Mostar je grad rukometa, pogotovo onoga ženskog. Ne treba ići daleko u povijest, ali valja spomenuti Lokomotivu, pa onda i Galeb koje su dale veliki broj sjajnih igračica. U posljednje vrijeme u gradu na Neretvi najuspješniji klub je Zrinjski, pokale su osvajali i Katarina, Galeb, a egzistirali su i Lokomotiva i Kosača.
Toliko klubova samo je još jedan dokaz koliko ima talenta na ovom malom prostoru. Rukometašice Zrinjskog su uspjele napraviti i Europski iskorak i tako promovirati svoj klub i svoj grad. I kada je samo trebalo ostaviti tu ekipu na okupu svi su im okrenuli leđa. Tu je počela agonija ženskog rukometa u Mostaru. Sjajne igračice ponikle u školi rukometa Zrinjskog otišle su u puno manje sredine, a vrlo malo je trebalo da ih se zadrži. Kada su se osvajale titule svi su bili gosti dvorane na Bijelom brijegu. Padale su fotografije s pobjednicama, a kao što to obično biva usta su im bila puna obećanja.
Trebalo je tako malo da se nastavi sportsko čudo, a Plemkinje nisu dobile ništa. Od ništa se i ne može ništa i uslijedio je pad. Igračice su pobjegle glavom bez obzira, a višestruke prvakinje su ispale iz najvećeg ranga. Već tada se pričalo o raspadu kluba, a klub je ostao i opstao samo zahvaljujući ljubavi i volontiranju kako igračica, tako i onih koji su vodili klub. Teška su to bila vremena, ali izdržale su Plemkinje i nisu se dale ugasiti. Vratile su se u društvo najboljih ponajprije zahvaljujući volji, želji mladih igračica i trenericama Tini i Marijani.
I klub je onda tako reći krenuo od nule. Tada su se Plemkinjama vratile dvije Ivane i spasile ženski rukomet u Mostaru. Bile su suigračice iz dana ponosa i slave kada je Zrinjski slavio titule, Ivana Mlakić tada je bila jedna od najboljih rukometašica Mostara svih vremena i Ivana Rozić mlada rukometašica koja je bila na početku karijere. Nakon toga putevi su im se razišli, sve do povratka među svoje Plemkinje.
Ivana Mlakić se prihvatila treniranja kluba, a Ivana Rozić se vratila iz Njemačke pomoći svom Zrinjskom da opstane i ostane. Na kraju to se ispostavilo kao dobitna kombinacija.
Da ne bude zabune rukomet je kolektivni sport i zasluge što je klub danas postoji idu svim igračicama, kao i drugoj trenerici Tini Biokšić. Bez njih sve ovo ne bilo moguće. Svih onih ostalih klubova s početka priče danas nema u društvu najboljih, stoga sve ovo napisano još više dobiva na važnosti.
Zadnje dvije utakmice Plemkinje se dobile. Sve one redom zaslužuju čestitke, a nama ostaje samo poželjeti im da nastave tim putem. Škola rukometa koja odlično funkcionira zalog je za budućnost, a nova pravila onemogućit će odlazak novih Ivana u druge klubove. Jedno je sigurno ima još Ivana među Plemkinjama i bit će ih kao što pjesma o Zrinjskom kaže sve dok Neretva teče.
