17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva Zimski sv. Anto i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, koji se slavi 13. lipnja.
Sv. Antun Pustinjak život je posvetio pustinjačkom načinu života. Smatra ga se ocem redovništva. Slava je sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, čistoći i poslušnosti.
Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svom životopiscu – svetom Atanaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.
Rođen je u bogatoj obitelji, u Herakleopolisu u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio 18 godina, roditelji su mu umrli, i trebao je kao najstariji preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučio je napustiti svjetovno učvršćen riječima Svetog pisma: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.” (Mt. 19,21).
Antun je sve razdijelio siromasima, a sestru je na odgoj povjerio u djevojački dom, a on se posvetio asketskom životu.
Sljedećih petnaestak godina je proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Živio je u blizini svog rodnog grada i bavio se fizičkim poslovima kako bi zaradio samo za osnovne životne potrebe, a sav višak davao je sirotinji.
Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog ne bi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga – bilo kao sina, bilo kao brata.
Jedna predaja govori kako je odlučio prebivati u napuštenoj grobnici u kojoj su ga snašle strahovite kušnje i koje su ga fizički iscrpile. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Usred noći Antun se osvijestio, a jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati kušnjama.
Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: “Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas”. Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula.
Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: “Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire”. Kristov glas mu odgovori: “Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik”.
Osjetivši da mu se bliži smrt, sv. Antun Pustinjak naredio je svojim učenicima, da kad se to dogodi, njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob.
Njegovi učenici, bili su mladi ljudi koji su za njim pošli u pustinju jer su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.
Posljednje godine života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijevog krivog učenja. Umro je 356. godine u dobi od 105 godina.
Izvor: laudato.hr
