Zaista je smiješno, ali u isto vrijeme i porazno, pokušavati posjet Christiana Schmidta Bugojnu predstaviti kao povijesno važan događaj zato što je netko obišao lokalitet Titove vile i saslušao priče o muzeju „Tito u ovom kraju“. Tito je prošlost, lanjski snijeg i tema za povijesne knjige, a ne prioritet jednog Bugojna koje danas živi sa stvarnim, teškim i neriješenim problemima, stoji u reakciji kolumniste portala Viteški.ba povodom posjeta Visokog predstavnika Schmidta Bugojnu.
Dok se građanima servira priča o muzeju, simbolima bivšeg sistema i nostalgičnim pričama, stvarni život i stvarne muke ljudi ostaju po strani. Ljudi danas ne pitaju gdje će biti muzej, nego gdje će biti posao, sigurnost i perspektiva za njihovu djecu.
Bugojno još uvijek čeka punu istinu i pravdu za ratne zločine, sudbine nestalih i odgovornost za ono što se dogodilo devedesetih godina. Osamnaest nestalih Hrvata nisu statistika niti fusnota, nego otvorena rana ovoga grada i teret savjesti svih institucija koje godinama šute. Obitelji nestalih ne traže privilegije, nego pravo da saznaju istinu i dostojanstveno zatvore jedno bolno poglavlje. Povratak raseljenih nije završen proces, nego svakodnevna borba ljudi koji žele sigurnost, posao, normalan život i ravnopravan tretman.
Roditelji djece koja pohađaju nastavu po hrvatskom nastavnom planu i programu godinama upozoravaju na probleme i traže osnovna prava za svoju djecu. Traže uvjete dostojne svakog učenika, poštivanje zakona i jednak pristup obrazovanju. To nisu politički hirovi, nego elementarna civilizacijska pitanja. To su teme zbog kojih se dolazi u Bugojno – a ne zbog muzeja, ideoloških simbola i slikanja pred kamerama.
Posebno je nevjerojatno slušati priče o multietničnosti sa sastanka na kojem nema nijednog Hrvata kao ravnopravnog sudionika, pa čak ni predsjednika Općinskog vijeća. Kakva je to poruka? Kakvo je to zajedništvo? Kakva je to europska vrijednost? Multietničnost nije prazna riječ za priopćenje, nego stvarna zastupljenost, dijalog i poštivanje svih naroda. Ne može se govoriti o zajedništvu dok se jedan narod simbolično i politički zaobilazi. Sve drugo je politička scenografija bez sadržaja.
Zato se s pravom moramo čuditi da je visoki predstavnik, koji dolazi iz europskog političkog i demokratskog okruženja, nasjeo na ovako jeftino upakirane poruke i prividnu sliku stvarnosti. Nevjerovatno je da jedan europski dužnosnik nije prepoznao da se iza priče o muzeju, državnoj imovini i navodnoj multietničkoj harmoniji kriju duboki neriješeni problemi, nepravde i očigledna neravnopravnost. Ako je to zaista slika koja mu je predstavljena, onda je to katastrofalno. Ako ju je prihvatio bez propitivanja, onda je još gore, jer to znači da je forma ponovo pobijedila suštinu.
Europski predstavnici bi morali prepoznati kada im se serviraju pažljivo režirane slike lokalne stvarnosti. Njihov zadatak nije da budu statisti u domaćim političkim predstavama, nego da insistiraju na jednakosti, funkcionalnosti institucija i zaštiti prava svih građana i konstitutivnih naroda. Ako se zanemaruju očigledni problemi, onda se šalje poruka da nepravda može trajati unedogled.
Još je apsurdnije govoriti o problemima državne imovine kao da su nastali sami od sebe, a ne kao posljedica godina političkih blokada, nametanja i loših odluka. Teško je glumiti neutralnog posrednika ako ste dio sistema koji je pomagao stvarati kaos iz kojeg danas navodno nudite izlaz. Građani Bugojna dobro razlikuju iskrenu pomoć od političkog marketinga, kao što razlikuju konkretan rezultat od praznog obećanja.
A kada govorimo o simbolima i porukama, javnost nije zaboravila ni postrojavanja na istom lokalitetu uz zastave Palestine i ratni melos koji više podsjeća na neka druga krizna područja nego na europski put Bosne i Hercegovine. Na takve scene se šuti, a problem se pronalazi u kritikama onih koji traže ravnopravnost i istinu. To je dvostruki standard koji vrijeđa zdrav razum i dodatno produbljuje nepovjerenje među ljudima.
Sve skupa ostavlja dojam potpune dezorijentiranosti i katastrofalnog nerazumijevanja stvarnog stanja u Bugojnu. Umjesto da se otvore teme nestalih, povratka, jednakih prava, obrazovanja, investicija, zapošljavanja i stvarnog pomirenja, javnosti se servira predstava za jedan dan i nekoliko fotografija. Bugojnu ne trebaju kulise, protokol i politički marketing. Bugojnu trebaju pravda, ravnopravnost, istina i konkretna rješenja za sve njegove ljude. Tek tada će ovaj grad zaista krenuti naprijed.
