HŽRK Zrinjski je primjer kluba koji nikada ne odustaje. Plemkinje su bile na vrhu, osvajale su titule, pa su padale na dno, ali nikada nisu odustajale. Zahvaljujući beskrajnom ljubavlju ka svom klubu uvijek se našao netko tko će povući prema naprijed i klub zahvaljujući onima koji ga vole i danas egzistira. O (ne) uvjetima u Mostaru za dvoranske sportove puno je toga rečeno i napisano, da više o tome ne vrijedi ni trošiti riječi. Usprkos svemu Zrinjski je bio i ostao tu, bez obzira na mjesto koje zauzima na ljestvici.
Veliku ulogu u Zrinjskog su odigrala dva velika čovjeka i trenera koji nažalost više nisu među nama. Riječ je o Zvonimiru Papku i Krunoslavu Špecu. Oni će vječno ostati upisani u povijesti kluba koji je bez obzira na sve i danas ponos Mostara.
Ovaj puta osvrnut ćemo se na trenerice koje su posljednjih godina na čelu kluba i one su ta snaga koja vuče Plemkinje naprijed, Počet ćemo od Ane Papak koja je praktički iz igračkog dresa uskočila na mjesto trenerice i uspjela Plemkinje dovesti do naslova prvaka. Bio je to ženski rukometni dream team i da je bilo samo malo dobre volje u gradu koji su predstavljale ta priča o pobjednicama i prvakinjama trajala bi do današnjih dana. Bila je Ana u Zrinjskom do posljednjeg atoma snage, ali nažalost nije se više moglo i tužna je napustila svoj Zrinjski.
Kada su svi digli ruke od kluba koji je pao u niži rang na užarenu klupu su došle dvije Plemkinje Marijana Arapović i Tina Biokšić. Zahvaljujući njima Plemkinje su vratile u najveći rang gdje im i jeste mjesto s obzirom na ime, renome i tradiciju. Zbog privatnih razloga klub je napustila Marijana, a sada je uz Tinu na klupi Plemkinja legendarna Ivana Mlakić jedna od najboljih rukometašica Zrinjskog svih vremena. Trenerice su i najveća snaga ovoga Zrinjskog i nema sumnje da su upravo one učinile puno na popularizaciji rukometa, ali i ostanku i opstanku HŽRK Zrinjski.
