Pred Sudom Bosne i Hercegovine danas je nastavljen glavni pretres u predmetu „Muzička škola“ u Zenici, koji se odnosi na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 173. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.
Na današnjem ročištu, u okviru postupka koji se vodi protiv optuženih, svjedočili su Stjepan Mijač iz Kaknja, Ante Visković iz Zenice, rodom iz Grahovčića te Vejsil Lušija iz Busovače, koji je u relevantnom razdoblju obnašao dužnost vojnog policajca. Njihova svjedočenja dio su dokaznog postupka u kojem se pred Sudom BiH rasvjetljavaju okolnosti događaja obuhvaćenih optužnicom u predmetu „Muzička škola“, odnosno optuženih Nesib Talić i drugi.
Svjedok Stjepan Mijač pred Sudom BiH: „U podrumu Muzičke škole proveli smo mjesece, a strah od batina bio je stalno prisutan“
Svjedok iz Kaknja opisao je kako je 13. lipnja 1993. godine iz Kaknja prevezen u Zenicu, gdje je završio u podrumu zgrade za koju je naknadno saznao da je riječ o Muzičkoj školi. Govorio je o fizičkom maltretiranju, ispitivanjima, uvjetima zatočeništva i događajima kojih se sjeća iz razdoblja provedenog u toj zgradi.
Stjepan Mijač iz Kaknja, svjedočeći pred Sudom Bosne i Hercegovine u predmetu „Muzička škola“ u Zenici, kazao je da je početkom 1991. godine živio u Kaknju i radio u Rudniku mrkog ugljena, gdje je obavljao poslove glavnog tehničkog rukovoditelja. Na tom je radnom mjestu ostao do početka rata, a poslove je u okviru takozvane radne obveze nastavio obavljati do 9. lipnja 1993. godine.
Upravo je taj datum izdvojio kao presudan za njega osobno. Toga dana pozvao ga je Muharem Imamović i rekao mu da se javi određenim osobama u direkciji. S Mijačem su bili i Ivica Tvrtković te Pero Pavlović.
„Kada sam dobio uputu od Imamovića da se javim u direkciju, tamo sam otišao. Bila je smještena 309. kakanjska brigada. Priveli su nas neki vojni policajci, zadržali nas i odveli u podrum te zgrade. Nije nam rečeno zašto“, kazao je Mijač.
Prema njegovu iskazu, ondje su ostali do 13. lipnja, kada su predani vojnoj policiji. Vojni policajci potom su ih stavili u kombi, a putem su pokupili još nekoliko osoba, za koje je svjedok naveo da su svi bili civili.
Mijač je primijetio da ih prevoze prema izlazu iz Kaknja u pravcu Zenice. Po dolasku u Zenicu zaustavili su se ispred jedne zgrade. U tom trenutku, kako je pojasnio, nije znao da je riječ o zgradi Muzičke škole.
„Ispred te zgrade dočekao nas je špalir policajaca, nakon čega je uslijedilo udaranje i fizičko maltretiranje. Naravno da smo bili preplašeni i zbunjeni, ali tada je strah baš zavladao“, opisao je svjedok.
Nakon toga odvedeni su u podrum zgrade, u prostoriju za koju je procijenio da ima između 50 i 60 četvornih metara. Prisjetio se da su se ondje u tom trenutku nalazili Ilija Čičak, Franci Županić i osoba po imenu Ranko, čijeg se prezimena nije mogao sjetiti.
Prema njegovu iskazu, tijekom dana pojedine su zatvorenike odvodili u gornje prostorije na ispitivanje. Svjedok je kazao da su ih ondje udarali i maltretirali te da je bilo teško izdržati takve okolnosti. Njega u početku nisu izvodili na ispitivanje.
Sutradan je, kako je naveo, u podrum doveden i Slavko Trogrlić, kojega je odranije poznavao. Nakon dva dana i sam je izveden pred nekoliko vojnih policajaca.
„Pitali su me za obitelj, ženu, brata, što rade i čime se bave. Počeli su me udarati rukama i šakama“, prisjetio se Mijač.
Kazao je da su ga odveli u drugu prostoriju, a cijelo razdoblje opisao je kao vrijeme obilježeno strahom i osjećajem napuštenosti. Nakon nekog vremena vratili su ga u podrum, među ostale zatočenike.
Govoreći o uvjetima u kojima su boravili, Mijač je naveo da su se u podrumu nalazile palete i stolovi na kojima su spavali. Za obavljanje male nužde imali su kantu, dok su za obavljanje velike nužde morali tražiti dopuštenje da ih puste. Prema njegovim riječima, ni to nije bilo jednostavno jer je među zatočenicima vladao strah od mogućih batina.
„Hrana je bila jednom dnevno. Bila je neka čorba, riža, neko kuhanje“, kazao je svjedok, navodeći da je u podrumu Muzičke škole ostao sve do kraja kolovoza.
Dodao je da su ljude stalno dovodili i odvodili, zbog čega se sastav zatočenika mijenjao. Unatoč tome, kako je naveo, većinu vremena provodili su u istom podrumu.
Posebno se prisjetio događaja kada su im jednoga dana dali trake kojima su povezali oči, nakon čega su ih nekamo odveli. Vraćeni su nekoliko sati poslije.
Tek nakon što su prebačeni u Kazneno-popravni dom, kako je kazao, saznali su da je u Muzičku školu trebao doći Crveni križ radi pregleda i uvida u stanje u objektu.
Mijač je izrazio sumnju da su ih zbog toga privremeno uklonili iz zgrade kako bi se prikazalo da u njoj nema zatočenika.
Na kraju iskaza govorio je i o posljedicama zatočeništva. Naveo je da je nakon izlaska iz Muzičke škole izgubio između 10 i 15 kilograma.
Anto Visković pred Sudom BiH: „U Muzičkoj školi su me tukli, polomili su mi zube i izgubio sam 10 do 12 kilograma“
Ante Visković, svjedok iz Zenice, rođen 1946. godine, podrijetlom iz Grahovčića, kazao je pred Sudom Bosne i Hercegovine da i danas živi u Zenici te da je početkom 1992. godine živio sa suprugom i dvoje djece. U to je vrijeme već bio u mirovini, a prethodno je radio kao službenik u Službi državne sigurnosti. Nakon umirovljenja bio je i u pričuvnom sastavu policije.
Govoreći o okolnostima u kojima je lišen slobode, Visković je naveo da se 4. svibnja 1993. godine nalazio u stanu sa svojom obitelji. Oko 21 sat na vrata su došli naoružani muškarci u uniformama, koji se nisu predstavili niti su mu predočili bilo kakav nalog ili objasnili razloge njegova privođenja.
Prema njegovu iskazu, prepoznao je oznake Sedme muslimanske brigade. Nakon što su ga odveli iz stana, smješten je u kombi i prevezen u zgradu Muzičke škole u Zenici, gdje je smješten u podrumske prostorije.
Svjedok je pred Sudom opisao fizičko nasilje kojem je, kako tvrdi, bio izložen po dolasku u Muzičku školu. Kazao je da su ga udarali u genitalije, dok ga je drugi policajac kundakom puške udario u usta, uslijed čega su mu bili polomljeni zubi.
Prisjetio se i osobe za koju je naknadno saznao da se zove Našid Delalić. Naveo je da ga je upravo ta osoba udarala, a tijekom boravka u prostorijama Muzičke škole, prema njegovim riječima, bio je izložen i drugim oblicima fizičkog maltretiranja. Prilikom pretresa oduzeta su mu dva prstena i lančić.
Po dolasku u podrum zatekao je, kako je naveo, sedam ili osam osoba. Među njima su bili i neki njegovi bivši učenici, budući da je jedno vrijeme radio kao prosvjetni djelatnik. Prisjetio se Dragana Totića, Narcisa Štrbca i Slavka Mandića, ističući da je među zatočenima bio najstariji.
Visković je potom odveden u prostoriju na katu, gdje su ga, prema njegovu iskazu, ispitivali Jasmin Isić i Jusuf Karalić. Pitanja su se odnosila na položaj vojnih jedinica, osobe s kojima se družio te navodnu hrvatsku politiku u Zenici.
Opisao je i događaj koji se zbio nakon povratka s ispitivanja u podrum. Tada ga je, kako tvrdi, visoki tamnokosi policajac snažno udario vojničkom čizmom u leđa. U blizini se nalazio Jusuf Karalić, za kojega je svjedok kazao da je stisnuo zube te da je stekao dojam kako je pokušao zaustaviti daljnje udaranje.
Prisjetio se i Slavka Trogrlića, kojega je vidio krvavog, navodeći da su se i drugi zatočenici žalili na bolove. Trogrlić je kao ranije ispitani svjedok na pretresu u 4 mjesecu kazao da je kao bivši pripadnik Vojne policije HVO-a 1993. godine u Zenici priveden i odveden u Muzičku školu, gdje su gapripadnici Vojne policije Armije BiH teško pretukli, pri čemu su mu izbili dva zuba. Nakon premlaćivanja odveden je u podrum, gdje je zatekao jedanaest zatočenika s vidljivim ozljedama. Opisao je teške uvjete zatočeništva, navodeći da su hranu dobili tek drugoga dana te da je jedan vojni policajac zatočenike udarao bilijarskom kuglom. U Muzičkoj školi proveo je 12 dana, nakon čega je prebačen u Kazneno-popravni dom, gdje je ostao tri mjeseca. Istaknuo je i da su, prema njegovim saznanjima, zatočenike skrivali od predstavnika Međunarodnog Crvenog križa. Tijekom unakrsnog ispitivanja kazao je da ne zna po čijoj je naredbi priveden niti tko je odlučio o njegovu premještanju i puštanju na slobodu.
U Muzičkoj školi, prema njegovu iskazu, ostao je do 15. svibnja 1993. godine. Tijekom tog razdoblja sastav zatočenika često se mijenjao, jer su pojedine osobe odvođene, a druge dovođene.
Posebno se osvrnuo na okolnosti u kojima su zatočenici odvedeni na Bilmišće. Kazao je da su ih smjestili u kombi i prevezli na tu lokaciju, gdje su ostali nekoliko sati. Izrazio je sumnju da je razlog njihova premještanja bio izbjegavanje evidentiranja zatočenika od strane predstavnika međunarodne zajednice i Crvenog križa.
Visković je naveo da je 15. svibnja pozvan na kat zgrade, gdje je zatekao osobe čija imena, prema njegovu iskazu, nije bilo moguće pouzdano razaznati. Tada mu je priopćeno da je slobodan i da može otići kući.
Na kraju je istaknuo da je tijekom zatočeništva izgubio između 10 i 12 kilograma.
Tijekom unakrsnog ispitivanja Našid Delalić upitao je svjedoka kojom ga je vrstom puške udario. Visković je odgovorio da je riječ bila o takozvanoj „pumparici“.
Vejsil Lušija pred Sudom BiH: „Nisam vidio premlaćivanja, ali se govorilo da se zatočenici u Muzičkoj školi maltretiraju“
Vejsil Lušija iz Busovače, svjedočeći pred Sudom Bosne i Hercegovine u predmetu „Muzička škola“ u Zenici, govorio je o svojoj ulozi u Sedmoj muslimanskoj brigadi, rasporedu vojne policije i okolnostima koje su mu bile poznate iz vremena kada su u zgradi Muzičke škole boravili zatočenici.
Lušija je naveo da su na početku sukoba on i njegovi sumještani organizirali obranu mjesta te da su bili povezani s Patriotskom ligom. U početku su, prema njegovim riječima, uglavnom organizirali ophodnje i nisu imali posebne zadatke.
U prosincu 1992. godine pozvan je u Sedmu muslimansku brigadu, gdje je raspoređen na dužnost efendije, odnosno osobe zadužene za moral pripadnika brigade. Prisjetio se da je po njega došao Sead Šljivar i rekao mu da idu u Zenicu.
Po dolasku u Muzičku školu, kako prenosi Viteški.ba, rečeno mu je da će ondje ostati u sastavu vojne policije, gdje je raspoređen na stražarske poslove. Naveo je da je raspored pripadnika bio povezan i sa sjedištem brigade na Bilmišću, gdje se nalazilo 27 vojnih policajaca i tri referenta vojne policije.
Govoreći o osobama koje su boravile u Muzičkoj školi, Lušija je kazao da nije znao jesu li i zbog čega ljudi uhićivani i privođeni, iako je primjećivao da pojedine osobe dolaze i odlaze. Istaknuo je da nije vidio dovođenje zarobljenika, ali je vidio kako neke osobe izlaze iz podrumskih prostorija.
Među njima je prepoznao Antu Viskovića, kojega je poznavao odranije jer je prije rata bio načelnik. Lušija je kazao da mu je Visković jednom prilikom zatražio da mu donese cigarete, što je i učinio.
Svjedok je naveo da nije znao jesu li osobe koje su boravile u Muzičkoj školi bile privedene zbog nacionalnih, političkih ili drugih razloga. U slučaju Ante Viskovića pretpostavljao je da bi razlog mogao biti političke prirode, ali je naglasio da mu okolnosti njegova privođenja nisu bile poznate.
Govoreći o uvjetima boravka zatočenika, Lušija je kazao da su, prema njegovim saznanjima, dobivali istu hranu kao i pripadnici vojne policije te da su se mogli normalno koristiti sanitarnim prostorijama.
Osvrnuo se i na prostorije koje su koristili pripadnici brigade. Naveo je da se ured Nesiba Talića nalazio na Bilmišću, gdje je bilo sjedište Sedme muslimanske brigade, ali da je Talić koristio i prostoriju pokraj zapovjednikova ureda u zgradi Muzičke škole.
Lušija je izjavio da osobno nije vidio da je netko od zatočenika premlaćivan niti je čuo njihove jauke iz zgrade. Međutim, potvrdio je da je bilo priča o tome da se zatočenici u Muzičkoj školi maltretiraju.
Prema njegovu iskazu, ispitivanja zatočenika odvijala su se u zapovjednikovoj kancelariji. Pripadnici vojne policije dovodili bi osobu pred vrata te prostorije, ali Lušija tvrdi da nije vidio što se događalo unutar nje niti je znao tko je provodio ispitivanja.
Njegovo svjedočenje odnosilo se na organizaciju vojne policije i njegova osobna saznanja o boravku zatočenika u Muzičkoj školi, pri čemu je više puta naglasio razliku između onoga što je osobno vidio i onoga što je čuo od drugih.
