Niko Janković (23) jedan je od najvažnijih kotačića u mehanizmu pobjedničkog sustava s Rujevice.
Fascinantno zvuči podatak da nema igrača u ligi koji je ove sezone odigrao više minuta od Jankovića. Kada se zbroje nastupi u domaćem prvenstvu, kupu i Europi, Niko je ukupno odigrao 3.820 minuta.
Jasno to pokazuje da Radomir Đalović svoju viziju igre ne može zamisliti bez ovog sjajnog veznjaka. Uostalom, o tome je, između ostaloga, Rijekin trener pričao netom nakon završene sezone.
Niko je također upisao osam pogodaka, uz tri asistencije, a njegova tržišna vrijednost prema Transfermarktu trenutačno iznosi 5,5 milijuna eura. Da je, ovakvom izvedbom, nosio, primjerice, dres Dinama, ili da je bio u širem fokusu nacionalne vrste, njegova vrijednost bi bila najmanje dvostruka.
Računamo li Dinamov trijumf u sezoni 2020.-2021 kada je debitirao za plave, Niko već ima četiri naslova prvaka. Uspjelo mu je to još dvaput sa Zrinjskim (2022. i 2023. u BiH i sada s Rijekom. Pričao nam je Niko o proslavi naslova prvaka.
– Proslava mi je na trenutke izgledala kao ugodna obiteljska fešta. U jednom se trenutku pretvorila u prave filmske scene. Koreografija i navijanje za vrijeme utakmice bila je za desetku. Armada nas je nosila. Bila je strašna sparina, noge su bile pomalo teške. Ali u onom huku s tribina ‘Volim te, Rijeko’ sve zaboraviš, a srce mi je tuklo sto na sat. Na krilima tog adrenalina jednostavno letiš.
U sudačkoj nadoknadi bio je aut za nas ispred Armade, očekivao sam loptu kada su se tisuće navijača sjurile na teren. Stvarno ne znam je li sjajni sudac Erceg odsvirao kraj. U toj bujici sreće ostao sam bez dresa, hlačica ali i bez svojih starih omiljenih kopački. A dolazak helikoptera s peharom bio je fenomenalno zamišljen. Svaka čast HNS-u i predsjedniku Marijanu Kustiću. A slavlje na Korzu bilo je nezaboravno.
Što je tajna Rijekina uspjeha?
– Osim sjajne kompaktnosti i odnosa koje je uspostavio trener Radomir Đalović svojim znanjem i vizijom, svakako je važan bio autoritet predsjednika Miškovića. Ovaj rezultat nastao je iz jedne velike žrtve, sjajnih odnosa u momčadi, prijateljstva, hrabrosti i upornosti. Da, neki su sumnjali u nas, ali nisu oni najvažniji, naš šef Radomir Đalović i predsjednik Damir Mišković. Kada smo bili u nekim teškim trenucima, stalno su nam govorili da smo najbolji i da ćemo biti prvaci. Imam potrebu pohvaliti i vaše novinarske kolege koji nisu bili pristrani niti se odredili za jug ili sjever. Cijelo vrijeme imali smo korektan tretman u kojem su nam davali objektivne šanse za osvajanje naslova. Stalno su govorili da ga najviše zaslužujemo.
Ovo naše prvo mjesto primjer je nama samima, ali vjerojatno i nekim drugim klincima koji dolaze. Jasan pokazatelj da je u sportu zaista sve moguće. Ne treba ići u Ameriku ili Hollywood da se snovi ostvare. Uz ogroman rad i disciplinu, to je moguće i u Hrvatskoj. Bila je ovo borba Davida i dva Golijata, Rijeke, Dinama i Hajduka. I znate tko je pobijedio? Pobijedio je hrvatski nogomet, fair-play i pobjednici smo svi skupa. Slaven Belupo, Varaždin, Istra, Osijek i drugi klubovi jer smo zadnjih osam dana pokazali da u hrvatskom nogometu nema zakulisnih igara, pobijedilo je poštenje.
Igrali ste na nekoliko pozicija tijekom sezone, koliko je zahtjevna bila činjenica da je Đalović u najvažnijim trenucima sezone računao na vašu polivalentnost?
– Sada, kada je sezona gotova, moram priznati da sam u nekim trenucima puno patio zbog toga. Moja prirodna pozicija je osmica, ja sam box to box igrač. U Stuttgartu sam naučio zlatno pravilo. A to je da moram igrati onako kako mi trener kaže i ne mudrovati previše. Potpuno sam vjerovao šefu, maksimalno se podredio momčadi. Možda je to i nedostatak određene vrste, no obožavam igrati pod trenerima koji me vole i cijene. Onda dajem svoj maksimum. Za Đalovića ću igrati i beka ako treba, mislim da vam je jasno o čemu pričam.
