Kristina: Ne žalim što sam došla u Podravinu, to je ono što sam željela, a u čemu su me podržali i roditelji
Sport spaja, zbližava ljude, širi krug poznanstava i otvara mnoga vrata. Znaju to svi koji su se ozbiljnije posvetili bilo nogometu, rukometu, atletici ili nečem četvrtom. Osim što spaja i zbližava, sport i odgaja, a upravo je sve to doživjela Kristina Zeko (20), djevojka iz Viteza u središnjoj Bosni i Hercegovini koja je sa 16 godina stigla u Đurđevac samo zbog rukometa. U srijedu je dobila poziv, u subotu je već bila u gradu Picoka. Nije puno dvojila, znala je da voli rukomet i da želi napredovati, iskušati nešto na razini višoj od one koju je imala kod kuće.
,,Rukomet igram od svoje 12 godine, prije toga sam trenirala karate i došla sam do smeđeg pojasa. Malo mi je dosadilo pa sam prešla u rukomet koji ponekad ide ruku pod ruku s karateom”, priča Kristina, smijući se. Vladimir Suvajac i njegov brat primijetili su ju u kampu u Kozarskoj Dubici, prišli joj i pitali želi li se okušati u Hrvatskoj, u Đurđevcu. Veliku je ulogu tu odigrao i Darko Lacković, bivši član uprave rukometnog kluba Đurđevac. Ona je dešnjakinja i igra na poziciji lijevog i srednjeg vanjskog, a ponekad i desnog vanjskog igrača. Dakle, sve.
,,Mislim da sam bolja u napadu nego u obrani, no radim s trenerom kako bih poboljšala svoja obrambena izdanja. Trener nam je Mato Matijević i jako ga cijenim, vidi se da je pun znanja i iskustva te je veliki dodatak klubu”, kaže Kristina koja želi još napredovati pod njegovom palicom. Naučila je mnogo i od Vladimira Suvajca, no misli da joj Mato može otvoriti nove vidike. Navodi kako ju je naučio novim rukometnim stvarima, ali ne samo nju, već i ostale cure u klubu.
Ova djevojka iz Viteza živi u Đurđevcu, u stanu koji joj je osigurao klub, a osigurane ima i obroke. Kad je stigla u Đurđevac, krenula je u ekonomsku školu, tj. nastavila školovanje nakon što je položila razliku predmeta. Da je ambiciozna, svjedoči i činjenica da je upisala fakultet u Virovitici, smjer informatički menadžment.
,,Kad sam odlazila od doma, tata mi je rekao neka sama odlučim, nije bio protiv tog. Shvatila sam da ću si morati sama kuhati, prati, čistiti… I mama je rekla da se sama odlučim, nisu imali ništa protiv toga. Sve se dogodilo jako brzo, u tri dana sam došla u Đurđevac”, priča Kristina koja ima tri sestre, no ona je jedina u aktivnom sportu. Zanimalo nas koje su razlike u rukometu između Hrvatske i BiH.
,,Puno je veća razlika, prva liga u BiH je kao tu druga, ili čak treća. Bila je tu velika prilagodba, no bio mi je san doći u Hrvatsku. Poslije toga ostala je samo hrvatska reprezentacija, onda sam ispunila sve svoje snove. Ovdje se radi puno profesionalnije nego ‘dolje’, puno su moj inat i snaga utjecali na bržu prilagodbu”, priča Kristina koja ima dvojno državljanstvo. Velika je razlika između života u Bosni i u Hrvatskoj. Neke stvari koje se u Bosni rade ovdje su se radile prije 10 godina, pogotovo što se tiče sporta. Bosna je dosta zastarjela, kaže Zeko, savez se raspao, nema novca, ali ni uvjeta.
,,Tamo se može živjeti lijepo, no ne da imaš novca na bacanje. Dosta ljudi se snalazi, radi više poslova, sport nije uključen u to”, kaže. U dresu Đurđevca igrala je protiv profesionalki, a posebno je impresionirana razinom na kojoj igraju Podravkašice. Danas je Kristina jedna od domaćih, no nije joj bilo lako kad je dolazila.
Bilo je u početku malo teško, ali Ivana Ferenčić mi je puno pomogla kad sam došla, upoznala me s curama, s ekipom. I Veronika Lacković mi je bila velika podrška, govori pa dodaje kako joj je i bivši član uprave Darko Lacković bio velika podrška. Naravno, i roditelji su važan čimbenik u cijeloj priči i teško joj pada što ih vidi tek nekoliko puta godišnje. Što se prije navikneš, bit će ti lakše, navodi ona. U gradu Picoka Kristinu znaju gotovo svi, tim više što konobari u kafiću u centru grada. Sretna je i zadovoljna u Đurđevcu, a mnogi je znaju po iskrenom osmijehu.
,,Ovo sam htjela, utakmice koje sam gledala i igrala u Hrvatskoj, to sam htjela ja, htio je to i moj tata. Sviđalo mi se kako to sve ide, željela sam otići iz Bosne, a to je najlakše kroz sport, no htjela sam i steći obrazovanje”, rekla je za glaspodravine.hr ova mlada rukometašica koju je sport doveo u Podravinu.
