Tijekom suđenja za zločine nad Hrvatima Bugojna iznošene su tvrdnje kako je zapovjedništvo Operativne grupe „Zapad“ (OGZ) navodno brojalo tek nekoliko ljudi (prema iskazu Dautovića), te kako Vojna policija Armije BiH u Bugojnu nije bila podređena Operativnoj grupi „Zapad“, nego 307. motoriziranoj brigadi. Međutim, redakcija portala Viteški.ba posjeduje dokumente koji jasno demantiraju te navode.
Prvi dokument, „Spisak pripadnika Čete VP OGZ“ (broj 307-791 od 10. siječnja 1994.), nedvojbeno pokazuje komu je bila podređena Vojna policija. Drugi dokument, „Spisak pripadnika komande OG Zapad“ od 4. ožujka 1994., sadrži više od 200 pripadnika kojega potpisuje Načelnik i šef odjela za obranu Općine Bugojno Nihad Selimović i Nermin Karadža, a što u potpunosti osporava Dautovićev iskaz da je zapovjedništvo OGZ brojalo tek nekoliko ljudi. Ovi dokumenti izravno pobijaju i tezu obrane prema kojoj Vojna policija, koja se dovodi u vezu sa zločinima nad Hrvatima, nije bila podređena Zapovjedništvu odnosno Komandi OG „Zapad“, kojom je u to vrijeme zapovijedao optuženi Selmo Cikotić.
Zločin koji definira Bugojno
Zločini nad Hrvatima Bugojna predstavljaju jedan od najmračnijih poglavlja rata u središnjoj Bosni. Prema podacima udruga nestalih, u Bugojnu je 1993. ubijeno ili nestalo više od 300 Hrvata, a 15 pripadnika HVO-a i dalje se vode kao nestali – upravo iz skupine označene kao „ekstremni dio“ u Mlaćinom dnevniku.
Ovaj proces stoga ima šire značenje od individualne odgovornosti dvojice optuženih. On otkriva mehanizme političke kontrole nad vojskom i sustavno prikrivanje zločina kroz formu „ratnog upravljanja“. Cikotić, koji je nakon rata obnašao visoke državne funkcije, uključujući i dužnost ministra obrane BiH, sada se nalazi u središtu procesa koji preispituje njegovu ulogu u jednom od najtežih zločina protiv Hrvata u središnjoj Bosni.
Dok Tužiteljstvo dokazuje da je Vojna policija 307. brigade bila podređena Operativnoj grupi Zapad, obrana Selme Cikotića pokušava prebaciti odgovornost ili dokazati da on nije zapovijedao, odnosno da je efektivna linija zapovijedanja dolazila iz Ratnog predsjedništva. Dokumenti, svjedočenja i vojni nalazi međutim otkrivaju sustavnu ulogu OG Zapad u zatočenju, mučenju i likvidaciji hrvatskih zarobljenika.
Uvod: Dvostruka linija zapovijedanja i sustav zločina
Na Sudu Bosne i Hercegovine u tijeku je suđenje Dževadu Mlaći i Selmi Cikotiću za ratne zločine počinjene nad hrvatskim civilima i zarobljenicima u Bugojnu 1993. godine. Optužnica tereti Mlaću, tadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva općine Bugojno, da je izdao zapovijed za likvidaciju više od 20 zarobljenika hrvatske nacionalnosti, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), dok se Cikotiću, tada zapovjedniku Operativne grupe Zapad Armije BiH, stavlja na teret da nije spriječio zločine koje su počinili njemu podređeni.
Tužitelj Mladen Vukojičić iznio je optužbe potkrijepljene ratnim dnevnikom Dževada Mlaće, u kojem je zapisano: „Zvanično – ne smijemo imati civilnih zarobljenika, tajno – ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira.” Ti zapisi, u kombinaciji s dokumentima i svjedočenjima, rekonstruiraju hijerarhiju odgovornosti u kojoj civilno i vojno zapovjedništvo Bugojna zajednički odlučuje o sudbini hrvatskih zarobljenika.
Likvidacije pod političkim pokroviteljstvom
Prema optužnici, nakon zapovijedi iz Ratnog predsjedništva i Mlaćinog dnevnika, Vojna policija 307. brdske brigade Armije BiH odvela je grupu hrvatskih zarobljenika u prostorije “BH banke”, gdje su brutalno premlaćivani. Trojica su od posljedica batinanja preminula, dok su ostali odvedeni na Rostovo, gdje su likvidirani u listopadu 1993. godine. Većina njihovih posmrtnih ostataka do danas nije pronađena.
Izvještaji Tužiteljstva navode da je Mlaćo osobno određivao lokacije i nadzirao rad vojnih struktura. Na sjednicama Ratnog predsjedništva raspravljalo se o “ekstremnom dijelu HVO-a” i o potrebi da se taj dio “izdvoji i uništi”. Vještak vojne struke Martin Frančešević ocijenio je da je riječ o „vrsti odluke o likvidaciji zarobljenika“.
Tako se u dnevniku od 22. srpnja 1993. nalazi Mlaćin zapis: “Zvanično – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno – ekstremni dio zarobljenika da se likvidira.“ Samo desetak dana kasnije, u kolovozu, počinju odvođenja iz bugojanskih logora na Rostovo.
Cikotićev položaj i pokušaj obrane
Cikotić je u to vrijeme bio zapovjednik Operativne grupe Zapad, formirane 8. ožujka 1993. po zapovijedi zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH. Kao zapovjednik OG Zapad, bio je nadležan za sve postrojbe na području Bugojna, uključujući 307. brigadu i njezinu Vojnu policiju.
No, njegova se obrana temelji na tezi da Vojna policija nije bila u nadležnosti OG Zapad, nego isključivo 307. brigade. Braniteljice Edina i Jesenka Rešidović tvrde da Cikotić nije imao „efektivnu kontrolu“ nad postrojbama koje su čuvale i ispitivale zarobljenike te da je stvarna odgovornost na nižim zapovjednicima. Iako obrana Selme Cikotića uporno tvrdi da on nije imao stvarnu nadležnost nad Vojnom policijom 307. brigade, dokazi koje je predočilo Tužiteljstvo jasno pokazuju suprotno. U dokumentima se precizno navodi da je Vojna policija bila organizacijska postrojba Operativne grupe Zapad, da su svi izvještaji o zatočenicima išli prema zapovjedništvu OG-a, te da su Cikotiću osobno upućivani dopisi i zapovijedi koje su se odnosile na premještanje zarobljenika u KPD Zenica.
Ti dokumenti potvrđuju ne samo da je bio obaviješten o svim aktivnostima koje su se poduzimale, nego da je Cikotić bio u potpunosti uključen u operativni okvir u kojem su odluke Ratnog predsjedništva Bugojna provodili pripadnici vojnih struktura. Zapovjedni lanci i komunikacijski putevi jasno pokazuju da su se političke odluke o „ekstremnim zarobljenicima“ – koje su nastajale na sjednicama Ratnog predsjedništva – operacionalizirale upravo kroz OG Zapad, pod njegovim zapovjedništvom. Drugim riječima, Cikotić ne samo da nije poduzeo ništa kako bi spriječio zločine, nego je, prema svemu sudeći, bio svjestan, suglasan i usklađen s planiranim aktivnostima. Takvo ponašanje, ocijenio je tužitelj Mladen Vukojičić, teško se može tumačiti kao puki propust:
„Svakom zapovjedniku ovo bi bila više nego alarmantna situacija da provjeri što se događa“, rekao je Vukojičić, ističući da Cikotić nije reagirao ni kada je bilo očito da se zarobljenici drže u nehumanim uvjetima i nestaju bez traga.
Ova formulacija jasno pokazuje da Cikotićeva pasivnost nije bila rezultat neznanja, nego svjesnog pristanka i prešutne podrške sustavu u kojem su političke odluke o likvidacijama provodile njemu podređene vojne strukture.
Vještak Martin Frančešević, nastavno na ovu gore tezu, potvrdio je da je Ratno predsjedništvo u Bugojnu neovlašteno odlučivalo o vojnim pitanjima i izravno utjecalo na rad službi sigurnosti. Kao primjer naveo je smjenu zapovjendika Vojne policije – odluku koju je Ratno predsjedništvo donijelo iako za to nije imalo zakonske ovlasti, a vojni zapovjednici, uključujući Cikotića, tu smjenu operativno proveli.
„Po meni, to su bila nezakonita i neovlaštena uplitanja, ali su se operativno realizirala“, izjavio je vještak.
U izvještajima Službe vojne bezbjednosti stoji da su hrvatski zarobljenici trebali biti transportirani u Zenicu, no da su „zadržani u Bugojnu zbog odluke Ratnog predsjedništva“. Istovremeno, zapovjednik Trećeg korpusa Enver Hadžihasanović izdaje zapovijed Cikotiću da ih prebaci – što nikada nije učinjeno.
Iz dopisa Uprave bezbjednosti Ministarstva obrane BiH iz svibnja 1994. godine jasno proizlazi da su se čak i viši organi tadašnje Armije BiH počeli zanimati za „nestale bugojanske zatvorenike“. U to su vrijeme, dakle, i u Sarajevu znali da je u Bugojnu nestalo nekoliko desetaka zarobljenih Hrvata – i tražili objašnjenje. Samo se, izgleda, u zapovjedništvu Operativne grupe Zapad nije imalo što znati.
Dok su viši organi upućivali službene dopise i tražili izvještaje o zatočenicima, u OG Zapad – gdje su svi ti ljudi bili registrirani, popisani i formalno “u obradi” – vladala je zapanjujuća institucionalna amnezija. Nikome, pa ni zapovjedniku Cikotiću, nije palo na pamet postaviti jednostavno pitanje: gdje su nestali ti ljudi? Tko ih je odveo? Po čijem nalogu? Tako se stvorila situacija u kojoj je cijela struktura OG Zapad – zapovjednici, oficiri, bezbjednjaci – formalno “neznala” što im se događa u vlastitoj zoni odgovornosti. A kada su iz Sarajeva pitali, stigao je odgovor da se “ne zna tko je naredio likvidacije”. Drugim riječima, svi su znali sve – osim onih koji su to morali znati. Ironija je u tome da su “viši organi” pokazali barem minimalni interes za nestale zatvorenike, dok se Cikotić, kao zapovjednik neposredno nadležan za taj teritorij, očigledno nije previše uznemirio. Nije tražio izvještaje, nije otvorio istragu, nije poslao inspekciju – iako je imao sve instrumente da to učini.
A zapravo, što bi i tražio kad je dobro znao što bi mogao pronaći?
Upravo ta šutnja, to odsustvo bilo kakvog pokušaja da se provjeri sudbina zatočenika, pokazuje da se ne radi o neznanju, nego o svjesnom izbjegavanju istine. Cikotić nije propustio reagirati zato što nije znao – nego zato što nije smio znati više nego što već zna. Njegova “neaktivnost” bila je najaktivniji oblik zaštite sustava koji je funkcionirao po logici: ne pitaj, ne zapisuj, ne znaš ništa.
Takva šutnja, u kontekstu dokumenata i zapisa koji su mu redovito stizali na stol, više ne djeluje kao propust, nego kao svjesno održavanje iluzije neznanja – najpouzdaniji način da se odgovornost izbjegne, a sustav nekažnjeno nastavi djelovati.
Sustav zatočeničkih centara i politička kontrola
Bugojno je 1993. postalo epicentar sistematskog progona Hrvata. Nakon što je Armija BiH preuzela potpunu kontrolu nad gradom, uspostavljeni su zatočenički centri u školi “Vojin Paleksić” i na stadionu FK “Iskra”. Ratno predsjedništvo imenovalo je upravnike tih logora i određivalo uvjete boravka zatvorenika.
Vještak Frančešević naveo je da su odluke o zatvorima, o premještanjima i o “ekstremnim zarobljenicima” često nastajale na sjednicama Ratnog predsjedništva, a zatim operacionalizirane kroz OG Zapad. „Što se pojavi u Mlaćinom dnevniku, to se kasnije nađe u rješenju“, zaključio je vještak.
Takva struktura pokazuje da između političke i vojne linije nije bilo razgraničenja. Umjesto toga, formiran je paralelni sustav odlučivanja u kojem su civilne odluke imale vojno-operativnu težinu. Cikotić je, kao zapovjednik OG Zapad, bio ključna spona između Mlaćinih političkih odluka i njihovog provođenja na terenu.
Obrana osporava, ali dokumenti govore drukčije
Cikotićeva obrana pokušala je osporiti autentičnost pojedinih dokumenata, tvrdeći da neki akti nisu vlastoručno potpisani te da se Cikotić u relevantno vrijeme nije nalazio u Bugojnu. Pozvali su se i na činjenicu da su neki akti potpisivani „za komandanta“ od strane Kemala Džafića. Međutim, i ti dokumenti nose pečate OG Zapad, što potvrđuje da su izdani u okviru zapovjedne strukture kojom je Cikotić rukovodio.
Vještak je na pitanje obrane potvrdio da se u relevantnom periodu na području OG Zapad nalazila i postrojba „El-Mudžahid“, formalno podređena Trećem korpusu, ali s posebnim statusom. Ta činjenica dodatno potvrđuje da je Cikotić bio upoznat s kompletnom situacijom u zoni odgovornosti, uključujući kretanja i djelovanje svih postrojbi .
Odgovornost ne može biti podijeljena
Analiza dokaza, svjedočenja i vojnih akata pokazuje da pokušaj Cikotićeve obrane da ograniči vlastitu odgovornost na formalne granice 307. brigade nema čvrsto uporište. Vojna policija, zatvori i zatočenički centri djelovali su u sustavu koji je bio pod kontrolom Operativne grupe Zapad, a politički pod pokroviteljstvom Ratnog predsjedništva Bugojna.
Linija zapovijedanja bila je jasna, a pasivnost zapovjednika u situaciji kada su zarobljenici mučeni i likvidirani ne može biti pravno opravdana. Upravo zbog te hijerarhije – i zbog Mlaćinih zapisa koji su se pretvarali u zapovijedi – Cikotićev pokušaj da izbjegne odgovornost postaje sve manje uvjerljiv.
Suđenje Dževadu Mlaći i Selmi Cikotiću tako prerasta u proces koji nadilazi individualnu krivnju. On otkriva kako su političke odluke u Bugojnu 1993. postale instrument sustavnog progona Hrvata i kako se kroz birokratsku strukturu OG Zapad zločin pretvarao u proceduru. U tom svjetlu, izgovor o “nedostatku nadležnosti” više ne zvuči kao pravna obrana – nego kao pokušaj bijega od povijesne istine.
