Na današnji dan, 22. listopada 1944., kada su partizanske jedinice ušle u Travnik, dogodio se jedan od najtežih zločina nad Hrvatima Lašvanske doline. Mnogi ovaj dan slave kao dan ”oslobođenja” Travnika. Ipak, teško se može reći za neki događaj da je oslobođenje ako u tom procesu strada oko 3000 nevinih ljudi kao što je bio slučaj u Travniku.
Naime, partizanski odredi su od svog zapovjedništva dobili 48 sati slobodne ruke što su i iskoristili te krenuli masovno ubijati travničke Hrvate. Mnogo je mjesta koja su tih dana natopljena krvlju, a najpoznatija su travnička bolnica gdje je veliki broj ubijenih u postelji i gradsko sklonište (800 ljudi zatvoreno s miniranim ulazima i izlazima te nakon toga zapaljeni). Ubili su i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku.
U knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“, svjedok Čedo Kobić svjedoči da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana u Travniku minama zatrpano i znatno više od 800 osoba, koliko ih navodi mr. sc. Vjenceslav Topalović u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.
Msgr. Ivan Bilić je tada kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, u listopadu 1944. bio svjedokom strašnih partizanskih zločina.
Nakon što su časnike razdvojili od vojnika, šest časnika su odmah ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, a ostale časnike su ubijali dvoje po dvoje sljedeća dva dana.
Od oko 500 domobrana koji su se predali partizanima, samo 18-oro njih je ostalo živo.
Tijekom tzv. „čišćenja“ grada, osam dana i noći se po Travniku čula povremena pucnjava. Partizani su pretraživali kuću po kuću i tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je bio iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugom najbližem prostoru. Tada se računalo da je ubijeno oko 2.500 ljudi, žena i djece. Partizani nisu dali sljedećih osam dana nikoga ukopati, a potom su izdali zapovijed: ‘UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!’
Mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dozvolili su da sve ubijene ukopaju u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bude puno grobova. Msgr. Bilić ističe, da je zbog takvog čudovišno zločinačkog postupanja partizana, Travnik praktički popločan ljudskim kosturima.
Jednu skupinu od oko 350 ljudi su partizani bose gonili preko Komara prema Donjem Vakufu. Živi su ostali samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja koji su bili potrebni partizanskim jedinicama. Jedan od njih je bio i Ivan Rap iz Kukujevaca, koji je msgr. Biliću kasnije ispričao sve što se u vojarni događalo i kakva je bila sudbina zarobljenika.
Kada je riječ o listopadu 1944. treba naglasiti, a mnogi od nas to tek površno znaju, da je to bio strašan zločin, masakr, u kojemu je, prije svega Hrvata – vojnika, zarobljenika, ranjenika, civila, bolesnika… – ubijeno, tvrdi se, a to potvrđuju i brojne povijesne činjenice, gotovo tri tisuće, u samo tri dana klanja i ubijanja nemoćnih, uz dozvolu njihovih zapovjednika.
Možda najpoznatije mjesto stradanja Hrvata Lašvanske doline jest u Rijama u blizini Novog Travnika, gdje je više od 150 ubijenih u šumi bez ikakvog suda. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao.
Partizanska brutalnost u Drugom svj. ratu se ogledala u mnogo toga, osobito u postupanju s ranjenicima u bolnicama. Kroz naša istraživanja došli smo do zaključka da ne postoji niti jedna bolnica u koju su partizani ušli da pri tome nisu vršili ubijanja i mučenja. Ovoga puta nam to potvrđuju svjedočanstva Šefke Zolote i Nikice Peše kada je u pitanju travnička bolnica 1944 godine.
Šefko Zolota se sjeća tih dana s nelagodom… I danas dok razgovaramo o toj tragediji u njegovu domu, on još ne može vjerovati svemu onome što oči vidješe i uši čuše.
Rođen sam 1900., u Šuici, a u Turbe doselih prije rata. Na karaulskoj cesti držah prenoćište – han. U njega dolažahu ljudi sa svih strana iz Kupresa, Bugojna, Jajca, Gornjeg Vakufa, Imljana, Korićana itd. Na taj način upoznah mnoge ljude, pa i tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito brojne partizane i hrvatske vojnike. Ujesen 1944. godine, dok su se vodile borbe između partizana i hrvatske vojske, bijah ranjen na području Turbeta. Nekako me prebaciše u travničku bolnicu, koja bijaše dupkom puna ranjenika i drugih bolesnika. Njima su bile ispunjene i sve sporedne zgrade. Ukupno nas je tamo bilo, s drugim bolesnicima, oko 500. Pretežito su to bili hrvatski vojnici, nešto civila, a tamo je dospio i poneki partizan. Sjećam se čak i jednog četnika, Boška s Vlašića. Bilo je žena, staraca i djece. Blizu mene ležalo je dvoje djece iz Gornjeg Vakufa ja sam ležao između jednog domobrana i ustaše iz Rastičeva (Kupres). Bilo nas je po troje na jednom krevetu. Ležalo se na podu, svuda.
Kada partizani upadoše u bolnicu (22. X. 1944. godine) ubijali su sve odreda, na krevetima, podu, svugdje. Nisu birali metu. Kad jedan visoki partizan (bio je to J. B. iz Bugojna), ubijajući od kreveta do kreveta, stiže do domobrana koji ležaše do mene, domobran ga zamoli da ga poštedi, jer da ima petero djece, staru majku i oca, a da ništa nikome nije loše učinio, partizan se i ne osvrnu; ubi ga jednim hicem iz pištolja usred čela. Tad ustaša iz Rastičeva reče: “Lako je ubijati ranjenike na krevetima to čine samo kukavice i zlikovci”. Tad mu partizan stavi cijev u usta i opali. Mozak mu suknu na potiljak, prsnuvši na sve strane. Na isti je način ubijen i ranjeni četnik Boško, čijeg se prezimena ne sjećam.
Kada dođe red na mene, onaj visoki partizan, koji bijaše u ubijanju i najpoduzetniji, koljući čak i nožem ranjenike, zagleda se u mene, i pošto sazna moje ime, prezime i odakle sam, još se pozornije unese u moje lice i i reče: “Znam te, ti držiš onaj han u Turbetu često sam u njega svraćao”. I Poštedi mi život, dok sve ostale poubija u mojoj sobi. Poubijani su i ranjeni partizani. Jedino znam da je Šećo Etelibašić iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio. Tada su stradali i nedužni civili u bolnici, jer su partizani sve tretirali neprijateljima. Posebno su mučili ranjene hrvatske časnike. Naročito mi je bilo žao civila i domobrana, koji su bili regularna hrvatska vojska.
Cijela bolnica tako postade klaonicom. Dok se potok krvi polako širio, još bi se čuo poneki hropac ili jauk. Kod nekih mrtvaca još su oči bile otvorene, postelja krvava i izrešetana metcima. Ubijanje je trajalo dugo. Ujutro partizani ‘ dovedoše zarobljene domobrane i jedan broj civila i narediše im da pokupe sve mrtve iz bolnice i da ih pobacaju u rovove. Kad ovi nesretnici izvršiše naredbu partizani i njih pobiše. Ne vjerujem da je itko tada uspio izvući živu glavu iz te bolnice. To se posrećilo samo, Šeći Đelibačiću, što vam već rekoh.
Dio bolničkog osoblja, posebno liječnike, budući su im trebali, partizani držahu zaključane u jednoj sobi sve dotle dok ne poubijaše sve ranjenike. Mislim da je to bila najveća klaonica ranjenika u Drugome svjetskom ratu.
I Nikica Peša ima svoju priču o Travniku:
Služeći vojni rok u JNA (zrakoplovstvo) u Cerklju kod Brežica (Slovenija) 1950. godine, kao avioelektromehaničar na aerodromu, dolazio sam u dodir s mnogim vojnim osobama, posebno pilotima. Tako jednoga dana stupih u razgovor s novopridošlim poručnikom – pilotom Slavkom Mrđom, rodom iz Bihaća.
Kada saznade da sam iz Travnika, upita me, sjećam li se borbi na Travniku i oko njega. Pošto odgovorih potvrdno, Mrđa mi ispriča čitav tok borbe, budući je bio sudionikom u njoj. Posebno se uživio u događaj vezan za zauzimanje vojarne, kojom je prigodom u njezinu krugu u tenku poginuo “narodni heroj” Petar Mećava i Lazo Marin dok su se kretali prema vojarni. Pitao me sjećam li se bolnice i borbe oko nje u Travniku, na što mu odgovorih da sam tada čuo kako su partizani, na bolesničkim krevetima, podu i podrumu ubili oko 140 ranjenih vojnika i civila, zapravo više ovih posljednjih. Mrđa mi na to uzvrati: “Jest, ali dignuto na kvadrat!” Kad ga upozorih na ograničeni kapacitet bolnice, Mrđa objasni da su mnogi ležali i po podu, jer je bila natrpana ranjenim banditima.
Kad ga upitah čime su ih ubijali, on mi odgovori “Nožem, automatom, pištoljem, kundakom puške, svačim”. Na moje pitanje, što radi sljedeći dok bi ubijao prethodnoga, Mrđa objašnjava: “Ako je bandit lakše ranjen, okretao bi se potrbuške da ne gleda svoju smrt, a oni teži bi gledali ravno nama u oči!”. A je li bilo i onih koji pokušavahu objasniti da su potpuno nevini, ili da su civili?
Bilo je i takvih koji su govorili da su zidari, a mi bi im kratko odgovarali, ali za bunkere; i metak u čelo! Drugi bi rekli da su, recimo, strojovođe, a mi bismo mu odgovoriti: “Vozio si pancer!, poslije čega bi odmah bio likvidiran. Ovo je bio prvi slučaj da mi je netko svjedočio o stravičnom krvoproliću u travničkoj bolnici u kojemu je i sam sudjelovao.
Stradanja u Travniku sjeća se i Klement Perić, rođen 1904. u selu Kotlenice, općina Klis, kod Splita, žandarmerijski časnik, zatim Čedo Kobić, rođen 1934. god. u Prnjavoru, selo Štrpci, po ocu i majci pravoslavac, koji se kasnije prometnuo u katolika (jedno vrijeme poslije rata bio u miliciji), Stojan Klarić, žitelj Vrpeći kod Bugojna, mobiliziran u hrvatsku vojsku 1944. te Grga Šere, Trogiranin, koji danas živi u Travniku, neprestano se vraćajući mislima u svoju Dalmaciju, svoju Zagoru i kameniti zavičaj u koji se, kako on zna reći, mora vratiti pa bilo to i u lijesu.
Svi oni govore o četrdesetosmosatnom bezakonju u Travniku, u kojem je bestijalnost neljudskoga carevala na način koji i danas u njima i svim časnim ljudima izaziva pitanje: zar je doista sve to bilo moguće činiti i da iza svega toga stoji čovjek…
O tom strašnom zločinu nad Hrvatima skoro 50 godina nije se smjelo ni pisnuti, a od početka 90.-tih o zločinu se počelo govoriti, a Vjenceslav Venco Topalović i Stojan Miloš su o tomu pisali, skupljali dokumente, dokaze, svjedočenja preživjelih. Prije nekoliko godina u tomu im se pridružio i mladi Ivan Zec, travnički Zagrepčanin.
Na žalost, sve to je, imajući u vidu veličinu zločina, malo, pre malo, no treba reći da u onom što su radili, nisu imali odgovarajuću i potrebnu podršku. A bez toga i nisu se mogli očekivati detaljniji, sveobuhvatniji i sustavniji rezultati.
