Pred Sudom Bosne i Hercegovine nastavljeno je suđenje u kaznenom predmetu protiv Mensuda Kelešture i Hazima Jašarevića, koji se, prema navodima potvrđene optužnice, terete za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjeno na području Viteza 10. lipnja 1993. godine.
U središtu postupka nalazi se topnički napad na civilno naselje Podgradina, odnosno dječje igralište „Kod koša“, u kojem je, prema optužnici, smrtno stradalo osmero djece, dok je još petero djece ranjeno. U nastavku suđenja Mensudu Kelešturi i Hazimu Jašareviću, u predmetu koji je u javnosti poznat kao „Osmica“, optužnicu je, umjesto tužitelja Ivana Matešića, zastupala tužiteljica Olivera Đurić.
Na današnjem ročištu u svojstvu svjedoka Tužiteljstva BiH iskaze su dali Blaženko Čečura i Stipo Čečura. Njihova svjedočenja dio su dokaznog postupka u kojem Sud utvrđuje okolnosti događaja, kao i činjenice relevantne za kaznenu odgovornost optuženih.
SVJEDOČENJE BLAŽENKA ČEČURE: „Sva svoja sjećanja držim u jednoj sobi u sebi, a sada su ta vrata odškrinuta“
Pred sudom je svjedočio Blaženko Čečura, rođen 26. rujna 1981. godine, koji danas živi u Vitezu. Njegovo svjedočenje bilo je obilježeno snažnim emocijama, osobito kada je govorio o stradanju djece na košarkaškom igralištu 10. lipnja 1993. godine, događaju u kojem je i sam teško ranjen, a njegov brat izgubio život. Svjedok je kazao kako je do početka rata živio na Vjetrenicama s ocem, majkom, bratom i sestrom. S početkom sukoba obitelj je promijenila čak šest mjesta stanovanja, a posljednja adresa 1993. godine bila im je u Kamenjačama, odnosno Podgradini u Vitezu. U vrijeme tragedije imao je 12 i pol godina, njegov brat Draženko 15, dok je sestra Božana imala pet godina. Govoreći o danu 10. lipnja 1993. godine, Čečura je kazao kako mu je taj događaj ostavio neizbrisiv trag u životu.
„Toga dana išli smo se igrati, pecali ribu, a poslije smo došli kući. U blizini je bilo igralište, odnosno mjesto na kojem su se okupljala djeca. Bili smo mladi i svi smo se tu družili. Nisam znao da je brat otišao do koša, a nakon nekog vremena otišao sam i ja. Okupili smo se oko stola. Nije nam to bilo prvi put, dolazio sam i ranije. Poredali smo se oko stola i slušali starije, oni su vodili glavnu riječ. Ja sam stajao s lijeve strane stola. Bilo nam je lijepo“, prisjetio se svjedok.
Uslijedila je eksplozija koju je opisao kao zaglušujući zvuk i snažnu svjetlost. „Odjednom se čuo zaglušujući zvuk, pojavila se svjetlost i u tom trenutku odbačen sam od stola. Izgubio sam svijest. Kada sam došao sebi, možda nakon minute ili dvije, čuo sam plač i dozivanje u pomoć. Ležao sam nepokretan. Svuda su bili prašina, dim i tama. Pokušavao sam dozivati, ali nisam imao glasa. Svi su tražili svoju djecu.“
Kazao je kako ga je tada Frano Jukić podigao, sklonio s mjesta događaja i premjestio do hrasta, gdje je trebao čekati sanitetsko vozilo.
„Vidio sam oca i majku. Majka je plakala i dozivala pokojnog brata. I ja sam njih dozivao, ali nisam imao glasa i oni me nisu čuli. Ubrzo me preuzeo sanitet. U toj trci i strci odvezli su me u ratnu ambulantu u Vitezu. Bio sam krvav od glave do pete. Zamotali su me i potom prebacili u Novu Bilu, u ratnu bolnicu.“
Svjedok je posebno emotivno govorio o liječenju i trenucima kojih se, kako je kazao, sjeća cijeloga života.
„Probudio sam se u ratnoj bolnici i čekao red za operaciju. U operacijskoj sali dogodilo se nešto što ne mogu objasniti. U jednom trenutku imao sam osjećaj kao da nisam u vlastitom tijelu. Čuo sam liječnike kako govore da od mene nema ništa. Sve sam to gledao i slušao kao da sam iznad sebe. Moram i to reći.“
Nakon operacije uslijedili su dugi dani liječenja, bolova i patnje. Svjedok je kazao kako je u bolnici proveo 45 dana, tijekom kojih su mu svakodnevno sanirali rane i mijenjali zavoje.
„Najviše me boli što sam 45 dana ležao u bolnici. Sanirali su mi rane, stavljali gaze i previjali me. Ležali smo Milan i ja jedan pored drugoga, dok su Marina i Ivan bili preko puta nas.“
Posebno potresan dio svjedočenja odnosio se na trenutak kada je saznao da mu je brat poginuo.
„Roditelji su mi to krili više od 30 dana. Nisam znao da mi je brat poginuo. Moj brat je poginuo.“
Govoreći o žrtvama i stradalima, svjedok je spomenuo Milana, Sanju, Dragana, Augustinu, Velimira i Borisa, navodeći da su neki od njih smrtno stradali, dok su drugi bili ranjeni. Istaknuo je kako su Sanja i Dragan bili generacija njegova brata, dok je Milan bio mlađi. Na pitanje o okolnostima eksplozije, svjedok je kazao kako ne zna ništa o tome odakle je granata ispaljena. Čuo je da se radilo o granati kalibra 120 milimetara, ali o tome nije imao neposrednih saznanja.
Opisao je i tadašnje okolnosti na području Viteza, navodeći da se igralište nalazilo među kućama, na zaklonjenom prostoru, te da je od mjesta događaja do crte razgraničenja u Starom Vitezu bilo približno 500 metara zračne linije. Spomenuo je i postavljene plave oznake upozorenja zbog opasnosti od snajperskog djelovanja. Nakon ranjavanja, zbog težine ozljeda, pojedini stradali prebačeni su na liječenje u Split. Svjedok je kazao kako su i on i Milan trebali biti prebačeni helikopterom, ali do toga nije došlo zbog opasnosti i pucnjave. Liječenje je nastavio u Zagrebu i Mostaru. Govoreći o posljedicama ranjavanja, Čečura je istaknuo kako i danas nosi brojne gelere u tijelu.
„Ja sam sav ranjen, od glave do pete. Imam gelere na stotinu mjesta. Imam bolove koje trpim. Gelеri se pomiču po tijelu, a psihički mi je ponekad jako teško. Bojim se otići liječniku.“
Tijekom svjedočenja bilo je vidljivo koliko je teško ponovno proživljavati događaje iz djetinjstva. Svjedok je u više navrata prekidao iskaz, svladan emocijama. Na kraju je izgovorio rečenicu koja je možda najbolje opisala teret sjećanja koji nosi više od tri desetljeća: „Sva svoja sjećanja držim u jednoj sobi u sebi. Sada je ta soba odškrinuta.“
STIPO ČEČURA O STRADANJU DJECE NA IGRALIŠTU: „Od sina je ostao samo kaiš, neka odgovornima sudi Bog“
Drugi svjedok na današnjem ročištu u predmetu protiv Mensuda Kelešture i Hazima Jašarevića, poznatom kao „Osmica“, bio je Stipo Čečura, rođen 1. studenoga 1952. godine u Sebešću, općina Novi Travnik, koji danas živi u Vitezu, u Novom Naselju. Svjedok je govorio o životu svoje obitelji prije rata, dolasku u Vitez 1993. godine te stradanju djece na košarkaškom igralištu 10. lipnja 1993. godine, kada je izgubio sina Draženka, dok je drugi sin Blaženko teško ranjen. Na početku iskaza kazao je kako je prije rata živio normalnim životom, u susjedskim odnosima bez problema. Živio je na području Počulice, odnosno Vjetrenica, a Podgradinu je dobro poznavao jer je ondje ranije pohađao školu i živio do 1967. godine, kada je počeo raditi. Istaknuo je kako ga politika nikada nije posebno zanimala, već sport i obiteljski život.
„Deset dana prije događaja ponovno sam došao u Podgradinu. Put do Viteza bio je dug i težak. Morali smo prolaziti kroz šume, a uspijevali smo proći i kroz minska polja. Na kraju smo stigli u Vitez i smjestili se u kuću, supruga, troje djece i ja“, kazao je svjedok.
Prisjećajući se 10. lipnja 1993. godine, Stipo Čečura opisao je kako su se djeca toga dana igrala u blizini kuće, dok su se stariji okupljali kod košarkaškog igrališta.
„Djeca su se igrala, a mi smo ih držali na oku. Mi smo bili u kući, a sinovi vani, gdje su se igrali kod koša i družili. Kćerkica je bila ispred kuće, a odrasli su bili kod koša. Odjednom se čula granata. Taj zvuk nam nije bio prvi put poznat, ali ono što je uslijedilo bilo je strašno.“
Svjedok je kazao kako je njegova supruga odmah krenula prema mjestu eksplozije, ali je na pola puta zastala kada je ugledala prizor. On je potrčao za njom jer u tom trenutku nije vidio sina Blaženka.
„Pomogao sam supruzi i vidio da je susjed pokupio sina Blaženka. Njega su odvezli, a suprugu su također prevezli do ambulante.“
Govoreći o drugom sinu, Draženku, svjedok je teško pronalazio riječi kojima bi opisao ono što je zatekao nakon eksplozije.
„Što može ostati od djeteta kada padne granata od 120 milimetara? To su komadi… Dali su mi kaiš. To je ostalo od njega.“
U nastavku iskaza kazao je kako poznaje svu djecu koja su toga dana stradala. Spomenuo je Garića, sina Ramljakova, sina Križanovića, sina Ledina, kao i svog sina Blaženka, koji je bio ranjen i najprije prevezen u ambulantu, a potom u Novu Bilu. Naveo je da je bilo još ranjenih, ali da se svih ne može sjetiti.
O okolnostima na mjestu događaja kazao je kako su se kuće nalazile u neposrednoj blizini igrališta, dok su se prve crte nalazile na udaljenosti od približno 400 do 500 metara, prema području Mahale. Svjedok je naveo kako je, prema onome što zna, na igralište pala granata kalibra 120 milimetara, ali je tijekom ispitivanja pojasnio da nema neposrednih saznanja o tome odakle je granata ispaljena. Na kraju iskaza posebno je naglasio što očekuje od pravosudnih institucija.
„Tražim da se odgovorni procesuiraju. Obeštećenje me ne zanima. Neka im Bog sudi“, kazao je Stipo Čečura.
Nakon iskaza svjedoka, pitanja je postavljala braniteljica optuženih Lejla Čović, koja se osvrnula na navode o kalibru granate, ali i na informacije da su toga dana na području Viteza pale još dvije granate. Braniteljica je navela kako se tijekom postupka spominjalo da su 10. lipnja 1993. godine pale još dvije granate, i to u blizini vrtića i ambulante. Svjedok je odgovorio kako osobno nije vidio te događaje, ali da se o tome čulo.
Na pitanje je li čuo da je granata koja je pogodila igralište ispaljena iz područja Kljaka ili Muratovića, odgovorio je kako je takve informacije čuo od drugih, ali da nema vlastitih saznanja o mjestu s kojeg je granata ispaljena. Nastavak suđenja zakazan je za 2. prosinca.


