Bosna i Hercegovina je “bolesnik na Balkanu“ i legitimno je na svjetskim adresama otvarati ovakva i slična pitanja
Posljednjih dana domaću, ali i širu javnost uzburkala je informacija da je slovenski premijer Janez Janša prema institucijama EU, točnije predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michel uputio diplomatski dokument, poznatiji kao „non paper“ koji postavlja pitanje potencijalnog „mirnog razlaza“, odnosno raspada BiH te promjenu arhitekture ovog prostora u širem kontekstu, a koji se odnosi na dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije. U dijelu bosansko-hercegovačke javnosti to je izazvalo burnu lančanu reakciju svih društvenih slojeva, od nositelja političkih dužnosti, preko akademske i intelektualne zajednice do običnih građana koji su to shvatili kao neprijateljski čin pojedinih zemalja prema BiH. Za sada još nitko od predstavnika institucije Europskog vijeća kojem je sporni dokument navodno upućen, nije potvrdio prijem takvog dokumenta, niti je to službeno potvrdio ured slovenskog premijera. Prije nekoliko dana BiH javnost je bila upoznata i s odgovorom na non-paper koji je uputio Željko Komšić europskim institucijama optužujući susjedne države za nedopušteno djelovanje prema BiH. Sudeći prema kratkoći, jasnoći i brzini odgovora europskih institucija, kojim pozivaju sve relevantne čimbenike u BiH da se odmaknu od nepoželjne retorike i počnu provoditi reforme koje će ubrzati europski i euroatlantski put BiH, nerazumnim se čini da je europskim institucijama “prošao ispod radara“ slovenački non paper s tako vrućom temom. Sve navedeno “zaudara“ na medijsko-obavještajnu podvalu.
Nema nikakve dileme, složit će se većina, da je BiH potrebna pomoć jer sama ne nalazi mogućnost kako bi svoje konstrukcijske greške ispravila ili unaprijedila. Međutim, različiti politički analitičari na različit način komentiraju karakter spornog dokumenta. Prije svega, upitno je da li je takav dokument uopće nastao u okviru institucija slovenske države i njihovih političkih predstavnika ili se radi o svojevrsnom spinu za unutrašnje ili vanjske dnevno-političke potrebe u Republici Sloveniji. Institucije slovenske države su demantirale postojanje takvog dokumenta, a teško je i povjerovati, uz svo uvažavanje prema Republici Sloveniji, da bi se usudila biti začetnik i otvarati ovako kompleksno pitanje regionalnog i međunarodnog značaja. Promjene koje je javnost imala priliku vidjeti na iscrtanim kartama regije ipak je pitanje za forume na svjetskoj razini uz sudjelovanje svjetskih velesila. Analizirajući genezu nastanka spornog dokumenta, te medijsku ekskluzivu u objavi dokumenta, a koja se vezuje za slovenački portal koji je u suvlasništvu bosanskohercegovačkog novinara Avde Avdića, cjelokupnoj priči daje sasvim drugi karakter. Medijsko spinovanje u režiji i za potrebe bošnjačke političke javnosti je disciplina u kojoj je Avdo Avdić nenadmašiv kalibar. Sve neodoljivo podsjeća na svojevrsnu tezu o dogovoru o podijeli BiH još u ratnim okolnostima devedesetih godina na famoznom sastanku Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. O tom susretu je mnogo toga rečeno, ali nikada nitko nije činjenično utvrdio i dokazao da je uistinu podjela BiH bila tema spomenutog dvojca. Sastanak koji je prethodio sastanku u Karađerđevu bio je onaj u Splitu, na kojem je sudjelovao i Alija Izetbegović. Upućena javnost i oni koji se sjećaju tog perioda, prisjetiti će se kako je i tada političko i medijsko Sarajevo nakon sastanka u Splitu počelo medijski plasirati ideju o podjeli BiH u režiji Tuđman – Milošević iako sam Izetbegović nikada nije na jasan način potvrdio da se o BiH na tom sastanku razgovaralo na ovaj način. Stalnim recikliranjem teze o sastanku u Karađorđevu u posljednjih 20 godina nastao je svojevrstan mit o zlogukim idejama podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Opet za dnevno-političke svrhe političkog Sarajeva kojim su Bošnjaci nastojali stvarati antihrvatsku i antisrpsku histeriju te disciplinirati političko vodstvo Srba i Hrvata stvarajući atmosferu linča kojom bi svaka tema o budućnosti BiH, njenom unutrašnjem preustroju ili zagovor konsenzusa o važnim pitanjima promjenama u BiH bio dočekan na nož. U tom kontekstu treba promatrati i navode o slovenačkom non-paperu.
Krajnje je vrijeme otvoriti temu o BiH na svim razinama, bez obzira koliko će Bošnjaci kao zagovaratelji “status quo“ situacije biti nezadovoljni s tim
Nema nikakve dileme da tri naroda u BiH državu vide na različit način. Bošnjaci svoj politički pravac u želji za ustavnom organizacijom BiH crpe na idejnim podlogama iznesenim u Islamskoj deklaraciji koja BiH vidi organiziranu kao građansku državu, bez unutrašnjih institucionalnih i administrativnih razina vlasti uz dominaciju bošnjačko-muslimanskog naroda, odričući čak i pitanje konstitutivnosti druga dva naroda. Srbi u BiH najprije žele utemeljiti i institucionalno ojačati poziciju Republike Srpske ističući da je daytonski okvir ono ispod čega neće ići, a ako pak ne može tako, svoju budućnost su spremni tražiti u potpunoj samostalnosti ili u zajednici s Republikom Srbijom. Hrvati u BiH svedeni na najranjiviju ustavno-pravnu poziciju, načeti i ustavno obespravljeni, najzainteresiraniji su za reforme koje bi označavale popravljanje ustavne pozicije kojom bi vratili svoju konstitutivnost i ravnopravnost osiguranu u Daytonu. Kakva bi to ustavna rješenja bila, kakav teritorijalni i ustavni koncept, o svemu tome se može razgovarati, ali minimum ispod kojeg se neće ići jeste promjene izbornog zakona koje bi omogućile izbor legitimnih predstavnika Hrvata u institucije BiH. Nemogućnost postizanja dogovora o ustavnom uređenju BiH i devedesetih godina bio je povod za rješavanje krize u Jugoslaviji ratnim putem, a i danas gotovo tri desetljeća poslije vidimo da tri naroda ne mogu postići dogovor o ustavnom rješenju, odnosno o istom pitanju koje je opterećivalo mirni razlaz još i u Jugoslaviji. Međunarodne okolnosti su takve, a i puno je međunarodnog autoriteta uloženo u BiH u posljednjih tri desetljeća, osobito Sjedinjenih Američkih Država da je s tim u vezi teško i pomisliti da bilo tko od političkih aktera u BiH misli da je disolucija BiH realan scenarij ili da su bilo kakve promjene u BiH moguće bez sudjelovanja SAD. Međutim, sve navedeno nije razlog da BiH kao država s ozbiljnim unutrašnjim problemima, ne smije i ne treba biti otvorena tema kod legitimnih predstavnika tri konstitutivna naroda koji valjda imaju pravo reći kakvu bi svoju državu željeli vidjeti u budućnosti te da pokušaju postići konsenzus o tome. Različiti koncepti o budućnosti BiH koji su međusobno udaljeni, te razgovor o novim aranžmanima koji bi omogućili funkcioniranje BiH pa i na različitim međunarodnim adresama, osobito što je BiH sačuvana zahvaljujući međunarodnoj protekciji, ne bi smjeli biti zaustavljeni i onemogućeni samo zato što se to Bošnjacima ne sviđa i što su koncepti koji se nude suprotni idejama Islamske deklaracije o BiH kao bošnjačkoj nacionalnoj državi. Ovakva BiH ne odgovara nikome, krajnje je vrijeme otvoriti temu o BiH na svim relevantnim adresama te pokušati postići bazičan konsenzus o novom ustavno-pravnom aranžmanu za BiH.
Hrvati u BiH su protiv disolucije zemlje, ali su i protiv ovakve BiH
Ovakve i druge slične informacije iz non-papera bez obzira na svoj neslužbeni karakter, ukazuju na jednu nedvojbenu činjenicu. Ukoliko je informacija o neslužbenom dokumentu slovenačkog premjera Janše istinita i točna, onda je jasno da se i na razini zemalja EU i šire međunarodne zajednice, BiH prepoznaje kao politički nestabilna država usljed neriješenih unutrašnjih političkih pitanja koja sežu još od krize u Jugoslaviji, izbijanja oružanog sukoba, različitih mirovnih planova za BiH, preko njenog ustavno-pravnog začetka Daytonu, pa sve do danas. EU je svjestan da u regiji Zapadni Balkan treba nešto učiniti te motivirati aktere na domaćoj političkoj sceni da u reformskim procesima budu efikasniji. Ukoliko je pak informacija o non-paperu fabricirana u medijsko-političke svrhe političkog Sarajeva onda je opet jasno da su i kreatori ovog spina svjesni situacije u kojoj se nalazi BiH u ovom trenutku, ali nisu svjesni potrebe da se na tom planu išta treba raditi. Za bošnjačku politiku u BiH sve je neuspjeh ukoliko početne pozicije još iz devedesetih godina o viziji uređenja BiH ne budu onakve kakve ih Bošnjaci žele. Srbi i Hrvati u BiH nemaju pravo na mišljenje niti mogu govoriti o ambicijama kako i na koji način vide svoju domovinu BiH. Bilo kakvo mišljenje koje se ne uklapa u strategije i vizije političkog Sarajeva je dovoljan razlog za poziv na rat, ali još uvijek nismo čuli niti jedan konstruktivan prijedlog bošnjačke politike o eventualnim ustavnim promjenama koji bi svim akterima na domaćoj političkoj sceni bilo prihvatljivo i provedivo. Ako se zanemare maksimalistički zahtjevi o građanskom uređenju BiH u kojoj bi dominirali Bošnjaci, do sada smo mogli čuti samo ono protiv čega su, a nikada za što su i što bi im bilo prihvatljivo. Bošnjački čimbenik u BiH igra na kartu vremena i blagonaklonosti međunarodnog faktora na način da protekom vremena međunarodna zajednica im pokloni građansku državu, odatle i potreba za sotonizacijom bilo kakve hrvatske iz srpske inicijative o novom ustavnom uređenju. U tom kontekstu treba promatrati i ovu navodnu aferu s non-paperom kako bi se sačuvao “status quo“ sve do povoljnog trenutka u međunarodnim odnosima iako je u svakom smislu situacija u BiH krajnje komplicirana te je jasno da ovdje neće biti moguć dogovor bez snažne medijacije međunarodnog faktora i uz posredovanje Republike Hrvatske i Srbije kao jamaca Daytonskog sporazuma. To ne predstavlja miješanje u unutrašnje odnose BiH niti predstavlja podrivanje ustavnopravnog poretka međunarodno priznate države. Sudbina BiH i njena budućnost ovisi o kvalitetnoj sinergiji svih potpisnika iz Daytona kao i drugih sastavnica kako na unutrašnjem planu tako i na vanjskopolitičkom. Logičnim je za pretpostaviti kako je susjednoj Srbiji i susjednoj Hrvatskoj važnija sudbina srpskog odnosno hrvatskog naroda u BiH, nego sudbina BiH. Bošnjačkoj političkoj javnosti ako je važna samo sudbina BiH i bošnjačkog naroda, za što opet druga dva naroda trebaju pokazati razumijevanje, ne bi trebao predstavljati problem pojačan interes susjednih zemalja za pronalazak zadovoljavajućeg ustavno-pravnog rješenja za BiH jer inicijative koje dolaze iz RH ili Srbije nužno ne moraju biti loše ili retrogradne kako ih uvijek bošnjačka javnost nastoji i prikazati. Odnosi dva ista naroda s dvije strane administrativne granice su posve prirodna i normalna pojavnost svugdje u svijetu.
Iscrtane karte iz famoznog non-papera ne odražavaju realno stanje na terenu – prostor Srednje Bosne nije ekskluzivno bošnjački teritorij
Činjenica da je rahmetli Alija Izetbegović uvijek igrao dvostruku igru, prihvaćajući pa odbijajući mirovne planove u BiH zapravo pokazuje kako i današnje bošnjačko vodstvo stalno kalkulira o rješavanju “pat pozcije“ u BiH i koristi istu strategiju. Uvjet međunarodne zajednice za međunarodno priznanje BiH bio je održavanje referenduma i prihvaćanje dogovora o ustavnom rješenju krize u BiH. Referendum je održan, a predstavnici tri naroda su stavili svoje potpise na Cutilierov plan kao ustavnoj podlozi za novo uređenje međunarodno priznate države. Alija je stavio svoje potpise samo da bi ishodio međunarodno priznanje BiH, a nakon toga ga je povukao te je bio spreman za svoju ideju građanske BiH boriti se i nastavkom rata. Ratnim sukobom HVO i ABiH u Srednjoj Bosni željelo se nadoknaditi izgubljeni teritorij srpskim osvajanjem i guranjem bošnjačkog stanovništva s teritorija današnje Republike Srpske. Kamen spoticanja za razgraničenje između hrvatskih i bošnjačkih prostora predstavljala je Srednja Bosna i institucije HR-HB koje su osnovane na tom prostoru. I na ovim kartama s famoznog non-papera prostor Srednje Bosne pripisan je bošnjačkoj teritorijalnoj cjelini, vjerojatno s ciljem jasne teritorijalne povezanosti udaljenih regija Bihać-Zenica-Sarajevo kao dominantno bošnjačkog prostora. Hrvati u Srednjoj Bosni iako su preživjeli velika ljudska i materijalna stradanja uspjeli su očuvati svoje nacionalno biće i dalje zadržati svoj utjecaj na politička kretanja u Srednjoj Bosni i unatoč želji da ih se izbriše s tih prostora. Srednja Bosna nije dominantno bošnjački teritorij i kao takva ne može biti prostorom za ekskluzivitete jednog naroda. Hrvati u Srednjoj Bosni prije svega predstavljaju značajnu populacijsku zajednicu, imaju organizirane svoje institucije, značajnu biračku bazu te učestvuju u političkom životu zajednice sa značajnim udjelom na lokalnoj i županijskoj razini organiziranja vlasti. Sve to ukazuje na činjenicu kako Hrvati u Srednjoj Bosni nisu na razini statističke greške nego ravnopravni dionici svih značajnih društveno-političkih i gospodarskih aktivnosti na ovom prostoru. Nikada Hrvati Srednje Bosne neće prihvatiti ideju o utapanju u neke teritorijalne cjeline izvan matice kojoj pripadaju, a sasvim sigurno jesu zainteresirani za izgradnju takvog političkog i pravnog okvira koji će relaksirati odnose među narodima i koji će značiti korak naprijed u izgradnji zajedničke domovine BiH. Podmukla je i zlonamjerna, a na koncu konca (kako je govorio Alija) i netočna teza o nužnosti organiziranja entiteta i teritorijalnih cjelina povlačenjem kojekakvih granica. Ustavna rješenja bazirana na dogovoru naroda koji ovdje žive su moguća i bez crtanja karata i bez povlačenja linija i uz očuvanje BiH u međunarodno priznatim granicama ali uz jasan ustavni dogovor koji će osigurati jednakopravnost svim narodima na svakom pedlju ove zemlje.
“Rješenja su moguća – potrebno je vratiti povjerenje i snažnu volju za iskoracima“
Između tri dominantne nacionalne zajednice Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao i njihovih političkih predstavnika izraženo je međusobno nepovjerenje koje se nastavilo i nakon zaključivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan nesretni oružani sukob, te uspostavljen mir i novi ustavnopravni i institucionalni poredak zemlje. Sam međunarodni Okvirni sporazum za mir, a koji je nastao pod snažnim pokroviteljstvom, mentorstvom, koordinacijom i utjecajem međunarodne zajednice predvođene SAD-om, osim što je donio mir, danas ne služi ničemu, Bosna i Hercegovina je bolesnik na Balkanu, bez mogućnosti ikakvog ozbiljnijeg iskoraka. U svim ovakvim ili sličnim zemljama svijeta, da bi se izgradio i očuvao njihov jedinstven državno-nacionalni subjektivitet s obzirom na složeni višenacionalni i konfesionalni sastav, a još k tome tešku i traumatičnu međusobnu prošlost, neophodno je postići potpun i jedinstven društveni i politički konsenzus svih relevantnih društveno-nacionalnih sastavnica o temeljnim načelima na kojima počiva ustavnopravno uređenje takve zemlje. Bez ispunjavanja ovog uvjeta, stvara se osnova za izazivanje novih građanskih i društvenih razdora, obnovu sjećanja na iznimno traumatična individualna i kolektivna povijesna iskustva, kao i nemogućnost izgradnje, obnove i očuvanja međunacionalnog i političkog povjerenja, kao pretpostavke za izgradnju konačnog mira i osiguranje zajedničke i međusobno povezane sadašnjosti i budućnosti.
Nažalost, analizirajući aktualnu društvenu i političku situaciju, 25 godina od zaključivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, posebno kada se u javnosti pojave rasprave o temeljnim pitanjima njenog bivanja kao što su rasprave o ustavnopravnom uređenju BiH, njenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vidljiva su tri potpuno različita, ponekad i dijametralno suprotna pogleda: 1) na prošlost u vidu tri različite i suprotstavljene „istine“ o povijesnim događajima i karakteru samog rata, 2) na sadašnjost u vidu nemogućnosti pronalaska rješenja za niti jedno složenije aktualno društveno i političko pitanje iz realnog života njenih građana i 3) na budućnost u vidu najmanje dva, a ponekad i tri različita pogleda na integracijske procese približavanja BiH europskim i euroatlantskim organizacijama.
Ozračje nepovjerenja unutar BiH, čini ovu državu politički nestabilnom, institucionalno izrazito nefunkcionalnom, dugoročno neodrživom i neperspektivnom za nastavak njenih općih razvojnih i integracijskih procesa u međunarodnim odnosima, te ona trenutno funkcionira i opstaje isključivo kao protektorat međunarodne zajednice koja po svemu sudeći ni sama ne zna što bi s njom. U takvoj situaciji, u uvjetima izostanka unutarnjeg društvenog i političkog konsenzusa o temeljnim pitanjima na kojima država počiva, kada bi ta ista međunarodna zajednica „digla ruke“ od BiH, ona bi doživjela svoj konačni i definitivni raspad, jer ne postoji nikakav unutrašnji integracijski proces niti vezivno tkivo koje joj daje kompaktnu i jedinstvenu državno-nacionalnu političku platformu, a samim time i temeljno opravdanje za njeno postojanje. Svaka država koju ne želi većina njenih građana ili o kojoj ne postoji konsenzus njenih sastavnica od kojih je ona izgrađena u slučaju složene višenacionalne države kakva je upravo BiH, takva zemlja nema nikakvo sociološko i politološko opravdanje za svoje postojanje, jer je takvo postojanje vještačkog karaktera, bez čvrstog unutarnjeg legitimiteta onih koji u krajnjoj liniji i čine tu državu. Država nije samo institucionalni aparat za preraspodjelu resursa, ona je jedinstveni biljeg i simbol nacionalnog i kulturno-identitetskog zajedništva, jedinstvenosti i prepoznatljivosti, povezan s određenim geografskim pozicioniranjem.
U smislu potencijalnih scenarija za BiH u budućnosti, na temelju svega iznesenog, moguća su samo i isključivo tri takva scenarija. Jedan takav scenarij je da se napokon postigne potpun društveni i politički konsenzus, te konačno stvore pretpostavke za harmonizaciju međunacionalnih odnosa i izgradnju zajedničke domovine. Drugi scenarij podrazumijeva očuvanje statusa quo i postojećeg hladnog stanja bez unutarnjeg konsenzusa, uz nastavak funkcioniranja države u uvjetima zadržavanja postojeće uloge međunarodne zajednice u BiH s istim nadzakonodavnim ovlastima, s kojim dolaze isti problemi koji su državu pratili i do sada. I konačno treći mogući scenarij je definitivni raspad države koji je moguć tako da međunarodna zajednica prepusti BiH njenim unutarnjim odnosima i sudbini koja iz toga proizlazi, a to bi morao omogućiti neki jači, ponajprije određeni rusko-američki interesni dil.
Dakle, u konačnici za promjene u odnosima u BiH, čekaju se preslagivanja na globalnoj političkoj sceni, što nas je naučila prošlost kao najpouzdanija „učiteljica života“, jer su se ključne promjene na području koje kolokvijalno nosi naziv „Zapadni Balkan“ u prošlosti uvijek događale onda kada su se događale globalne promjene diljem svijeta, kao logična geopolitička i geostrateška posljedica interesa koje zastupaju politički najutjecajnije zemlje svijeta.
