Sveto misno slavlje danas je u groblju Topala kod Viteza predvodio viteški župnik fra Zoran Mandić. Uoči svete mise izaslanstva su položila vijence i svijeće, a održan je i mimohod od mjesta stradanja do lokalnog groblja.
Fra Zoran je tom prigodom, u izuzetno nadahnutoj propovijedi, naglasio: “Prođoše toliko godine, a mi se pitamo stalno zašto se takvo što moralo dogoditi. No danas pokušajmo ne tražiti odgovore jer ih do sad nismo mogli pronaći, posebno ne one smislene. Stoga, danas budimo dostojansveni u svojemu boli, ali i u obećanju da žrtva naših pokojnih nije bila uzaludna. Vjerujem da se ove riječi često ponavljaju, ali ne smijemo zaboraviti ni molivu za duše naših pokojnih.”.
Također, u nastavku se zapisao: “Cijenimo li slobodu dovoljno? Naime, svi ratovi se vode zbog teritorija, a danas nažalost mnogi bježe od tog teritorija, za koji su naši poginuli dali živote. Mnogi su razočarani i zato odlaze, no postavljam pitanje: Ako odemo, tko će groblju paliti svijeću, tko će držati ove barjake, tko će ići u mimohodu, tko će čistiti grobe naših najmilijih. Naša groblja su puna naše mladosti. Puna onih koji nisu rado uzeli pušku. Puna onih koji su htjeli imati mladost i lijep život. Možda su razmišljali o braku, obitelji, o svemu lijepome, a to im je ukradeno. Njima kojih nema, ali i nama koji smo dionici toga.
Zato moramo pronaći ponovno u sebi ono što smo možda izgubili ili što smo zanemarili, a to je volja za životom na ovim našim područjima, volja za istinom i spoznajom da naši branitelji i civili nisu dali živote uzalud. Na sami spomen Križančeva Sela i Buhinih Kuća ili biloj kojeg našeg stratišta čovjek zanijemi. Teško je biti tada pametan i bilo što reći. Tada nastupa dostojanstvo tišine i molitve. Tada nastupa prkos i inat da čovjek sebi kaže, da, danas na minus deset ću ići kod križa u Buhinim Kućama i ovdje na groblje. I kako sam primijetio nitko nije posustao, nego smo se okupljali još više. A zašto? Da bi ove svijeće grijale njihove duše, da bi molitva koju izričemo pomogla da pokojni dođu u krilo nebeskoga oca. Mi smo vjernici, oni koji traže Božju istinu i ljubav, ali i razumijevanje. Sedmo blaženstvo glasi: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!“
Ovi koji su dali živote bili su mirotvorci, to ne smijemo zaboraviti. Nisu uzeli pušku što su htjeli, nego jer su morali, htjeli su mir, da u njemu uživaju i da ga mi imamo, ali su oni sada sinovi Božji. Dalje kaže sveto pismo, blago progonjenima, ali upamtite, bolje je biti prognan, nego progoniti. Ali ne može nam nitko i ništa ako smo progonjeni i ako smo na pravom Božjem putu. Zato, pozivajući vas na dostojanstvo i da ne zaboravimo na žrtve naših pokojnika, nego Vas to podsjeća, na ovaj dan 93. i 94. godine, kada nismo imali ništa, a danas imamo puno toga, a imamo i njih kao sve svoje zagovornike jer imamo sreću da smo vjernici i Božja djeca. Hrabro danas idimo, ne samo danas, nego sve druge dana, hodajući uzdignuta čela, kao pravi ljudi i vjernici. Kao oni koji imaju čiste ruke i čisto srce jer će onda dragi Bog biti s nama u našim životima
