelovanje, političke odluke i rezultate. Upravo zato svaka nova generacija koja ulazi u visoku politiku pred sobom ima dvostruku odgovornost: dokazati da nije samo nova po godinama, nego i pokazati u čemu je njezin politički odgovor nov, relevantan i prilagođen društvu koje se također mijenja. A to je, zapravo, mnogo ozbiljniji izazov od same promjene političkih lica. Način na koji mladi čovjek doživljava državu u 2026. godini nužno se razlikuje od načina na koji ju je doživljavala generacija koja je svoju političku svijest oblikovala 1992., 1995. ili 2000. godine.
Generacijska smjena u politici ima smisla samo ako sa sobom donosi i promjenu političke prakse
Država nije samo prostor kolektivnog sjećanja; ona mora biti i razvojni projekt. U tome se možda nalazi jedna od najvažnijih razlika između političkog pogleda usmjerenog prema prošlosti i političke paradigme usmjerene prema budućnosti. Kada govorimo o prošlosti, legitimno i nužno pitanje glasi: što se dogodilo? Kada govorimo o budućnosti, pitanje mora biti drugačije: što želimo postići? A upravo na tom mjestu politički diskurs mora prijeći iz razine općih političkih poruka u prostor konkretnih javnih politika. Koliko novih radnih mjesta želimo stvoriti i kojim instrumentima? Koliko kilometara autocesta i brzih cesta izgraditi? Kakav zdravstveni sustav želimo imati za deset ili dvadeset godina? Kakvu obrazovnu politiku možemo ponuditi generacijama koje će živjeti i raditi u europskom gospodarskom prostoru? Kako oblikovati porezni sustav koji će istodobno omogućiti javne prihode i potaknuti investicije, poduzetništvo i zapošljavanje? Kakva treba biti industrijska politika Bosne i Hercegovine? Kako osigurati energetsku sigurnost i istodobno odgovoriti na proces energetske tranzicije? Kako ubrzati digitalizaciju javne uprave i gospodarstva? Kako stvoriti uvjete u kojima mlada obitelj neće svoju budućnost nužno povezivati s odlaskom iz zemlje? I, naposljetku, kakvu poziciju Bosna i Hercegovina želi zauzeti unutar europskog političkog i gospodarskog prostora? To nisu pitanja koja mogu nestati zato što politički akteri ponovno otvaraju stare sukobe. Naprotiv, ona postaju još važnija upravo zato što se društveni i gospodarski problemi ne odgađaju zajedno s političkim raspravama o prošlosti. Građanin koji razmišlja o tome hoće li ostati u svojoj zemlji, može li pronaći posao, riješiti stambeno pitanje, školovati djecu ili osigurati kvalitetnu zdravstvenu zaštitu ne traži od politike samo identitetske poruke. On traži javnu politiku koja proizvodi mjerljive rezultate. Politika svoju punu vrijednost ne ostvaruje onda kada uspješno proizvodi političke protivnike, nego onda kada uspješno proizvodi javne politike i rezultate koji građanima omogućavaju da od vlastite države očekuju više.
Ne početi ispočetka, nego nastaviti dalje – drukčije, odgovornije i s pogledom usmjerenim prema vremenu koje dolazi
Zanimljivost kandidature Darijane Filipović, u tom se smislu, može promatrati kroz kombinaciju dvaju elemenata: pripadnosti mlađoj generaciji i dosadašnjeg političkog i institucionalnog iskustva. Upravo ta kombinacija otvara prostor za drukčije razumijevanje generacijske tranzicije – ne kao naglog prekida s prethodnim političkim iskustvom, nego kao procesa u kojem se institucionalno znanje prethodnih generacija može povezati s energijom, perspektivom i političkim očekivanjima novih generacija. Nego stvaranje političkog prostora u kojem se iskustvo prethodnih generacija ne odbacuje, ali se istodobno otvara prostor novim ljudima, novim idejama i novim prioritetima.
Jesmo li mladima ponudili dovoljno razloga da vjeruju kako se njihov politički glas doista računa
Druga važna dimenzija ove kandidature jest činjenica da je riječ o ženi. Žene, posebice unutar hrvatskog naroda, u političkom životu Bosne i Hercegovine sudjeluju na svim razinama vlasti i javnog djelovanja, ali njihova zastupljenost na najvišim pozicijama odlučivanja i dalje otvara šire pitanje stvarne političke ravnopravnosti i strukture političke reprezentacije. Kandidatura žene za članicu Predsjedništva BiH zato ima političku relevantnost sama po sebi. Normalno bi trebalo biti da žena može biti načelnica, ministrica, predsjednica političke stranke, članica Predsjedništva BiH ili nositeljica bilo koje druge javne funkcije, a da njezin spol ne predstavlja središnju temu političke rasprave. Upravo zato Darijana Filipović u tom prostoru može imati svoju posebnu političku poziciju, ne kao kandidatkinja koju treba vrednovati prvenstveno zato što je žena, nego kao političarka koja činjenicu da pripada mlađoj generaciji i da ulazi u prostor tradicionalno snažno obilježen muškom političkom reprezentacijom može pretvoriti u dodatnu vrijednost vlastitog političkog djelovanja. Njezin prostor, stoga, nije samo prostor predstavljanja žena, nego i mogućnost da otvori teme i perspektive generacije kojoj pripada. U tom smislu, generacijska promjena može imati i širi društveni učinak. U javnom diskursu često se ponavljaju tvrdnje kako „mladi ne prate politiku“, „mladi ne izlaze na izbore“ ili kako su „mladi nezainteresirani“. Međutim, prije nego što mladima pripišemo političku apatiju, trebalo bi postaviti i pitanje što im politički sustav doista nudi i u kojoj se mjeri politika posljednjih godina bavila njihovim stvarnim životnim problemima. Upravo se tu može otvoriti prostor za novu generaciju političara, pa i za ulogu Darijane Filipović: povezati pitanja koja opterećuju generaciju kojoj pripada s tradicionalnim političkim temama Bosne i Hercegovine, pokazujući da pitanja identiteta, ustavnog položaja, političke ravnopravnosti i legitimnog predstavljanja nisu suprotstavljena pitanjima razvoja, zapošljavanja, obrazovanja i kvalitete života. U konačnici, izazov nove politike nije samo uvjeriti mlade da ponovno vjeruju politici, nego im pokazati da se politika ozbiljno bavi njihovom budućnošću.
Od političkog sustava očekujemo promjenu, ali istodobno od novih aktera očekujemo da prije ulaska u politički prostor već imaju onu razinu prepoznatljivosti i političkog iskustva
Upravo tu dolazimo do jednog od zanimljivijih paradoksa suvremene domaće politike. Građani često izražavaju nezadovoljstvo činjenicom da su politička lica desetljećima ista. Međutim, kada se pojavi novi kandidat, dio javnosti istodobno reagira pitanjima: „Premlad je“, „Nema dovoljno iskustva“, „Ne znamo ga dovoljno“, „Što on ili ona uopće može napraviti?“ Drugim riječima, od političkog sustava očekujemo promjenu, ali istodobno od novih aktera očekujemo da prije ulaska u politički prostor već imaju onu razinu prepoznatljivosti i političkog iskustva koju su prethodne generacije gradile desetljećima. Upravo se u tom paradoksu otvara i prostor za kandidaturu Darijane Filipović. Kao predstavnica mlađe generacije ona ne može imati političku biografiju dugu nekoliko desetljeća – niti bi to bilo moguće. Ali demokratski sustav ne bi trebao od novih političkih aktera tražiti da budu „novi“ samo po godinama, a istodobno ih procjenjivati prema kriterijima koji su karakteristični za političke karijere prethodnih generacija. Njihova vrijednost treba se procjenjivati prema onome što donose, znanju koje posjeduju, političkom iskustvu koje su stekli i sposobnosti da odgovore na pitanja vremena u kojem žive. Darijanin prostor stoga nije u tome da bude nova samo zato što je mlada, nego da pokaže može li mladost političkog iskustva pretvoriti u novu političku energiju, nove prioritete i odgovornost prema generaciji koja tek treba preuzeti budućnost Bosne i Hercegovine.
Promjena političke komunikacije kao važan element generacijske transformacije
Jedna od slabosti političke kulture u Bosni i Hercegovini upravo je sklonost da se politička konkurencija pretvara u personalizirani sukob, a političko neslaganje u međusobno delegitimiranje. Demokratsko društvo, međutim, ne zahtijeva da politički akteri misle isto. Ono zahtijeva da različite političke pozicije mogu postojati unutar istog institucionalnog okvira. Možemo se politički ne slagati. Možemo imati potpuno različite poglede na ustavno uređenje, gospodarstvo, europski put ili javne politike. Možemo se natjecati za povjerenje građana. Ali politička konkurencija ne mora nužno podrazumijevati vrijeđanje, demoniziranje protivnika ili pretvaranje svake razlike u nacionalni i osobni sukob. Upravo bi takva promjena političke komunikacije mogla biti jedan od važnih elemenata generacijske transformacije o kojoj govorimo. Upravo se ovdje može otvoriti prostor i za jednu od mogućih prednosti generacije kojoj pripada Darijana Filipović – mogućnost drugačijeg političkog komuniciranja. Generacija koja stupa na političku scenu u drugačijem društvenom i komunikacijskom okruženju ima priliku pokazati da političko natjecanje može biti čvrsto u stavovima, ali istodobno civilizirano u komunikaciji; da se politički protivnik može osporavati argumentima, a ne diskvalifikacijama. Ako bi se takav pristup uspio pretvoriti u stvarni politički stil, tada generacijska promjena ne bi bila samo promjena političkih lica, nego i promjena političke kulture.
Ne može svaka generacija iznova otvarati iste rasprave, dok se istodobno odgađaju pitanja koja neposredno određuju kvalitetu života budućih generacija
U tom se kontekstu kandidatura Darijane Filipović može promatrati kao jedan od simptoma šireg procesa: pojave novih političkih aktera koji pripadaju generacijama čije su društveno iskustvo i politička percepcija oblikovani u bitno drugačijim okolnostima od onih u kojima su formirane prethodne političke elite. Njezina kandidatura stoga nije važna samo kao činjenica jednog izbornog ciklusa. Stvarna promjena paradigme nastaje tek kada se mijenjaju političke teme, obrasci komunikacije, javne politike i kriteriji prema kojima građani vrednuju političku uspješnost. Zato je pitanje koje proizlazi iz ovog izbornog ciklusa šire od same kandidature Darijane Filipović. Ono glasi: je li bosanskohercegovačko društvo spremno otvoriti prostor političkoj generaciji koja će svoju političku legitimaciju sve više morati graditi na odgovorima za budućnost, a sve manje isključivo na političkom nasljeđu prošlosti?
U tom kontekstu kandidatura Darijane Filipović može se promatrati kao simbolički zanimljiv trenutak jednog šireg procesa. Ona u politički prostor unosi pitanje koje će Bosna i Hercegovina, prije ili kasnije, morati ozbiljno otvoriti: može li se politička paradigma ove zemlje postupno pomaknuti od politike koja je dominantno određena naslijeđenim podjelama prema politici koja će svoju legitimaciju sve više graditi na odgovornosti za budućnost? U tom smislu, njezina kandidatura predstavlja primjer generacijske promjene koja ne podrazumijeva odbacivanje prošlosti, nacionalnih interesa ili političkog iskustva prethodnih generacija, nego njihovo pretvaranje u temelj za nove političke prioritete. Bosni i Hercegovini danas su potrebni novi ljudi koji će biti sposobni otvoriti novi politički horizont u kojem će se o prošlosti govoriti s odgovornošću, o sadašnjosti s realizmom, a o budućnosti s jasnom vizijom. Upravo zato kandidatura Darijane Filipović može biti promatrana kao paradigma jedne moguće nove politike, politike koja istodobno čuva identitet i otvara prostor razvoju, koja razumije političku ravnopravnost, ali govori i o životnom standardu, koja poznaje prošlost, ali svoju političku legitimaciju želi graditi na odgovoru prema budućnosti. Hoće li taj potencijal biti pretvoren u stvarnu političku vrijednost, pokazat će njezino djelovanje i vrijeme koje dolazi. Ali sama činjenica da se na najvišoj razini političkog natjecanja pojavljuje predstavnica nove generacije otvara prostor za pitanje koje više ne možemo odgađati: je li došlo vrijeme da Bosna i Hercegovina, ne zaboravljajući ono što je bila, počne ozbiljnije razmišljati o onome što želi postati?
