Nemanja Matić (37) je fantastičan igrač. Zadnji vezni koji je o nogometu znao sve i zato je godinama igrao za klubove poput Chelseaja, Manchester Uniteda, Rome… Prošlu je sezonu igrao za Lyon, a sad je blizu toga da u novoj sezoni zaigra za Sassuolo.
Matić je sjajna osoba, iznimno normalan, skroman i susretljiv. Upoznali smo ga u Sarajevu, gdje je bio dio Sportskih igara mladih. Matić je ambasador ovog projekta koji već godinama okuplja tisuće i tisuće klinaca s ovih prostora. Bez problema je izdvojio vrijeme za hrvatske medije.
– Sportske igre mladih imaju golemo značenje za našu regiju, jer spajaju djecu, uče ih vrijednostima nego samo sporta, nego i života. Radost koju vidim na njihovim licima nema cijenu – kazao nam je u uvodu jedan od najvećih srpskih nogometaša svih vremena.
Samozatajni Matić dolazi iz sela Vrelo, pored gradića Uba, udaljenog od Beograda otprilike sat vremena vožnje. – Mi smo imali drugačije djetinjstvo, sport nam je bio sve. Kao dijete znao sam nabrojati sve reprezentativce u košarci, odbojci, ili rukometu, da ne spominjem nogomet. I svaki sam sport igrao. Mislim da današnja djeca nemaju tako lijepo djetinjstvo. Moje selo ima 1.500 stanovnika, Ub možda oko osam tisuća. Cijeli kraj ima približno 25 tisuća stanovnika, a dao je igrače poput Dragana Džajića, Dušana Savića, Radosava Petrovića… Tamo su svi igrali nogomet i skoro svi su ga igrali dobro i jako dobro. To je baš nogometni kraj.S kojim je Matić i danas jako povezan.
– Nikada u sebi nisam otišao iz svog kraja. Dan mi je ispunjen kad se tamo vratim i pozdravljam susjede koje poznajem od djetinjstva. Ta povezanost jako je važna u mom kraju, sve su to ljudi s kojima sam odrastao, koji su mi na ovaj ili onaj način pomagali kroz život. To su stvari koje čine život, a koje često zaboravljamo jer se opterećujemo nekim stvarima koje su u stvari nevažne.Matić je i u Srbiji praktički bio anoniman igrač kad ga je 2009. Chelsea senzacionalno otkupio od Košica iz Slovačke za 1,75 milijuna eura. U Londonu se ipak nije odmah nametnuo, što je bilo i očekivano za tanašnog mladića kojem je bila tek 21 godina. Stoga ga je Chelsea nakon godinu dana posudio u Vittese, u kojem je imao dobru sezonu nakon koje ga je Chelsea prodao u Benficu za pet milijuna eura. Tri godine kasnije Benfica ga je vratila Chelseaju i to naplatila 25 milijuna. Matić je u klubu iz Londona ostao tri godine, osvojio dva naslova prvaka i još neke trofeje, prije nego što ga je Manchester United otkupio za 45 milijuna. Ne može se Matić ipak odlučiti gdje mu je bilo ljepše – u Londonu ili Manchesteru.
– U Londonu mi je bilo krasno, osvajali smo trofeje, za razliku od Manchestera. Međutim, uživao sam kao igrač Uniteda tih pet godina. Emocije su stoga pomiješane, oba su kluba posebna u mom srcu.
Kad smo već kod Manchestera, zašto klub nakon odlaska Alexa Fergusona toliko luta neuspješno tražeći način da ponovno zasjedne na vrh? – United se u moje vrijeme previše bavio komercijalnim stvarima, sve je bilo tome podređeno, reklame su bile jednako važne kao i nogomet. To mi nikako nije bilo u redu, svaki tjedan na snimanjima, jedan dan reklamiraš zrakoplovnu tvrtku, drugi dan proizvođača šalica… Znam da je sve to biznis koji donosi velike novce, ali kad pretjeruješ onda ti fokus ne može na pravi način biti na nogometu i to je bio ozbiljan problem. Roman Abramovič je kao gazda Chelseaja tražio trofeje i pobjede, sve drugo nije mu bilo važno.
Je li Manchester i danas s novim vlasnicima jednako opterećen zaradom?– Kažu mi da više nije tako, da je sada sve na nogometu, ali sad treba proći vrijeme da nadoknadiš izgubljeno, što neće biti nimalo lako. U Premier ligi sad je već puno sjajnih klubova, jer svi ulažu golemi novac i imaju odlične i vrlo ambiciozne momčadi. U moje vrijeme ipak nije bilo tako puno moćnih klubova. Premier liga ti praktički ne pruža priliku za bilo kakvo opuštanje, jer odmah budeš kažnjen.
Kako ste doživjeli Romana Abramoviča?– Poseban tip, najbolji predsjednik kojeg sam ikada imao. Nije upitno da je sa svojim radom promijenio izgled svjetskog nogometa, ne samo Premier lige. Bio je svojevrsna avangarda, predsjednik i vlasnik koji je bio spreman poduzeti sve što treba i što je moguće kako bi napravio rezultat, a zanimali su ga samo najveći naslovi i dosezi. Uspio je u svom naumu, osvajao je trofeje, ali i postao preteča nogometa kakvog gledamo unazad 10-ak godina. Za njim su došli Arapi, Amerikanci, Indijci…
Poseban tip je i Jose Mourinho. – Vodio me je u čak tri kluba – Chelseaju, Romi i Man. Unitedu. Svi znamo kakva je trenerska klasa i koliki je utjecaj imao na razvoj nogometa. Kako je Abramovič mijenjao odnose u kompletnom nogometu, tako je Mourinho to radio na samom terenu. I odličan je tip, medijski katkad ispada arogantan, ali uopće nije takav. Dapače, normalna je osoba, vrlo ugodan u društvu, dostupan…
Idemo malo na hrvatski nogomet, koliko ga pratite? – Uvijek pratim hrvatsku ligu i to pomno. Prošla sezona bila je nogometno nevjerojatna. Utrka Dinama, Hajduka i Rijeke bila je pomalo nestvarna, iznenađenja iz kolo u kolo, pa u istom kolu svi izgube, propuštaju prilike za titulu kao na traci… Takve su stvari fantastične za nogomet.
Potom je nostalgično primijetio. – U Srbiji je već dugo nemoguće vidjeti takvo prvenstvo – Crvena zvezda bude prvak već u listopadu ili najkasnije u prosincu. Hrvatska liga je zato sjajna, premda se kod vas ne igraju utakmice za neke ozbiljne europske iskorake. Međutim, stadioni su puni, utakmice se gledaju na TV-u, jer ljudi hoće neizvjesnost. Matić je glasno rekao ono o čemu se “šuška” već dugi niz godina.- Za mene je regionalna liga jedini spas za klubove s ovih prostora, uvjeren sam da će ona jednog dana saživjeti. Mi smo male zemlje, nismo zanimljivi ni sponzorima, ni televizijama, a ni bogatoj Europi. Zamislite samo da Crvena zvezda gostuje Poljudu, ili Dinamo u Vojvodini. Svaka bi utakmica imala krcate stadione; svi bismo profitirali.
Mnogi su stava da regija ipak nije spreman za takve utakmice?– Ma spremni smo, zašto ne? Probleme koji postoje prave vrlo male interesne skupine, zatim šačica idiota, koji sami sebe vole nazivati navijačima. Siguran sam da normalni ljudi ne vide ništa sporno u osnivanju takve lige, jer bi pomogla klubovima da se osnaže. I ja sam navijač, volim svoj klub, a nisam huligan. Navijam za svoje Jedinstvo Ub, ne idem se na stadion ni tući ni nekoga vrijeđati zbog nacionalnosti, ili zbog toga kojem se Bogu moli. Pitanje je samo odluke država u kojima živimo, jer problemi koji postoje riješe se za jedan dan ako postoji politička volja. Velika je šteta što trenutačno ne postoji interes za takvu ligu, a jamčim da bismo u deset godina napravili sjajnu ligu, na vrhunskoj europskoj razini, koja bi parirala najjačim ligama.
U Hrvatskoj se često čudimo tome da reprezentacija Srbije ne može – za razliku od Vatrenih – napraviti veliki rezultat?– Ma jednostavan je odgovor – kako siješ, tako ćeš i žeti. Način na koji tretiramo djecu u akademijama, na koji pristupamo trenerima, na koncu nam donese proizvod koji dobijemo. Ne ulaže se dovoljno, u problemima smo, a pitanje samo kad ćemo dotaknuti dno ako se ne opametimo. Prije 10 godina rekao sam da ćemo biti prosječni poput Bugarske ili Litve, jer ništa ne mijenjamo. Ljudi su rekli da pretjerujem, ali sve više dolazimo na moje. Srpski igrači ne igraju nisu danas na razini Vidića, Stankovića, Kolarova, ili Ivanovića. Nakon deset godina nemamo niti jednog igrača u najboljim svjetskim klubovima. Hrvatska je je 2018. i 2022. imala puno i zato je uzimala medalje. Rezultati reprezentacije Srbije ogledalo su onoga što radimo zadnjih 10 godina.
Tko je najveći igrač s ovih prostora?– Bilo je pregršt velikih igrača, još iz vremena kada je Zvezda bila prvak Europe – Savićević, Prosinečki, Šuker, Boban. Bilo je sjajnih i godinama nakon toga, ali nitko kao Luka Modrić nije tako uspješno i dugo nosio igru najvećeg svjetskog kluba. Modrić je daleko ispred svih. Možete se zamisliti u tandemu s Modrićem?- Uh, Luka, Rakitić, Kovačić i ja u veznom redu. Bila bi to fantazija od nogometa…Vezni red ste već istaknuli, a kako bi složili idealnu momčad s prostora bivše Jugoslavije?- Džeko i Mandžukić su u napadu. Ako ćemo Ibrahimovića držati “našim” onda je i on odmah u tom društvu. Obrana? Srna, Ivanović, Kolarov, Vidić, Lovren… Uh, ima nas puno. Oblak, Handanovič, Subašić… na golu. (rš)
Ima i Hrvatska dosta sličnih problema kao i Srbija, prije svega u infrastrukturi i stručnim ljudima?– Suđenje je u vašoj ligi jako napredovalo zadnjih godina, to je veliki pokazatelj da se krenulo u pravom smjeru i da postoji nada u oporavak klubova. Vi ste završili mnoge procese koje u Srbiji još nismo ni počeli. Suđenje je slika odnosa koje želimo u nogometu.Što je glavni problem u Srbiji?- Nekada je to bio Partizan, a sad je Crvena zvezda ta kojoj je podređen kompletan nogomet. Ne smije Zvezda izgubiti utakmicu, uvijek mora imati daleko najveći budžet. Kako ćeš onda napraviti iskorak? Da postoji prava volja, to se riješi u 24 sata…Bio je to Nemanja Matić. Izravan, iskren i vrlo kritičan. U Srbiji bi nogomet puno profitirao kad bi ga pažljivije slušali…
Matića je kao klinca prepoznao Miodrag Ciga Rakčević, poznat kao Amigo. Poznat je i u Hrvatskoj, doduše na malo neobičan način.- Razgovori Amiga i Romana Obilinovića bili su fantastično duhoviti, uživao sam slušajući ih. Amigo me je vidio u 3. ligi i odveo me u Košice na probu. To je poseban čovjek, sada ima oko 80 godina i pravi je gospodin u odijelu sa šeširom. Inače je premazan svim vještinama, stari je beogradski mangup. Glumio je čak i u jednom filmu. U Beogradu ga svi znaju, baš je pojava. Prve dvije godine profesionalne karijere bio mu je menadžer i puno mi je pomogao.
Vaš nogometni početak nije bio nimalo lagan, zar ne?– Kad sam odlazio u Košice bio sam bez kluba i mislio sam da idem potpisati ugovor, a ispalo je da sam na probi. U džepu nisam imao ni dinara, a odbio sam financijski ozbiljnu ponudu jednog korejskog kluba. Direktoru Košica nije bilo jasno zašto sam to napravio, a ja sam imao plan iz Košica probiti do europskog nogometa na visokoj razini. Teška odluka, ispala je ispravna. – U životu morate pratiti različite znakove s kojima se susrećete. Neke treba preskočiti, a neke pažljivo pročitati. Tada sam bio mlad, ništa mi nije bilo teško, a odluke sam donosio prema osjećaju u trbuhu, a ne po osjećaju u glavi. Neki će reći da je to intuicija, ali nikada me osjećaj koji sam imao u trbuhu nije prevario. (rš)
